Pakleni trilobiti, trideset i drugi dio

Sjeća se sjajne sobe i dugokose plavuše bešćutna lica i jednako tako bešćutnih “šestica” kojima se naginjala nad njega. Ti trenuci u toj sobi što upija šumove odmah su mu se u činili kao jedina prava zbilja, a sva ona muka što ju je prošao kao običan ružan san. Sjeća se da se smijao i da mu se to sviđalo, a zatim se sjeća da mu se nimalo nije sviđalo kako tetura kroz šikaru i lišće ga mlati po licu, a onda nenadano zaglavinja jer mu tla pod nogama više nema, pa se beznadno kotrlja i valja sve dok ga nešto ne zaustavi. Ne sjeća se kad su ga našli i uključili u rov, ali sjeća se iznenađenja kad je postao svjestan da čuje šum valova i kad je znatiželjno pogledao preko grudobrana od kamenja: pred njim se nalazila beskrajna vodena površina!

Grudobran prati crtu kamenite obale što vijuga u niz malih zaljeva i uvala sa šljunčanim plažama. U prvi mah ga je podsjetilo na istočnu obalu Istre, ali s druge strane nema Cresa niti ikakvog sličnog otoka. Iza leđa su mu obronci gora s liticama. Mislio je da ne jednoj od njih raste kržljavo grmlje, ali primijetio je da je raspored iz sata u sat različit. Napokon je pogledao gore u trenutku kad se “grm” u premještao i shvatio da su to zapravo životinje. Pretpostavio da veći vremena provode onako viseći kao ljenjivci u amazonskim prašumama. I dok je tako sa smiješkom piljio u vis, na njega se izderao dočasnik. Ne da nije razumio ni riječi od tog jezika što kao da nije imao samoglasnika, već ni po kretnjama nije uspijevao shvatiti što bi od njega htjeli! Pita se iz kojih li su vremena i prostora dovedeni ovi ljudi oko njega? Ima ih svih rasa, visina i oblika lubanja, ali ne prepoznaje ni jedan njemu poznat narod.

I pita se nije li možda ova voda pred njim veliko jezero, a ne more? Nada se da će val zapljusnuti do njih  jer položaji su im pedesetak metara od mjesta gdje voda ljubi kopno. Taj prostor valjda služi zato da bi se lakše pobio neprijatelj što ima doći preko mora i izvršiti desant.            

Rana mu zacijelila bez traga, tetovaža na podlaktici uklonjena, čak ni žuljeva na tabanima više nema. Jasno se jasno sjeća Hansovih riječi:”Granica je ono krajnje svake stvari i prvo izvan kojega se ne nalazi ništa od toga te prvo unutar kojega je sve.” Jednom je, dok su onako hodali rekao i :”Možda smisao nije u postignuću cilja već u  postizanju cilja. Možda je cilj određen samo zato da bi se njemu težilo.” Da su htjeli, mogli su mu to izbrisati iz pamćenja, ali on se toga kristalno bistro sjeća. Znači: žele da se ponovo uputi preko granice!  Štoviše, ima dojam kao da mu time žele kazati: “A kako ćeš sada preko vode?!” 

Već će on naučiti jezik, steći prijatelje! I nešto utetovirati na podlakticu. Paklene trilobite ne, zgadili su mu se. Još je rano razmišljati o tome kako preko mora. Trenutačno je u fazi kada svi viču na njega bez vidljivog razloga, a on im se blesavo kesi. No, kad vide kojom brzinom rasklapa i sklapa pušku, zinu!

I drže se podalje dok s nekom vrstom posvećenosti ovako kleči promatra srebrnkaste dijelove na platnu rasprostrtom po tlu: vodilica, kundak, okidač, fuzijski mikrogenerator …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *