I ruke i noge

Čitam ovih dana o vezi između hodanja i umovanja. Kaže da s mnogi veliki umovi voljeli pješačiti i da su pravo tako došli do nekih svojim velikih zamisli i otkrića.

Kant je redovito pješačio i veli legenda da su mještani njegovog Koenigsberga po njemu mogli navijati satove jer se svakog dana pojavljivao u isto vrijeme na istom mjestu. Darwin je na svom imanju imao stazu za pješačenje, koja dan danas postoji.

Dotični esej napominje da ipak nisu svi veliki umovi bili ljubitelji hodanja i završava pitanjem je li u stvari obrnuto, da ljudi koji puno razmišljaju vole hodati, a ne da hodaju zato što im to pomaže da im mozak bolje radi. Mislim da se ipak radi o tome da hodanje prouzročuje živahnost uma.

Znam po sebi: volim hodati zato što se iz šetnje vratim osvježena uma i s polom potrebnim da ostvarim svoje naume. Uostalom, i nešto tako mirujuće kao što je zen meditacija ima inačicu u hodu. Samo što ja mislim da osim rada nogu i rad ruku povoljno djeluje na mozak. Dapače, čini mi se da je veza između ruku i mozga istančanija i utjecajnije nego veza nogu i mozga.

Kao mlad čovjek pušio sam neka tri mjeseca, dok nisam zaključio da to nije za mene. Ipak, stigao sam osjetiti ovisnost o cigareti, a ta ovisnost, barem u toj početnoj fazi, nije bila ovisnost o nikotinu, nego potreba da se rukom čine radnje prinošenja cigarete ustima, njeno zapaljivanje, vađenju iz usta da bi se ispuhnuo dim i vraćanju natrag. Opsesivno-kompulzivna radnja.

Vjerojatno svi poznajemo neku mladu ženu koja opsesivno čisti, briše, pere sprema i slično. Ta potreba svoj smisao dobije kad žena postane majka i mora brinuti o bebi. Neću reći ništa novo ako kažem da majčinstvo ženi daje smisao života i emocionalno je ispunjava.  Vele Japanci da beba pomaže majci živjeti. (Tako bi barem trebalo biti; nisu sve majke dobre majke, nekima je dijete nepodnošljiv teret. Na kraju krajeva, neke žene ne žele postati majke.)

Uostalom, jeste li ikada u literaturi ili na filmu sreli nekog kovača, stolara, automehaničara ili sličnog „manualca“ koji je mrzovoljan? Da, mogu i oni imati loš dan, ali u pravilu su to smireni i staloženi ljudi; žustri da, ali ne živčani ili smušeni. S druge strane karikatura profesora je zamišljeni smušenjak u staromodnom odijelu koji malo toga zna učiniti svojim rukama i jedva da zna hodati, koliko je sav u svom umu zanemarujući svoju tjelesnost.

U samostanima svih religija postoji vrijeme za ručni rad: metenje, pranje, obrađivanje vrta, drvodjeljstvo i slično. Neki kršćanski redovi to zovu rekreacijom, ponovnim dobivanjem sebe. Također,  u svakom samostanu postoji meditativno šetanje, ali ruke su pri tom sklopljene i ne rade ništa. Zašto?

Bila to djevojka koja nešto čisti, pere i slično, majka s bebom u naručju,  dirigent koji dirigira ili draguljar koji brusi dijamant, rad rukom uvijek izaziva emocije. U vojsci ruke stoje uz tijelu, jedini pokret i jedina dozvoljena emociju su odsječni pozdrav i odlučnost da se zapovijed izvrši.      

Noge, dakle, potiču logičko razmišljanje, a ruke osjećaje ili je barem pretežito tako. Da bi bio potpun, čovjek treba i rad nogu i rad ruku. Ne morate se baviti baletom da biste to postigli, možete se baviti Akidom kao ja – ne pamtim da sam se s treninga vratio nezadovoljan.  Zapravo, dovoljna je i šetnja, ali nemojte držati ruke u džepovima, neka se klate, a možete nabaviti i štapove za hodanje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *