„Blobov“ misterij

Imućni Amerikanac koji je volio „big game“ – lov na tunu zabacio je udicu s krme svoje jahte koja je plutala sjeverno od atola Alinglaplap u Maršalskom otočju. Ugodno zavaljen u platneni stolac čekao je da nešto zagrize, pa da se nit što se gubi ispod površine mora zategne i vrh štapa savije. I prolazeći tako opuštenim pogledom po površini ugleda uspravnu peraju koja siječe more. Svi na brodu skoče na noge i brže – bolje izvuku mobitele – približava se veliki bijeli morski pas!

Doista, plitko ispod staklaste površine pokazalo se golemo tijelo ribe duge oko pet metara. Prošlo je od krme do pramca, pa s druge strane od pramca od krme. Čekali su da se ponovo pođe put pramca jer je s druge zbog sunca nisu mogli lijepo snimati. Ovaj put je peraja je u potpunosti virila iz mora, a ribetini su se lijepo vidjele  sitne. Brazdajući površinu peraja prođe ispod niti zabačene udice. Mobiteli su oduševljeno snimali.

I onda se nešto bijelo strelovito pojavi iz dubine i  obuhvati golemu ribu! Ona se pokušala izmigoljiti, ali to ju je s mirnim samopouzdanjem vuklo u dubinu. Peraja je potonula. Posljednje što su snimili bile su razjapljene ralje nalik na vapaj očajnika koje nestaju u dubini! 

Najbolje objašnjenje svega bilo je da su svjedočili napadu goleme dubinske lignje. Samo što nitko nije bio posve uvjeren u to.

Indonežanska ribarica spremala se spustiti mrežu desetak milja istočno od otoka Karakelong u Celebeskom moru. Noć je bila vedara, mjesec pun, kretanje zraka jedva da se moglo nazvati vjetrićem i bibavica nije uspijevala zaljuljati plovilo.

Dva ribara zastala su u svom poslu ugledavši nešto neobjašnjivo:  pedesetak metara od njih digao se val kao da puše barem pet bofora! I to ne običan val, nego val koji se bjelasa na mjesečini!

Dok su ostali pogledali u smjeru u kojemu dvojica uzbuđenu pokazuju, kažiprstom val je pao i more se poravnalo kao da se ništa nije dogodilo.  Ali, ubrzo nakon toga stali su se bez vidljiva razloga dizati novi više – manje isti, bijeli svjetlucavi  valovi. Sve bliže i bliže njima. Zapljuskalo je zlokobno, stalo lupati o bokove ribarice i ona se zaozbiljno zaljuljala! Nikome nije trebalo ništa govoriti: upalili su  motor i pobjegli ostavljajući za sobom duboku pjenušavu brazdu. Kad su se su dovoljno odmaknuli pitali su se trebaju li o tome nekome govoriti jer im zasigurno neće vjerovati.   

Posada grčkog tankera na liniji Yokohama – San Francisko rutinski je obavljala svoje poslove kad je odjednom osjetila vrtoglavicu i gubljenje tla pod nogama, kao u liftu koji naglo propada. I kao u liftu, nedugo zatim osjetili su da se tlo vraća i gura im stopala. I onda je sve stalo, a brod se zaljuljao.

Oni u gvardiji na komandnom mostu prvi su dobili odgovor na pitanje što se događa. Ili možda nisu,  možda je pitanje samo prošireno? Lijevo i desno od broda more se bjelilo! To nešto bijelo brod je presjekao, ali ne bez otpora jer se premac postupno podizao, a kada je to nešto napokon popustilo i rascijepilo se, pramac je naglo pao i utonuo. Put je bio čist i posada je već nakon nekoliko minuta prestala tražiti objašnjenje.

Približno mjesec dana nakon toga Valent Senj doputovao je u Sydney na svjetski kongres oceanologa. Pozvali su ga da kao voditelj međunarodnog projekta MATSEB – Mariana Tech Sea Base, prve podvodne istraživalačke baze u Marijanskoj brazdi, održi predavanje o najnovijim otkrićima podvodnih  „dimnjaka“, naslaga minerala koje nastaju oko podvodnih gejzira uslijed pritiska na velikim dubinama na kojim izbijaju.  Poslastica na kraju izlaganja trebao je biti razgovor sa znanstvenicama koje borave u bazi „Blob“ smještenoj na dubini od deset tisuća metara.

Stupivši na pozornicu s morski plavom pozadinom i velikim ekranom Senj je izazvao čuđenje i zanimanje jer je u ruci, držeći odozdo palcem, a odozgo ostalim prstima, nešto nosio. Kamera velikog ekrana jasno je pokazala što:  glavu lutke s razmjerno velikim očima, malim nosićem i ustima te valovitom, svilenkastom crnom kosom. Lagani val smijeha prostruji publikom.

– Dame i gospodo, upoznajte Marijanu. Kao što vidite, to je obična glava lutke, ali njena vrijednost je u tome gdje je pronađena, a to je na 10.996 metara dubine, u Marijanskoj brazdi – reče, pa hamletovski pogleda glavicu u oči i onda se opet obrati publici: – Sad vam je jasno zašto se zove Marijana.

Kad se smijeh slegao, nastavio je: – Ekipa koja je plovila batiskafom ponadala se da je u mulju na dnu uočila neku novu vrstu hobotnice ili tako nešto, ali kad su je mehaničkom rukom izvukli…Možete zamisliti kakvo razočaranje! Volio bih znati tko je posljednji držao ovu plastičnu glavicu prije nego je pala u more i želim vjerovati da mu je slučajno ispala preko brodske ograde jer ne bih se mogao pomiriti s činjenicom da ju je obijesno frknuo u more. Jer, gospodo, onečišćenje mora i oceana plastikom prešlo je sve granice!  

Nakon ovog uvoda prešao je na temu, podvodne „dimnjake“  koje je posada „Bloba“ otkrila u svojoj redovnoj ophodnji batiskafom.  Nisu se razlikovali od dotada poznatih, ali nalazili su  na najvećoj dubini ikada, 9.876 metara. Zapravo, pružali su se od 9.868 do 9.883 metara, ali smatrao je da je zgodno uzeti broj od četiri brojke za redom unatrag, lakše se pamti.

Snimci kao da su prikazivali šumu termitnjaka osvijetljenu u noći dok iz njih suklja zrak koji od vreline treperi, ali to je iz naslaga minerala treperila vrela voda koja iz utrobe planeta suklja u vječitu tamu silne morske dubine. U podnožjima „dimnjaka“, sve jedan preko drugoga, natrapali su se račići, posve slični onima koje susrećemo u ribarnicama, samo potpuno blijedi, neki i prozirni.

On je, međutim, govorio o onome što je nevidljivo, a uživa u blagodatima tople vode pune minerala – bakterijama. One jesu bile drugačije od dotad poznatih. Naime, u uzorcima unesenima u laboratorij  „Bloba“  utvrđeno je da te bakterije imaju sposobnost razlagati i u organske spojeve pretvarati mikro plastiku na koju nailaze u mrtvom tkivu morskih stanovnika, materijalu što sipi s gornjih slojeva mora i taloži se na dnu.

– Možda je u ovome otkriću leži barem nada ako ne i rješenje pitanja o tome kako more očistiti od smeća što smo ga nemilice bacali i još bacamo u njega- zaključio je svoje predavanje.

Bakterije su u redu, ali publiku je ipak više zanimalo otkriće novih životinjskih vrsta, po mogućnosti morskih „čudovišta“. Sve što im je mogao ponuditi bila je sićušna, do pet milimetara duga prozirna ribica koja do tada nije bila poznata. „Blob“ joj se iz nekog razloga dopada, pa stalno plivucka oko njega.

Druge su više zanimali tehnički podaci: kao je baza pričvršćena za dno, raspored prostorija, kako batiskaf pristaje na nju i koji mu je radijus kretanja.

Treći su se zanimali što oni tamo dolje jedu  i što rade u slobodno vrijeme.

– Najbolje da ih to sami upitate jer sada ćemo uspostaviti vezu s njima – odgovorio je i tako svoje druženje s publikom usmjerio u završnu fazu.

Očekivao je da će na ekranu pojaviti nasmiješena lica triju oceanologinja: Rani, Ethel i Maje okružene monitorima, cijevima i još koječime što im tamo dolje treba, ali umjesto lica triju nasmiješenih djevojka u plavim kombinezonima s velikim,okruglim MATSEB logom na lijevoj strani prsa , ugledao je „njušku“ svog prijatelja Tongayja,  voditelja logističkog tima na brodu „Triton“ koji je plutao iznad baze.

– Na žalost, morat ću vas razočarati: imao tehničkih problema i vezi s bazom ne možemo uspostaviti – rekao je Kamerunac Tongay.

Senj zausti da ga upita što se dogodilo, ali brzo se predomisli. Zahvali mu, pa se ponovo obrati publici i ponovi njegove riječi:  na žalost, vezu s bazom nije moguće uspostaviti; hvala i do sljedeće prilike!       

Sišavši s pozornice odmah se maši mobitela: – Kakvi su to problemi s vezom?

– Nisu problemi s vezom, to sam rekao za javnost, problem je što se ne javljaju cijelo jutro – odgovori Tongay.

– Pa, što rade?

– Ne znam, ne vidi se, nema ih pred kamerama u središnjoj sobi.

– To nije dobro, pošaljite smjenu!

– Nije to tako lako. Možda se, ne daj Bože, radi o nekakvom trovanju plinom.

– Kakav plin?! Pa, digao bi se alarm!

– Kako god, moramo najprije nešto utvrditi o tome što se zbiva da bismo znali što nam je činiti.

Stezalo ga je oko srca. Da, sada je bio siguran u svoje osjećaje prema Rani. U početku mu je njen hindi naglasak pomalo išao na živce, a njeno hindusko ljuljanje glavom činilo mu se nekako podcjenjivačkim, ali s vremenom se navikao i sad je bio siguran da silno želi da ta krupnooka i crnooka cura što prije izroni na površinu. A sada se javlja primisao da to neće učiniti.

– A možda se još jave – reče Tongay umornim glasom.

– Nadajmo se. Ja dolazim odmah, smjesta, iz ovih stopa! 

Uhvatio je prvi let za Manilu na Filipinima gdje čekao prvi let za otok Guam. Tu ga je dočekao helikopter s „Tritona“ koji ga je tri sata kasnije spustio na heliodrom na njegovoj palubi. Već se hvatala večer drugog dana putovanja, na obzoru su se oblaci crvenjeli od potonulog sunca i puhao je vjetrić.

Cijelim putem zanimao se ima li promjena, a kada je sletio Tongay mu je, zabrinuta lica, mogao samo reći samo ono jedno te isto: – Ništa, ne javljaju se.

– Je li batiskaf spreman?

– Spreman sa svime za redovnu smjenu.

– Idem dolje, odmah!

– A da prije toga malo odspavaš? Pa, ti si dvadeset sati po aerodromima i avionima; satima na deset tisuća metara visine,a sada ideš na deset tisuća metara dubine!

– Popio sam duplu jaku kavu i osjećam se kao ptica!

– Svejedno.

– Što? Zar netko drugi želi ići dolje vidjeti što se, zaboga, događa?! Već ste to mogli učiniti!

Tongay ne reče ništa.

Da ukloni i posljednju trunku nevjerice Senj pođe u kontrolni centar broda. Doista, na ekranu je vidio središnju sobu baze koja je služila za sve poslove u njoj: stol, ekrani, instrumenti. Obično bi barem jedna od djevojaka upala u kadar i okrenula lice gore, prema kameri ako im je htjela nešto reći, ali sada se to nikako nije dešavalo.

– Jeste li dobro pregledali snimke od posljednjeg javljanja? – pitao je Tongaya.

Tongay ne odgovori ništa, samo ga je čudno gledao.

– Što?

– Ovo moraš vidjeti – reče Tongay tiho.

Pustio mu je snimak iz arhiva, vrijeme 2.47 sati. Isto ono što je ekran pokazivao uživo.

– I što sad?

– Čekaj!

Stol za eksperimente se zaljulja. Bez vidljivog razloga! I neki su se šumovi čuli. Stol se zaljulja još jače, drmao se! I onda je prestao.

– Jezivo, zar ne? – upita Tongay.

– I zbog toga ne idete dolje? Koješta, upravo zbog toga ću požuriti dolje!

Reflektorom osvijetljeno more lagano se valjalo dok je dizalica na krmi  u njega spuštala batiskaf „Barry 2“. „Barry 1“ već je bio dolje, spojen na „Bloba“, njime su se spustile Rani, Ethel i Maja. Batiskafi  su tako nazvani jer su okruglim oknima na zaobljenom čelu i podsjećali na Barreleye, čudnovatu dubinsku ribu s prozirnom glavom. Samo što  Barreleye nema usta u obliku kratke cijevi za pristajanje na bazu, nema električna svjetla i nožice. Istina, propeler na suženoj krmi mogao se usporediti s repnom perajom.

Sjedio je glavi, u okruženju nalik na ono u automobilu, ali  s „mjenjačem brzina“ kao upravljačem i kudikamo više ekrana i kazaljki oko sebe, a „vjetrobran“ i pogled u svijet bila su mu ona dva okrugla okna. Prostor je bio ugodan  topa i još je mirisao na novu plastiku.

-Punim tankove!

– Sretno „Barry 2“! – začu se iz zvučnika.

Svjetlo reflektora pratilo ga do dva-tri metra dubine, a zatim je iščezao kao da ga nikada nije ni bilo.

Brojka koja je na ekranu pokazivala dubinu isprve je ubrzan rasla, a zatim sve sporije i sporije, ali nikada nije prestala. Tisuću metara, dva, tri … pet!

Sve što je kroz prozor vidio na svjetlo bilo je crnilo. Ništa, ni jedne ribice.

Zamalo poskoči od prepasti! Na staklo pred njim nasrnuše zubi! Dugački, tanki zubi u zmajskoj glavi na gipkom tijelu jegulje ukrašenoj trakastom perajama koje se lelujaju kao trake u rukama ritmičke gimnastičarke. Sve to potpuno blijedo.

Naravno da ti zubi, koji kao da su nastali od rastaljene plastike, staklu nisu ništa mogli, a osim toga njihova vlasnica nije premašivala dužinu od deset centimetara, ali trebalo joj je čestitati za iskazanu srčanost i uspješan prepad. Dubinomjer je u tim trenucima odbrojavao šest tisuća tristo i četrdesete metre.  

To što ga je ova kreatura koju kao da je Salvador Dali smislio prepala znak da je umoran i napet. Je li ovo stvorenje već poznata vrsta ili je neka koju tek treba klasificirati? Nije imao snage o tome razmišljati, njegove misli vrtjele su se oko Rani.

Nakon četiri sata tonjenja sonar je pokazao da je na dvadeset metara od dna.

– Palim elise za kočenje!

– Razumio!

Batiskaf se lagano zatresao kad je dodirnuo dno; oblak mulja obasjan svjetlošću digne se pred prozorom.

– Dno! Ponavljam, dno!

– Odlično „Barry 2“!

– Polazim prema „Blobu“.

– Razumio!

Baza nije bila daleko, radar je pokazivao 753 metra udaljenosti. Plovio je na tri metra iznad dna i osvjetljavao muljem prekriveno stijenje. Ovo je bio stjenoviti obronak, a Blob se nalazio pri rubu jedne od njegovih litica. Odatle se dubina obrušavala na završnih 11.120 metara.

Jedino živo što je putem osvijetlio bilo je jato sićušnih meduza koje se nije dalo smesti u svom složnom pumpanju.

Iz mraka se napokon ukaže podvodna istraživalačka baza „Blob“.  Nazvan je prema dubinskoj ribi nalik na hrpu nosate hladetine koja sav život provede ležeći na dnu. Samo što ovaj Blob nije imao repa, nego dvije spojene glave i dva „nosa“ – dva doka za pristajanje batiskafa.  Jedan je bio slobodan,a na onaj s druge strane stajao je bio je pričvršćen „Barry 1“.

Napravio je krug oko njih  i dobro ih osvijetlio sa svih strana. Ništa neobično nije uočio. Osvijetlio je i prozore baze u nadi da će ugledati nekoga kako mu iznutra maše, kako je to bilo kad je prethodna dva puta pristajao u ekipi za smjenu. Uzalud.     

Udaljio se koliko je potrebno i izveo manevar pristajanja. Minimalnom brzinom, navođen laserskom zrakom, „Barry 2“ se približio “Blobu” i svojim „nosom“ nježno poljubio njegov „nos“. Preko Barryjevog“ cjevastog doka, tjeran elektromotorima koji su zujali, navukao se prsten koji je sve izolirao od mora.

Siđe u teretni dio i ode do okruglih vrata doka. Ukuca kod i dobivši zeleno svjetlo popraćeno odobravajućim zujanjem, objeručke uhvati ručku zavrtnja na sredini. Kako je odvrtao, unutra je prodrlo ono nešto mora zaostalo u prostoru između dva vrata te kroz rešetke iscurilo u prostor namijenjen upravo tome.  Zamirisalo je snažnim muljastim mirisom najdubljeg mora na svijetu.

Otvorivši vrata prema unutra, ugleda mokru ručicu zavrtnja „Blobovih“ vrata. Kod je trebao vrijediti i za njih i sada je,  ako je sve bilo u redu, trebalo samo odvrnutu ručicu i otvoriti ih u njenu unutrašnjost.

Uspješno.

Zavirio je unutra – ništa neobično. Provuče se kroz ulaz i uđe. Baza je bila konstruirana tako da se iz batiskafa ulazi u skladište kako bi se što manje prenosilo teret, pa se našao među kutijama hrane i opreme i ostalih potrepština. Ali, odmah je osjetio ustajali miris osušenog mora, onog istog najdubljeg mora na svijetu koje mu je prije zamirisalo svježe.

Oko doka i po podu ispod njega opazi tanku koricu soli. Točnije, pitao se vidi li to doista il mu se sam jer su mu očni kapci oteščali – kofein je popuštao. Usredotočio se i  -da, kao  da je nešto mora prodrlo kroz dok i osušilo se!

U komandnoj sobi nije uočio ništa neobično: svi su uređaji su radili, svi ekrani pokazivali ono što je trebalo. Ni stol nije izgledao drugačije nego što bi trebao.

– Vidim te! Je li sve u redu?- čuo se Tongayev glas iz zvučnika.

Odluči za sada zanemariti otkriće uz dok i odgovori:- Sve je u redu. Idem u kuhinju, pa u spavaću sobu.

Ni u kuhinji nije uočio ništa neobično.

Ali, u spavaćoj sobi jest! Sve su plahte ležale zgužvane, dvije na podu; jastuci su bili odmaknuti od uzglavlja i postavljeni poput rombova. Ovdje kao da se odvijala neka borba, neka agonija!

Na postelji, u naboru donje plahte dobrim dijelom izmaknute ispod madraca, uoči prsten. Uzme ga i pogleda izbliza. S unutarnje strane bilo je ugravirano „Ethel & George“. Ethel je jedina bila udana. Nje nema, ostao je samo prsten! Nema ni Maje, ni Rani; njegove Rani!

Pogleda još u toalet i zaviri u drugi batiskaf. Ništa.

Vrati se u komandu sobu i o svemu izvijesti  Tongaya. Ni ni on ni itko od onih koji su slušali na „Tritonu“ nije mogao vjerovati.

– Ovo je slučaj za policiju – reče Tongay – Moramo prekinuti projekt i bazu podignuti na površinu!

Značilo je to da se on mora vratiti gore da bi se onda dvojica vratila dolje jer jedan mora prethodno vratiti drugi batiskaf, a onda će oba poslužiti za spuštanje i montiranje tankova sa zrakom na zato predviđena mjesta kako bi se baza polako, užasno polako, ali sigurno podigla na površinu.

– Znam, ali prije ću malo odspavati.

– Spavat ćeš dolje?!

– Moram! Umor me presjekao i oči mi se sklapaju, bojim se da ću zabrljati nešto kod izrona. Moram odspavati barem sat vremena.

Maknuo je one zgužvane plahte i postavio nove iz skladišta. Legao je odjeven, u san je pao prije nego mu je glava dotakla jastuk.               

Struganje! Začuo je struganje; šupljikavo, metalno! To su strugale noge stola u središnjoj sobi, netko ili nešto ga je pomicalo!

Skoči iz kreveta i kao u bunilo napravi tih četiri – pet koraka do centra baze. I što ugleda?

Neka bijela plastična masa debljine dva – tri centimetra širila se oko stola i pomicala ga, točnije, pomicala ga je dok mu nije obuhvatila sve četiri noge. To nešto bijelo razlilo se po podu poput smjese za palačinke po tavi. Širilo se skladišta, mora biti da se probilo kroz dok na koji je pristao jer se jasno čulo kako voda kaplje.

Vide li ovi gore što se događa? Htjedne im javiti, ali da bi došao do pulta s mikrofonom trebao bi zagaziti u tu stvar!

Kao da mu je čula misao, masa se povuče pred njim! Nakupi se u val i val stane rasti, sve više i više! Naraste do visine njegovih očiju. Onda se u njemu počne nešto oblikovati. Oči, usta, čelo, kosa! Rani, pred njem je stajala glava Rani! Rani, samo potpuno bezbojna, plastična!

– Došao si – bio je to njen glas, premda nešto prigušeniji.

– Rani, što se događa?!

– Integriralo nas je – reče i nasmiješi se i zaljulja glavom na ona svoj način.

– Integriralo? 

– Ono. Biće nastalo od bakterija i mikroplastike koja se tali oko „dimnjaka“. Bakterije su ugradile plastiku  svoje stanice, nastale su nakupine stanice i one se  šire, po potrebi dijele i onda se nastave širiti i dijeliti.  Širilo se na račiće i školjke i usvajalo ih. Potom na glavonošce, pa na ribe.

– I sad je proždrlo i probavilo vas!

– Ne, što to govoriš?! Ono nas je usvojilo, dale smo mu um i razum. Otišle smo u dubine i vidjele smo i spoznale ono što ne bismo u sto godina u ovoj bazi!

Tada se iz mase izdvoji krak nalik na hobotičin, ali se ubrzo oblikuje u ruku; bezbojnu, plastičnu. Ruka se ispruži prema njemu s dlanom u vis, prsti su pozivali: – Dođi!

Nasmiješila se – sve je znala!

Oklijevao je.

Ona još jednom zaljulja glavom smiješeći se i rukom mu da znak da uskoči, uđe, priključi se. 

I on zakorači! Zakoračio je gledajući u Rani koja mu se smiješi s toliko topline.  Ali, onda se nešto na njoj promijeni. Isprva jedva zamjetno, a zatim sve brže i brže: kosa se slijepi u trake, oči povećaju, usta rašire… Pred njim zine zmajska glava puna zuba poput rastaljene plastike,  ruka pretvorena u račja kliješta zgrabi ga za grlo!

Skoči, probudi se i shvati da sam sebe drži za vrat!

Brzo požuri u središnju sobu. Sve je bilo kako je ostavio.

Vrati se do postelje i padne u nju. Tek tada postane svjestan da je sav u znoju i da teško diše.

I dok je smirivao disanje zapadne u ono neku stanje između sna i jave, stanje u kojemu si svjestan da snovi naviru, ali im se ne možeš oduprijeti.  

Bijela masa plazila je iz mora, prekrivala plaže puna plastičnih boca, kanta i čepova, penjala se na stijene,  prelazila šetnice i ceste i nadirala prema zgradama; posvuda, odasvuda i sve to više!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *