Dvoboj u Santa Feu, trideset i prvi dio

Namjeravali su navečer otići na predstavu koju je u kazalištu igrala skupina putujućih glumaca s istoka, ali po ovakvom vremenu na tako nešto nisu trebali ni pomišljati. Silver je stajao kroz prozor gledao kako se tope plinska ulična svjetla.

            Osjećao je onu pospanu smirenost kakvu osjećamo kad smo negdje zaštićeni od kiše i ujedno, čini se, svih zala na ovome svijetu.

            Postane svjestan da ga Crispy promatra s kreveta. Sjedila je na njemu leđima naslonjena na jastuk. U njenim očima kao da su se odražavala kišna prozorska stakla.

– Nitko nikada prema meni nije bio dobar kao ti – rekla je.

            Nasmiješio se i rekao: – Ništa posebno ne činim.

– O, činiš! Pa, spasio si me od onih razbojnika!

– To je istina, ali inače …

– I inače se uz tebe osjećam zaštićeno i kao prava dama!

            Zamisli se na trenutak, pa reče: – Možda je to zato što sam školovan za časnika kao tvoj otac.

– Možda …

            Pošao je prema njoj smiješeći se nujno. Ma, kakva kazališna predstava?! Ova kiša i vjetar nešto su najbolje što ih je večeras moglo snaći!

Deseto poglavlje

Silver i Spes pronašli su  u noćnoj šetnji nekoliko salona u gradu u kojima se kocka. Igrao se faro, ali onda ih je zvuk veselog klavira odveo do mjesta gdje se igra poker. Bio je to saloon u ulici koja izlazi na trg i zapravo vrlo blizu njega, a to je značilo  i crkve.

– Ovako poročno mjesto tako blizu crkve – prokomentirao je Silver dok su išli prema njemu.

– Isus je došao radi grešnika, sjeti se – reče Spes.

            Na ulazu ih je dočekao mlad, ali vrlo visok momak koji se vjerojatno zbog visine osjećao svima u svemu dorastao.

– Gospodo, skinite opasače s revolverima ako želite ući – obratio im se.

            Znali su kako to ide: odvežeš ih i predaš na šanku. Nakon toga je Silver naručio viski, a Spes tekilu. Pijuckali su gledajući kako se igra na tri stola; dama uz klavir počela je pjevati pjesmu o razočaranoj zaručnici. 

            Kartali su mahom dobro odjeveni i uglađeni ljudi, tek nekoliko njih bilo je skromnije odjevno i grubljih manira. Ugođaj im se svidio, pa su sljedeće noći došli izravno na to mjesto i zaigrali.

            Silver je htio da i Criyps dođe, ali ona je odbila rekavši da se ne osjeća najbolje.  Ništa više nije pitao.

            U kartanju je otišao je deset dolara u manjak. Ne, karta ga nije htjela, događa se to. Spes, on se  smiješio – zaradio je pet dolara!

            Sljedeć večeri ishod bio znatno bolji: izašao je sa stotinjak dolara više nego što je ušao. Spes je, naprotiv, izgubio pet dolara.

            Kockanje je trajalo do iza ponoći, ujutro ga je probudilo drmanje i zvonjava crkvenih zvona

– Ustani, već zvoni na misu,  a ti još spavaš! – korila ga je Crispy.

– Zvoni? Koliko je sati, deset?

– Jedanaest! Preskočio si doručak!

– Neka, doručkovat ću vani!

            Izašao je u prsluku jer dan je bio topao i u njegovom mu je zimskom odijelu bilo vruće, a ono tanje,  ljetno ostalo je u hotelu u Hiprocku. Pojeo je burito u pečenjari tri ulice dalje. Ovdje je već bio dvaput navratio s Crispy i Spesom i brkati je vlasnik ugledavši uzviknuo osobito srdačno: – O, segnor, buenas dias!

            Dok je jeo, završile su mise u crkvama i ulice su se napunile mnoštvom svečano odjevenih ljudi; ovdje – ondje čula se pjesma uz gitaru, koja se natjecala sa sveprisutnim živkanjem vrabaca.  Sa zadovoljstvom  je postao dio te nasmijane, čavrljave vreve. Podigao je šešir i naklonio se trima simpatičnim djevojkama koje su vrteći suncobrane krišom mjerkale mladiće ispod oka, pa su tako i njega počastile svojim plahim pogledima punima života. One zahihoću i produže dalje zavrtjevši suncobrane još žešće.

            Onako u hodu, smiješeći se i vraćajući šešir na glavu, vrati pogled ispred sebe – i stane! Pred njim je stajao kovrčavi vođa bande koja ih je htjela opljačkati!    

            Očigledno, žali ga je zaustaviti i zato mu je stao na put. I on se zaustavio na tih pet-šest koraka. Ruka mu je, jasno, ostala uz boku, nedaleko drške revolvera.

            Kovrčavi je palce obje ruke zadjenuo za kopču opasača s revolverom.  Nosio je onu istu odjeću, možda samo opranu, ali nešto se promijenilo s čovjekom u toj odjeći. 

–  Dobar dan, Silver!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *