Dvoboj u Santa Feu, trideset i peti dio

Spes je čudno izgledao, kao da je u bolovima. Zato ga je upitno pogledao s cigarilosom u ruci.

– Crispy … – reče Spes.

            Silevru se od tona kojim je to izgovorio stegne srce: – Da?!

– Oteli su je!

            Odustao je od vraćanja cigarilosa u usta:- Što to govoriš?!

– Jutros. Dok je izlazila. Došli su s kočijom, utrpali je u nju i pobjegli!

– I to mi tek sada kažeš?!

– Trčao sam za njima, to je sve što sam mogao, nisam bio naoružan!

– Trebao si me probuditi!

– Tražio sam konje i opremu, pretpostavio sam da ćeš htjeti poći za njima.

– Našao si?

– Dva dobra riđana quartera. S opremom tri tisuće.

– Neka! U kom smjeru su pobjegli?

– Putem kojim smo došli. Natrag u Alamosu, bit će.

– Tko je to bio, kako su izgledali?

Spes slegne ramenima: – Krupni, podigli su marame na usta. Čini mi se da je jeden u kočiji bio crn.

–  Clemm! Kurvin sin ipak nije odustao. Idi po konje! Ja idem po dvije puške, trgovina je tu iza.

            Spes klimne glavom i oni se raziđu svaki prama svom cilju.

            Pola sata kasnije žitelji Santa Fea usa zanimanjem  su gledali dva jahača kako praše galopirajući i nestaju na sjevernom izlazu iz grada.

            Morali su usporiti da se konji ne zapjene, ali držali su ih u kasu.  U trk su ih potjerali kada je La Vega postala vidljiva u daljini. Obojica su mislila isto: otmičari su vjerojatno silom zamijenili svoje konje s onima namijenjenima diližansi. 

– Ako su ovdje,  onda je bolje da ujašemo bezglavo – reče Spes u trku.

– U pravu si. Ja idem desno, a ti lijevo. Drži oružje spremno i ako ih vidiš, ne oklijevaj pucati. Nađemo se ispred postaje!

            Spses klimne glavom i oni se razdvoje.

            Silver je pazio da ide uz rub njiva nad kojima su se sagibali raspršeni seljaci pod sombrerima. Naravno da se skori svaki sombrero na trenutak zaokrenuo od njega, ali se prije ili kasnije vratio niskom zelenilu nad njivom.

            Pred postajom ugleda privezane neke osedlane konje. Možda je kočija tu negdje. A možda to uopće nisu otmičari, nego neki drugi putnici, ali moguće je da su vidjeli njih i nešto znaju o njima. Možda Spes s druge strane sazna nešto više.

            Išao je do Burtonovih vješala.  Ona su  na povjetarcu tiho svirala neku svoju pjesmu. Tuje izvadio pušku, ubacio metak u cijev i držeći se uspravljenu tako što je kundak upirao u bedro potjerao konja u lagani kas prema postaji.     

            Ništa se nije promijenilo dok je prilazio postaji. U prolazu je pozdravio nekog seljaka, ali on je, vidjevši ga onako s puškom, požurio svojim putem. Nadao se da će ugledati Josea kako izlazi iz postaje i poželjeti mu „buenos dias“, ali on se  nije pojavljivao ni iz tog, ni iz bilo kojeg drugog smjera. Drijema nakon ručka, zasigurno.

–   Jose! – viknuo je glasno ispred postaje.

            Ništa, samo je jedan od konja repom otjerao muhu.

            Sjaše sa svoga riđana. Ostavi ga nevezanog i on smjesta pristupi vezanim kolegama da ih onjuši.

            Prilazio je trijemu postaje držeći pušku ispred sebe kao prečku. Stao je kada su se vrata počela otvarati.  Bio je spreman uperiti pušku, ali nije htio prepasti nekog nedužnog čovjeka.

            Ugleda otmjene, dobro ulaštene čizme, znalački skrojeno odijelo, vrhunski izrađen opasač s koltom na lijevoj strani,  derby šešir i onu posebnu bradu koju je nosio car Franjo Josip II: dva bujna zaliska spojena brkovima, a sama brada obrijana.  Čovjek koji mu je po godinama mogao biti otac, stane na vratima, osmotri ga istim takvim pogledom, pa nasmiješuvši se, reče: – Jo napot uram!

            Sledio se! Čovjek mu je na mađarskom rekao:“Dobar dan, gospodine“ i njemu je smjesta sinulo tko je on – Nagybaja!

            I prije nego je išta stigao učiniti s puškom u ruci, začuje s lijeva: – Makni se i mrtav si, kopilane!

            Nije se usudio pogledati tko je to viknuo.  Čuo je kako mu netko prilazi s desna. U vidnu polje mu upadne revolver uperen u njega, a potom mu njegov držatelj istrgne pušku iz ruku.  Bacio ju je nekome trećemu s iste strane, koji ju je vješto uhvatio.  Na kraju je posegnuo za njegovim revolverom.

– Vidi, vidi, kavo čudo nosi- čuo ga je kako govori gledajući oružja.

            Tek tada Nagbayo siđe s trijem i pođe k njemu. On baci pogled oko sebe i shvati da ga je razoružao bradonja uz pomoć druge dvojice koji su ga koji su ga onako gledala na ulici!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *