Električno svjetlo boli

Znate li što je električna rasvjeta? Glupo pitanje, pa naravno da znate: žarulje su svuda oko nas, rođeni smo s njima i s njima živimo! Ali, upravo u tome se krije zamka: kada nešto prihvatite zdravo za gotovo, kao datost, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, onda počinjete to zanemarivati i ne razumijete pravu narav te stvari, tog bića ili te osobe. A električna svjetlost za nas jest nešto poput zraka ili poput vode za ribu.

Kažu da je Schönbrunn, palača austrijskog cara, bila jedna od posljednjih zgrada  u Beču u koju je uvedena električna struja. Car Franjo Josip II protivio se jer da ga od električnog svjetla bole oči. Rođen 1830. godine smatrao je petrolejsku rasvjetu pravilnom i prirodnom rasvjetom. I doista, kad nakon petrolejske rasvjete prijeđete na električnu, kao da ste doživjeli snažan udarac, vaše se oči moraju hitno prilagođavati. Ja to znam!

Kako?

U mom djetinjstvu, 70-tih godina prošlog stoljeća, događale su se redukcije električne energije: po nekoliko večernjih sati  ostajali bismo bez rasvjete, bez televizije, hladnjaka, a i radija, ako nije bio baterijski. Moj otac je to rješavao tako što je žarulju zakvačenu za svijećnjak spajao na akumulator koji služi za pokretanje automobilskog motora, ali moji baka i djed u svom su domu posezali su za dobrom starom petrolejskom svjetiljkom iz djetinjstva. Naime, bili su rođeni 1915. i 1920. godine kada električne rasvjete još nije bilo u svakom domu. 

Pamtim tu prigušenu, žućkastu svjetlost iz staklenog pehara nalik na veliku čašku nekog cvijeta s okruglim ogledalcem u pozadini, koja služi da bi se što više svjetla iskoristilo. Ispočetka djetetu elektriciteta ta svjetlost djeluje kao nešto manje vrijedno, ali onda počinje shvaćati da se prostor osvijetljen tim svjetlom čini prisnijim. Mene i drugoga kao da odvaja neki jaz, ali ne prevelik, tek toliki da jedan drugome postanemo zanimljivi, nešto kao da se dovikujemo s dva brežuljka. 

U takvom ugođaju i društveni život postaje drugačiji, a znamo li da je petrolejka nasljednik svijeće, to znači da se u takvom ugođaju živjelo noću sve do prije stotinjak godina.  Stanley Kubrick je kartaške prizore svog „Barryja Lyndona“ snimao uz rasvjetu svijeća, specijalnim lećama i u takvoj nam rasvjeti postaje razumljiva sklonost kartanju tj. promatranju karata na stolu, pa i, kao što u filmu vidimo, mogućnost varanja na kartama. 

I budući da je petrolejka 70-tih bila izuzetak i teško ju je bilo i pronaći u trgovini, većina ljudi je u tim satima redukcije domove osvjetljavala svijećama, pa su nekoliko sati živjeli upravo u takvom ugođaju prije izuma petrolejske rasvjete. I u mirisu mirisa voska izgorjeli svijeća. Poput gospode jer siromašni su gorjeli svijeće lojanice. Za mene je onaj miris petroleja znači miris industrijske revolucije.

A kada je pritisak na zidnu sklopku otkrio da je električna struja opet teče, kada su se Edisonove žarulje trenutačno zažarile i bezmirisna svjetlost grunula u prostor, sve je čarolije nestalo, sve je opet bilo golo i u crticu razaberivo kao na ljetnom podnevnom svjetlu!

I to je svjetlost u kojoj živimo, svjetlost neprestanog podneva. Ne samo u našim domovima, nego i na ulicama, cestama i parkovima. Došle je dotle da imamo svjetski Sat za planet Zemlju u kojemu na sat vremena isključujemo električnu rasvjetu u svojim domovima. Činimo to da bismo smanjili potrošnju energije i time usporili klimatske promjene, ali i da bismo smanjilo svjetlosno onečišćenje koje zbunjuje biljke i životinje jer misle da je dan, a ne noć.

Mi  ne znamo više što je prava, crna, mrkla noć!

Hodajući noću makadamskom cestom koja od iz planinarskog doma na Velebitu vodi do obližnje državne ceste, ugasio sam baterijsku svjetiljku  i  onako okružen borovima podigao pogled u nebo. Zvijezde!  

Rojevi zvijezda s manjim i većim prazninama između sebe! I čini ti se da su neke stoje dublje, a neke pliće. To možda i jesu, jedna udaljenja od druge, ali ne nužno onako kako izgleda, možda je i upravo obrnuto.

To je prizor kojega su naši preci oduvijek gledali, sve donedavno. Znali su gdje su Velika i Mala kola, gdje je Sjevernjača, Sirius, gdje su kada koji planet.  Ja to ne znam, ja sam zvjezdano nepismen.

U svjetlosti vječnoga podneva zaslijepili smo sami sebe.     

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *