Jež

Kad u gluho doba noći idete između obrisa drveća i grmlja narogušenih što kao i sav ostali svijet ne spavate i kada negdje u blizini među njima čujete stupanje, šuškanje i dahtaje, nije vam svejedno. Ali, budite hrabri i ako imate svjetiljku pođite ravno u smjeru zvuka i otkrite ćete tko proizvodi te zvukove: mali bodljikavi svat, zašiljeni valjušak koji se na kratkim nogama elegantnim korakom provlači kroz travu i lišće – jež.  

Jež noću stvara dojam da ide slon! On zapravo i ide poput slona u staklarnici, ništa ga ne zanima dalje od duljine njegove nosa kojim zvučno njuška tražeći insekte za hranu. Priđe li mu nešto ili stane na put, recimo vi sa svjetiljkom, zastat će na mjestu čekajući da odete, pa da što prije nastavi po starome. Dirate li ga, sklupčat će se u  bodljikavu loptu; ženke brže od mužjaka, oni će to učiniti samo ako doista moraju. 

Sjećam se jednoga tako svjetlom uhvaćenog mužjaka u gredici s ružama uz ulaz u našu kuću. Stoički je čekao da mu se načudimo. I trzao glavom! Kratko, bolno. Opazio sam da se to događa svaki put kada je bila izgovorena neka riječ sa sibilantima c, z, s.  Zaista, bilo je dovoljno izgovoriti samo c, z ili s i on je svaki put bolno trznuo glavom. Njegov sluh je prilagođen otkrivanju insekata i ti su zvukovi za njega tako oštri da mu paraju uši. Potvrdio sam svoje otkriće i nisam ga dalje mučio u ime znanosti.

Sjećam se i egzotičnih zvukova, nešto poput coktanja, nedvojbeno dozivanja, ispod murve u dvorištu. Pošao sam onamo i otkrio sklupčanu bodljikavu loptu, a iza nje u nizu još nekoliko malih sklupčanih loptica. Ostaviti ih na miru bilo je najbolje što sam mogao učiniti i učinio sam tako.    

Jednom sam našao malog, ali ipak nešto većeg ježića od onih bebica – loptica i uzeo ga u ruku. (Odraslog ne možete uzeti u ruku, osim ako imate vrlo debele rukavice.) Okrenuo sam ga na leđa, da vidim što se to krije ispod tih velikih bodljikavih leđa. Vjerojatno se već ste već negdje vidjeli taj prizor: četiri šapice i nosić između dva crna oka i dva uhića poput onih na plišanom medvjediću. Brzo sam ga spustio na zemlju i pusti da ide, majka mu je vjerojatno bila negdje u blizini.    

Ne razumijem ljude koji gaze ježeve po cesti. Ne razumijem ni one koji gaze mačke, ali mačka je brza i može brzo promijeniti smjer, pa se, eto desi, ali jež ipak ne mili preko ceste takvom brzinom da ga se ne bi moglo zaobići ili usmjeriti vozilo da on ostane između kotača kada ono prođe preko njega.

Ovo pišem je mi je neku noć jedan bučio pod prozorom. Otvorio sam kapke da svjetlo padne u vrt, pa preko rubova osvijetljene zemlje  prošarao mlazom svjetla iz džepne svjetiljke: ispod ukrasnog grma, o kojemu priznajem da ne znam kako se zove, ugledao sam gibanje bodljikavih leđa. Zvučao je kao netko kome je ušao papar u nos i sada ga se ne može riješiti.

Doći će on opet, znam. Ne idu svake noći istim rutama, ali čini se da postoji neko pravilo, neki uzorak u njihovim noćnim misijama. A kada ga čujem, opet ću ga potražiti, premda znam što ću naći jer, eto, lijepo je susresti ježa u ljetnoj noći i porazgovarati s njim premda on ni najmanje na mari za druženje. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *