Mrtva sezona, dvanaesti dio

Dok je stajao u redu došao je Džafer i stao iza njega s velikom čokololadom s rižom u ruci. – Akcija, povoljno- objasnio je.                  Vozeći kući upita Mirana kada će se dogovoriti o razgovorima. Odgovorio mu je da će s Nikolinom pokušati odmah jer je, koliko zna, u jutarnjoj smjeni, a nakon toga će pokušati telefonski dobiti profesora. – Javi kada idemo na profesora. – Javit ću ti i za Nikolinu. – Ne, to ti moraš sam s njom. […]

Deset haiku u jednoj liniji

U lišću što bježi s grane oblik vjetra! Prašuma: preko okomica oštri kut. Sumrak uz more, na metalnom kosturu tende tragovi glazbe. Skupljam kišu idući kroz travuljinu; sretno dijete. Kakva predstava! Neprestano padaju zastori kiše! Lokva u sjeni; ptice je ljube svako malo. Zeleni se u zelenilu – zelembać! Vedra noć, najkrupnije su zvijezde ribarice na moru. Crveni rub, ponad njive treperi jato krila. Autokamp; na livadi se vrtlože dva psića. 

Kiša

            Kiša, napokon!             Svojim nas zavjesama štiti od uroka i kamera, više nas ne vide ni s vrha planine ni i svemira; stakla su im zamućena i potočići ispiru njihovu zlobu i znatiželju.             Dobili smo na vremenu.             Na vremenu za svaku mlaku na putu, a put je postao nov i drugačiji i valja ga upoznavati kao što se mi ponovo upoznajemo pod kišobranima.             Kiša napokon i da mi je pod brisačima voziti se i voziti …

Mrtva sezona, drugi dio

Drugo poglavlje Kada se Miran sljedeći dan probudio bilo je mračno i kiša je kuckala po kapcima prozora.             Okrenuo se na drugu stranu, pa se kao i obično jutrima upitao zašto je Bog, ako ga ima, uredio da u turističkom gradiću gdje svi posjeduju neke poslovne prostore ili izdaju turistima apartmane od čega voze velike aute, nose markiranu odjeću i zimi idu na skijanje on živi s roditeljima u jednoj od onih pet stršećih, anemičnih peterokatnica,  u stančiću od […]