U šetnji s totalnom percepcijom

Kad odem u neki trgovački centar skoro uvijek pogledam policu sa školskim priborom. Bilo je to „prije nove ere“ kada mi je trebao, ali  ostala mi je navika.  Svakog kolovoza, kada stignu nove bilježnice, olovke, šestari i sve ono što učeniku treba, a zapravo i ne treba, obuzme me ono uzbuđenje davnašnje uzbuđenje: nova školska godina, nova saznanja, nova druženja, ukratko: novo otvaranje horizonata.  Šteta što mi ništa od toga ne treba, pomislim i, dapače, smišljam načine kako bi ipak nešto od  toga moglo koristiti.

U istom razmišljanju uhvatim sebe kada odem u neku od onih svaštarnica koje prodaju i tekstil i keramiku i slatkiše i igračke i što sve ne. Treba li vam drvene kutija za začine? Bočica s čepom? Kresalo za paljenje plina na štednjaku? Sretan sam kada mi nešto doista treba i to kupim. Dakako, desilo mi se da kupim nešto što mi se svidjelo i što sam donio kući uvjeren da ću mu već naći namjenu. Primjerice, malu metalnu kutiju oslikanu da izgleda kao starinski radio. U njoj držim račune proizvoda za koje traje nagradna igra. Ta kutijica stoji do metalne kasice u obliku škrinje s lokotom i s njom je već bilo lakše: u njoj skupljam kovanice od pet kuna.

U tom smislu dobre su i papirnice u kojima ima mnoštvo omotnica, miševi, kalendari, pa  i kišobrana. Usput rečeno, to su jedina trgovine iz kojih za pedeset lipa možete izaći s punom najlonskom kesicom.  

Razmišljajući zašto me to privlači zaključio sam da sam nakon toga opušteniji, zadovoljniji, sretniji. To je nešto popu šetnje livadom ili vrtom punim cvijeća, gledanje u zvjezdano nebo ili šetnja pored mora. Glede ovog posljednjeg, najzadovoljniji sam kad je more valovito jer tada mogu stati i promatrati valove. Ali, kako to djeluje tako povoljno na mene?

Najprikladnije objašnjenja koje imam je ono našeg nedavno preminulog senseija – učitelja u aikidu Kenjira Yoshigasakija, a to je da um stalno mijenja mjesto. Um je ono što pokreće tijelo i um stalno mijenja mjesto; on se ne kreće, on skače, sad je ovdje, sad je ondje. Raskoš oblika i boja, ako je sreće, zvukova, mirisa, okusa i osjeta; prijelazi i sitne razlike između istih stvari, te spoznaje vrsta unutar rodova ushićuju um. Ali, da bi um mogao u takvom, ugodnom ritmu skakati on mora biti slobodan, ne smije biti prisiljen na zaustavljanje i usredotočenje na nešto. Drugim riječima, moramo bit bez obveza – dokoni. U tom stanju mi opažamo sve i istovremeno ne opažamo ništa; imamo, kako je sensei naučavao, totalnu percepciju. 

Siguran sam da bismo takvo neko tumaranje bez cilja i obveza, recimo nedjeljom šetnicom uz more, nekim sajmom ili možda galerijom nazvali  meditativnom šetnjom. Ona to i jest jer cilj meditacije je totalna percepcija.

Kad to znamo, postaje nam jasno zašto u svim kulturama postoje redovnici i pustinjaci koji se osamljuju i vele da im ih taj čudački način života čini sretnima. Ima i onih koji nisu redovnici, ali nipošto ne žele žrtvovati svoju dokonost. I za njih bismo rekli da su čudaci, ali i da su lijenčine i neradnici. Nemojmo ih osuđivati, možda su njihovi umovi previše osjetljivi ne posljedice koje ostavlja prisiljavanje uma da ostane na nečemu, groze se onog osjećaja smušenosti i iscrpljeni od nekog rada i vremena potrebnog da se um vrati u stanje nevinosti. Ako se vrati.        

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *