Konvoj za Ponderosu, šesnaesti dio

Ići prema šumarku značilo je najprije sići u blagu udolinu, a zatim ga se domoći blagim usponom. Prvo su učinili, ali drugo nisu – presrela ih je skupina konjanika! Zapravo su se oni zaustavili ugledavši ih kako prema njima galopiraju s desne strane, ali konjaci su dojahali ispred njih prepriječivši im put.

– Koji su sad ovi?- upita Sveti.

– Vidjet ćemo – odgovori Silver, a u sebi se nadao da nisu ona skupina kojoj se micao s puta i da ta skupina ne traži njega.        

A to jest bila skupina koja je nekoga tražila jer svi nosili šerifske zvijezde. Skupina pustolova jer su i sami izgledali kao da su predmet nekakve potjere. Što se Silvera ticalo, on i Sveti bili su im ravni u svemu, ali oni na njih nisu gledali  tako.

– Pa, gospodo, kamo smo pošli? – upita ih vođa skupine, visok čovjek s gustim brkovima preko gornje usne i smeđim stetsonom na glavi.

Upitao ih je to s nekom dosadom u glasu, kao da je već razgovarao s njima i  da se u tim razgovorima nisu pretjerano slagali.

– Zaista ne znam kamo ste pošli – odgovori Silver.

Čovjekove se oči rašire – očito je takav odgovor smatrao drskošću.

– Znamo kamo smo mi pošli – reče Sveti tonom koji je trebao izgladiti nastalo stanje.

– Da? – bilo je sve što je rekao čovjek.

– Slijedimo skupinu Indijanaca koja drži otetu djevojku – reče Sveti.

Očigledno, htio je izazvati iznenađenje i zanimanje, ali to je izostalo.

– Zaista? – upita jahač do onog prvog.

Taj, obrijane brade, ali s potkovastim brkovima, činio se njegovom desnom rukom. Valjda zato što je bio samo nešto mlađi, a svi ostali, Silver ih je pobrojao još sedam, bili su mladići i nije bilo dvojbe da tu dvojicu slušaju.  

– Pa, valjda ste ih vidjeli u daljini! – reče Svet.

Tip s potkovastim brkovima kratko zaniječe glavom i reče: – Ne.

Silver nije znao što bi na to rekao, a nije znao ni Sveti.

Vođa tada reče: – Vidjeli smo mnoštvo tragova, to jesmo. Otkud im djevojka u ovoj divljini?

– Priča je malo duža – reče Silver.

– Iskušaj me!

I Silver im ispriča sve, što je sažetije mogao,  o“ vagon trailu“ za Ponderosu, bizonu, napadu Indijanaca i Eddovoj otmici te kako je završio. Nije da tom pričom ni je izazvao zanimanje, sva ta lica postala su mrvicu prijateljskija.

– Zanimljiva priča – reče vođa.

– A vi? – upita Sveti – Otkud vi ovdje?

Vođa pljune i stranu, pa  rastegnuvši usta s nekom gorčinom i naslonivši se laktom na sedlo, reče: – Tražimo čovjeka koji je ubio drugoga i ostavio ga na ulici u Santa Feu. Pobjegao je jugoistočno. Mi smo slijedili neke tragove, ali ga nismo našli.

–  I s obzirom na to da su dva tjedna prošla – reče onaj drugi – mi odustajemo jer je takav dogovor sa šerifom.

Silveru je bilo neobično drago čuti to.

– Pa, onda, sretan put! – reče mu.

– Ne tako brzo! 

Ovo mu nije bilo tako drago čuti.

– Ako prokleti crvenokošci drže bijelu djevojku, onda je svakom muškarcu dužnost da je oslobodi!

Rekao je ovo povišenim tonom i kao posljedica svi su taj ton prihvatili i njime odobrili njegove riječi sa „Tako je“, „Istina!“ Pravo veliš!“

– Osim toga, ovih dana nije bilo nekog uzbuđenja i stvarno bi nam dobro došlo malo uzavrele krvi – reče onaj drugi, a njegove riječi poprati smijeh; smijao se i vođa.

– Znači, želite nam se pridružiti u spašavanju djevojke? – upita Sveti.

– Dok vam pojačanje stigne, oni je mogu ubiti, a što možete učiniti vas dvojica da to spriječite? – upita vođa.

– Dobro – reče Silver – Sada nas ima dovoljno da upadnemo među njih i oduzmemo im djevojku. Znači li to da pristajete na tu mogućnost?

– Neka sam proklet ako bih oklijevao uletjeti među te divljake i sve ih pobiti! – uzvikne vođa, a ostali poprate to klicanjem.

– Jako dobro – reče Silver – Jako dobro, gospodo! Dobro došli u klub!  

Nehotice, kroz glavu proleti misao da je ono orlovo pero poslužilo. 

Deveto poglavlje

Indijance su ponovo pronašli ulogorene između brežuljaka. Njihovi su konji bezbrižno pasli, a oni su na vatri pekli komade mesa nabodene na žbice. Silver po misli da je to vjerojatno bizon kojega su oni odstrijelili. Miris dima i pečenja vjetar je na trenutak donio do njih, koji su ih ležeći skriveni u grmlju gledali iz daljine. Ipak su jasno razaznavali lica ljudi, pa je tako Silver opazio da djevojka ima podočnjake. Kako i ne bi?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *