Strahovlada ljetne sreće

Slušajući prve taktove Vivaldijevog „Ljeta“ pomislili biste: „Što je ovo, sprovod?!“. Spora, tugaljiva, na trenutke mučna i mračna melodija, a mi smo navikli da ljeto znači neku veselu, pitku i lako pamtljivu  melodiju. Dapače, ljeta često pamtimo kao godinu kada posvuda sviralo to i to.

Trebamo se vratiti u Vivaldijevo vrijeme i prostor. Početak 18. stoljeća, Venecija. Ljudi nose puno više odjeće nego danas, nema kratkih rukava, a k tome gospoda nose i perike! I sve to u isparavanjima lagune na kojoj stoji prenapučeni grad!  Ti su ljudi doista morali ljeto doživljavati kao strašno doba. Zimi u kući naložiš vatru, a kad izađeš ogrneš se plaštom i dobro ti je, ali ljeti – jedini način da se kako-tako rashladiš je lepeza. Odatle oni tonovi koji podsjećaju na skapavanje.

Vivaldi je proljeće doživljavao kao raspjevano, jesen razigranu, zimu idilična, premda i ovdje ima tamnijih tonova, ali ljeto je za njega bilo razdoblje kojemu se čovjek nema čemu radovati i koje treba preživjeti.

I tako je bilo sve do prije stotinjak godina. Na Van Goghovim slikama seljaci koji žanju nose šešire širokog oboda i duge rukave, o hlačama da i ne govorimo. Vruće je, ali sunce je opasno i treba se zaštiti. Tko je lud da zamalo gol leži na suncu sa svrhom da od njega pocrni? I to još pored mora na zraku puno posolice? (Seljaci se raduju ljetu i žetvi, ali oni su prezreni seljaci.)

Opatija, Caness, Rimini i tome slično nastali su kao mondena zimovališta, a ne ljetovališta: iz oštre kontinentalne klime dolazilo se na more gdje je zima znatno blaža. Ljeti se išlo u planine gdje je zrak svježiji.

Stvari su se preokrenule, koliko mi je poznato, kad su liječnici počeli savjetovati sunčanje kao čin koji ima povoljan učinak na zdravlje. Priča jedan bivši politički zatvorenik da je bolovao od reume, a u zatvoru ju je nehotice izliječio tako što je radio na velikim vrućinama u zatvorskoj praonici rublja. I doista, grijanje na suncu opušta mišiće i rješava njihove upale nastale još tijekom zime, ali , to isto tako mogu potvrditi, ljeti ništa tako ne prija kao ćuh svježeg gorskog zraka.

Ljetne su noći posebne jer čovjek se može lako odjeven otputiti negdje gdje inače ne ide i baviti se nečim čime se inače ne bavi. U tome ima draži pustolovine i zato „San ljetne noći“. Samo treba imat na umu da su ljudi prije izuma klima uređaji u ljetnim noćima bivali budni jer od vrućine nisu mogli zaspati sve dok ne bi naišla kakva-takva noćna svježina. Danas također ne mogu zaspati zbog vrućine pretrpljene preko dana.       

Već šezdesetak, pa i više godina živimo u strahovladi ljeta kao središnjeg godišnjeg doba kojemu je sve podređeno: moraš uzeti godišnji i otputovati na more, moraš ludovati na plaži, pocrnjeti pa makar bio rasist, moraš se zaljubiti, nezaboravan seks neizbježan. Taj imperativ prati ponuda i odatle oni kokteli nazvani „seks on the beach“ i one pjesmice, koje je netko nazvao postkoitalnima i među kojima se jednoj ili dvjema posreći, tako zna zašto, da postanu ljetni hitovi i simboli ljeta Ano Domni.  I ako nije sve bilo tako kako, ako doživljaj nije bio u potpunosti onakav kakav ljetni scenarij zahtijeva, a dovoljno je da padne jedna neplanirana kiša, onda trebamo biti nesretni.

Što bi Isus rekao o tome? „Nije čovjek zbog ljeta, nego ljeto zbog čovjeka“, možda. A Buda bi mogao reći: „Ne uzimaj godišnji odmor zbog ljeta, niti  ljeto zbog godišnjeg odmora.“ Jednostavno, važno je ne vezivati se uz nešto i postati ovisan o tome, nego treba živjeti u skladu s tim, pa ćemo tako godišnji odmor uzeti ljeti, zašto ne, a možda i nećemo. (Treba napomenuti da ovu mudrost nije lako ostvariti.)

I, da, vrijedi i za zimu u kojoj se uvriježilo da čovjek mora ići u planine na skijanje, mora ludovati na snijegu, promrzao drmnuti rakijicu koju mu naplaćuju kao Sv. Petru kajganu, a i pocrnjeti od sunčaja na snijegu. Nekadašnja ljetovališta davno su postala zimovališta, a zime mala ljeta.         

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *