Na vodi

Dvaput sam boravio u autokampu Mon Perin kod Bala i oba puta je središte društveno života, bez obzira na doba dana, bio, ni više ni manje, nego toalet. Došli vi u toalet i u tri ujutro, netko ispred njega stoji i čavrlja!

Godinama kasnije, nakon što su postavili javnu slavnu u parku kod Doma zdravlja u Labinu, shvatio sam da razlog privlačnosti toaleta nije bio toalet sam, nego voda koja se u njemu točila. Naime, ja sam ga doživljavao prvenstveno kao toalet, ali bio je to takozvani sanitarni čvor gdje su ljudi dolazili tuširati se, prati posuđe i puniti boca ili jednostavno piti. Bio je izvor svježe pitke vode, instinktivno privlačan svim živim bićima, pa tako i ljudima. Ona slavina u parku je također privukla ljude da dođu do nje,a kada su se već sreli, nakratko su zastali da razmijene vijesti i iskustva. Sa slavinom i izvorom vode općenito ne možete pogriješiti. Mjesto gdje vode izvire iz zemlje oaza je mira i spokoja, uvijek, ne samo u pustinji.

Ili polupustinji. Recimo onoj australskoj u kojoj su tisućama godina prije dolaska Britanaca živjeli Aboridžini. Iz društvenog života uz izvor bile su isključene žena s menstruacijom, one su se morale držati podaje od izvora. Objašnjenje glasi da menstrualna krv privlači zmije, a zmija otrovnica u Australiji ne nedostaje. Zvuči kao ženomrzački mit, ali znanstveno istraživanje je potvrdilo da je to istina. Zašto je ta krv zmijama privlačna, to, koliko znam, još nije utvrđeno. 

Mi, koji smo porazgovarali uz slavinu kod Doma zdravlja doživjeli s ,p ono što su ljudi doživljavali kroz cijelu povijest, sve do nedavno, do sredine dvadesetog stoljeća, a dobar dio čovječanstva i dan danas doživljava, a to je susret uz vodu ili kako bi se to razgovorno, ali i pjesnički reklo, susret na vodi. Ima neke posebne draži u razgovoru dok voda miriše, grgolji, teče, šumi, prska ili možda samo nijemo zrcali sunce i sjenu. Svaka voda je dobra (ako je doista čista i zdrava) i svaki je razgovor uz nju dobar jer je čisti užitak, nešto povrh onoga što ti je potrebno.  Vodoskoci imaju svrhu da taj poticajni ugođaj razrade, da naglase svaku pojedinost u radosti vode: mlaz, bljesak, točenje, prskanje, kokotanje, šum, ljeskanje – možda sam nešto zaboravio.

Razgovor uz presušeni izvor, naprotiv, prava je žalost, pa i onda kad vodoopskrba zbog toga nije ugrožena. Doživio sam to sušnog ljeta 2012. godine kad su presušili Fontegaja i Kokoti, glavni izvori iz kojih se napaja labinski vodovod. Dobra stvar je što se moglo unutra, u pećinu kroz koju voda izvire, ali u biti se to doživljavalo kao tragedija. U to doba voda je dolazila iz trećeg izvora, zvanog Mutvica, što je jedna od „puči“ u Raškoj dolini. Puči su, recimo to tako, okomiti izvori koji tvore jezerca iz koji otječu potoci. Kroz povijest su bili značajni za ljude u zaleđu, udaljenih desetak kilometara od mora, što je danas sitnica, ali onda je to bio drugi svijet, jer su ljeti u njima plivali.        

A ti isti ljudi kroz povijest su se nerijetko vodom opskrbljivali iz bara u kojima se napajala stoka. Stoka bi se, kao prava stoka, koji put pomokrila u baru, pa i više od toga, ali ništa zato, vodi se nije gledalo u zube jer druge nije bilo.

Neću o rijekama, neću o „Na lijepom plavom Dunavu“, „Volga, Volga“ i „Mi – i – ssissippi“, reći ću samo da sam članak naslovio „Na vodi“, što je naziv moje najdraže Maupassantove pripovijetke, čija se radnja odvija na rijeci i počinje posvetom rijeci i isticanjem razlika u odnosu na more. More je nešto drugo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *