Zašto, za Boga miloga, činimo to?

Siguran sam su se negdje sredinom 18. stoljeća pitali zašto, za Boga miloga, moraju nositi ta čuda od perike na glavi!? Zašto gospodin mora svoju kosu šišati na kratko i preko nje metati umjetnu kosu? Zimi je još i grijala glavu, ali ljeti, po vrućinama…. Odgovor je vjerojatno bio da svi to rade i da je oduvijek tako bilo.

Vjerojatno su neki znali da razlog leži u tome što je francuski kralj Louis XIV bio ćelav i to ga je teško pogađalo, pa je dao izraditi periku za sebe i to ne običnu, nego bujnu, koja mu je u valovima padala preko ramena. A ako Njegovo veličanstvo nosi periku, nije red da se oni niži od njega kočopere svojom živom kosom. I tako su uskoro na francuskom dvoru svi nosili perike, a francuski su dvor i njegova moda bili uzor cijeloj Europi. I stotinu godina nakon toga ljudi su i dalje nosili perike. Istina, skratili su ih, pojednostavnili su , ali bez te stvari na glavi nisi bio pravi. 

A onda je došla Francuska buržoaska revolucija i , među ostalim, pomela i perike. I to bez otpora jer su već odavno bile zrele za skidanje. Vjerojatno su ih stariji ljudi nastavili nositi jer su bez njih osjećali nepotpuni, nekako goli.

Bilo je i gorih i besmislenijih stvari o kojima se čovjek pitao zašto moraju biti upravo takve. Recimo, ratovi u tom istom 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća.  Vojnici se u stroju približavaju jedni drugima, stanu na puškomet, jedni podignu puške i ciljaju, a drugi samo stoje, prvi ispale plotun, nešto vojnika s druge strane popada, a onda oni s te strane ciljaju i pucaju dok ona prva strana stoji kao nepokretna meta.  Smisao je, pretpostavljam, bio u tome da jedni drugima pokažu da neće uzmaći ili maknuti se drugoj strani koja je pošla  rastjerati ih.

Vojnici nisu bježali jer da jesu, čekala bi ih sigurna smrt od strijeljanja ili vješanja. Mogli su se samo moliti da ih metak mimoiđe.

Ali, i tome je došao kraj u Američkom građanskom ratu  kad su se upitali zašto ginemo na tako glup način? Zar se ne možemo boriti drugačije? Da kažem i to da se na početku Prvog svjetskog rata u napad išlo u redu i pod zvukom trube, a s druge strane su vrebale strojnice i to da su odore bile raznobojne, što je bio ostatak iz vremena kada je vojskovođa morao jasno razabirati gdje su mu vojnici iz kojeg roda vojske. Ubrzo su sve odore postale zelenkaste, a na bojište se išlo jedan za drugim sve trenutka kad se trebalo razviti u liniju.

U filmovima iz šezdesetih i sedamdesetih svi puše – čovjek ili žena kojemu iz usta ne visi smotka ili je na drži između kažiprsta ili srednjaka nije pravi čovjek. Prostorije zadimljene duhanskim dimom u kojima gotovo svi ispuštaju dimove iz usta bile su uobičajena pojava. I opet su se ljudi pitali zašto to mora biti tako. Sada se puši još samo na otvorenom prostoru. 

Mi se upravo pitamo trebaju li nam plastične vrećice kad ih nalazimo i na vrhu Mount Everesta i u na dnu Marijanskoj jarka. Zar to ne možemo nekako drugačije spremati hranu koju ćemo iz trgovine odnijeti kući?

Ovih dana podijelio sam na Facebooku sliku bijelog medvjeda uginulog u zoološkom vrtu. Dvadeset je godina proveo u bazenu koji glumi arktički ocean, u gradu u kojemu temperature dosežu do četrdeset stupnjeva. Nikada nije osjetio led pod nogama, nikada nije osjetio radost lova na tuljane, nikada nije bio ono što je trebao biti. Kažu, smrt je za njega bilo jedino oslobođenje.

Ne samo za njega, nego i za sve životinje u zoološkom vrtu.  Zamislite samo sve one orlove i strvinare koji u volijerama uspiju tek dvaput zamahnuti krilima i onda moraju sletjeti umjesto da klize u visinama, sve one vukove koji čitav život trčkaraju desetak metara lijevo, desetak metara desno. Zoološki su se vrtovi mogli opravdati u vremenima kada se divljina činila kao nešto neiscrpno što treba što više pokoravati, premda se ni tada u njima nisu mogle vidjeti prave životinje, nego samo sjene bića koja su u zarobljeništvu tjelesno i psihički uništena. Zašto onda i dalje držimo zoološke vrtove?  

Mislim da im se bliži kraj.       

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *