Zašto volim alepske borove?

Alepski borovi, sa svojim krošnjama tako gustima da zadržavaju otpale četine i  sa svojim podnožjima pokrivenim sagovima od istih takvih četina, za mene su uvijek znak mora i primorja te ljeta i kupanja u moru. Ne oni obični, stožasti borovi (Pinus sylvestris) oni me podsjećaju na novu godinu, zimu i snijeg, nego upravo alepski borovi (Pinus halepensis) sa svojim plosnatim granama i krošnjama nalik na suncobrane. Imali što prirodnije nego od pripeka i žege skloniti se u duboku hladovinu takvog bora, u miris smole dok negdje cvrči cvrčak?

Kad vjetar noćnik s mora zapuše na kopno, a ti se nađeš barem ispod jednog bora ako već ne u šumi njih, iznad sebe čuješ šum nalik na glazbu i pomisliš: „Šuma Striborova!“. Istina, svaki vjetar jednako svira na svakoj četinjači, ali taj ugođaj za mene znači kamen more i takav bor.

Zato me pogodilo saznanje da naša obala nije njegovo prirodno stanište, nego je on uljez uveden zbog pošumljavanja. Uz našu obalu domaći je hrast crnika (Quercus ilex) po kojemu se, u pravilu, obilato penje trnovita tetivika ili pletenika (Smilax aspera) pa je naša obala, to se na rijetkom mjestima još vidi, izvorno neprohodna „džungla“. Ali, crniku su nemilice sjekli – za ogrjev, za proizvodnju vapna u japnenicama ili za izvoz. Fotografije stare stotinjak godina pokazuju ogoljele obronke koje su takvim, poznato je, održavale koze. Da kiše ne ispiru tlo počeli su saditi alepske borove.  Uspijevaju na kamenitom tlu, podnose žegu, sušu i buru.

Upravo zbog ovog posljednjeg ih zapravo volim: prkoseći buri krošnje crnog bora iskrive se nesvakidašnje oblike. Sjećam se stabla na domak plaže koje je u nemilosti žege ostalo kržljavo, a pod udarima bure se tako iskrivilo u smjeru njenog puhanja da mu je plosnata krošnja zamalo dodirivala tlo. Širili su plažu, pa su, na žalost, posjekli borove do šetnice, ali njega su ostavili – on je prirodni suncobran i vrlo zahvalan motiv za fotografiranje.

Tražite li prirodni bonsai, patuljasto drvce  koje u svemu izgleda kao pravo, vjerojatno će to biti alepski borić čije se izrazito klijavo sjeme prodrlo i uhvatilo se u pukotine neke litice šibane burom i posolicom.

U Rapcu iznad plaže Mala đirina, iz potpornog zida šetnice izrastao je alepski bor koji se u potrazi za svjetlom ispružio nad morem. Lijepo je narastao, ali potpuno vodoravno i to još u djeliću plaže između njenog kraja i oveće stijene koja iskače iz šljunka, pa čini prirodan krov tom odjeljku. Čovjek se tako može brčkati i ljuljuškati u plićaku u sjeni prirodnog suncobrana. Samo što se postavilo pitanje hoće li sila teže, kako on raste, u nekom trenutku napraviti takvu polugu da njegovi korijeni zapleteni između klesanaca potpornog zida to više neće moći izdržati. Bilo bi loše da se to dogodi dok se netko kupa ispod njega. Mjesni odbor se zabrinuo, o tom se govorilo i na Gradskom vijeću, pa je bor poduprt rašljama uprtim na onu stijenu.

Ljudi nisu htjeli ostati bez svog ljubimca koji je toliko lud da je za život odabrao to mjesto i takav način. To je nešto kao kad volite svog psa jer je blesav. Taj je bor jasna primjer kako prirodna ljepota nastaje slučajnošću u svrhovitosti.

I budući da su alepski borovi tako otporna bića, prethodnice koje svojim četinama stvaraju podlogu za druga drveća,  s njima vjerojatnost da ćemo dobiti neku živu, prirodnu skulpturu raste veća nego kod drugih drveća. Zato mislim da ih treba saditi, da bi se šetači imali čemu diviti.               

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *