Pakleni trilobiti, trideseti dio

– Misliš? – reče mu on – Moćni jesu, ali nisu svemoćni. Oni nisu bogovi! Možda su došli do zaključka da ono što je prirodno ne treba umjetno proizvoditi. Ili još bolje: da se ono što je prirodno nikada ne može zamijeniti nečim umjetnim.   

– Misliš da je smisao našeg stajanja na Granici da jednostavno stojimo na granici? Drže nas poput stoke, a misterij Granice je tu da nam zaposli umove? – upita Hans.

– Sve što se događa, događa se s nekim smislom. Uvjeren sam da je i naš bijeg i sve ovo što nam se dogodilo imalo nekakav smisao!

– Misliš da su nas na neki način pustili da pređemo Granicu? Da to stalno netko negdje čini i da oni računaju na to. On da smo zaista jadni glupani koji su mislili da su nekome napakostili! Ali, čekaj, proturječiš sam sebi:ova kakofonija različitih bića iz različitih vremena nije prirodna!     

– Naprotiv! Sjeti se ostataka gradova!  Ako je ta civilizacija uništila samu sebe, onda je vjerojatno poremetila ekološki sustav. O tome će se puno govoriti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Vidio si crteže i mumije – bili su ljudi poput nas! Zašto su nas doveli ovamo. I  nas i sva druga živa bića – mi smo nekakve zakrpe ili proteze za poremećeni eko sustav koji im je potreban.

– To je kao uzgajanje buffala na farmama nakon što ih je bijeli čovjek gotovo istrijebio! Nikad to više neće biti  onaj pravi,  divlji “tatonka”! Samo mu je nalik!- podupre Indijanac njegov stav.

– Onda se ovdje morao biti nekakav strašan rat ili neka druga katastrofa koja je uništila sve. Rat koji je … o Bože! – uzvikne Hans – Možda prsten potječe od razorenog Mjeseca! Od ratom razorenog Mjeseca! Moglo bi biti da je prošlo toliko puno vremena od tada da se i raspored zvijezda na nebu stubokom promijenio.

– To znači da smo možda na Zemlji u dalekoj budućnosti! – zaključi on.            

– Možda ….Ali, tko nas je doveo? Oni koji su kataklizmu preživjeli ili možda oni koji su nad njima bdjeli kao što su, nema dvojbe, bdjeli nad nama?

On je na to samo slegnuo ramenima:- Vjerujem da ćemo sutra o tome više znati.

Ušutjeli su i činilo se da će to biti duga, nestrpljenjem ispunjena noć.

No, bila je kratka i ispunjena nečim sasvim drugim!

Započelo je tako što su primijetili da pojedina tanka stabla oko njih lelujaju, a vjetra nema. Orlovo pero bio je najbliži  i odmah je u tom pravcu usmjerio pušku. Već je bilo kasno! Iz grmlja je prema njemu sunula golema “štipaljka” s po tri reda poput igala šiljatih zuba. Isticala su se s dva para očnjaka od kojih je jedan bio dovoljno dugačak da probije čovječji trup. Indijanca su probila sva četiri i natjerala mu krv na usta! A zatim ga je to nešto što je po malim prednjim udovima i jakim nogama sličilo dinosauru kao od šale diglo dva metra u zrak i držeći ga vodoravno stalo tresti dok je on vriskao na svom navaho jeziku.

Htjeli su ga spasiti, htjeli su pucati u to zvijer koja ipak nije bila dinosaur jer joj je tijelo bilo pokriveno nečim nalik na dlake što se na leđima širilo u perje, ali nisu jer su iz mraka prema njima iskočile još tri-četiri takve zvijeri! Laserske su zrake osvijetlile noć paleći i probijajući njihova tjelesa. Ona što je držala Orlovo pero u raljama okrene se u namjeri da pobjegne, ali odnekud se stvori još jedna i zagrize joj u nestašan plijen u namjeri da joj otme barem komad. Tako se otimajući odskočiše natrag u grmlje.

Jedna od pogođenih životinja sruši se njima pred noge razjapljenih čeljusti. Crkavajući, tresla se kao na električnoj struji. Kakva je to životinja bila, teško je bilo zaključiti. Na tren pomisli da je to možda nekakav rođak čudnovatog kljunaša, ni sisavac – ni gmaz, ali nije bio vremena za razmišljanje, jer se grmlje ponovo zatreslo. Nisu namjeravali čekati da ostatak čopora nasrne na njih, bjesomučno su zapucali u tom pravcu, okrenuli se i počeli bježati preko čistine.

No, zvijeri su odlučila loviti ih! Okrenuli su se i opet zapucali! Bojale su se lasera, ali krvoločni poriv je bio jači od straha. On se u okretanju spotakne i padne na leđa. Pucao je ležeći, sad u jedno dvonogo čudovište, sad u drugo. I otkotrljao se u stranu da ga ne poklopi još živa tjelesina što se ruši. – Misliš? – reče mu on – Moćni jesu, ali nisu svemoćni. Oni nisu bogovi! Možda su došli do zaključka da ono što je prirodno ne treba umjetno proizvoditi. Ili još bolje: da se ono što je prirodno nikada ne može zamijeniti nečim umjetnim.   

– Misliš da je smisao našeg stajanja na Granici da jednostavno stojimo na granici? Drže nas poput stoke, a misterij Granice je tu da nam zaposli umove? – upita Hans.

– Sve što se događa, događa se s nekim smislom. Uvjeren sam da je i naš bijeg i sve ovo što nam se dogodilo imalo nekakav smisao!

– Misliš da su nas na neki način pustili da pređemo Granicu? Da to stalno netko negdje čini i da oni računaju na to. On da smo zaista jadni glupani koji su mislili da su nekome napakostili! Ali, čekaj, proturječiš sam sebi:ova kakofonija različitih bića iz različitih vremena nije prirodna!     

– Naprotiv! Sjeti se ostataka gradova!  Ako je ta civilizacija uništila samu sebe, onda je vjerojatno poremetila ekološki sustav. O tome će se puno govoriti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Vidio si crteže i mumije – bili su ljudi poput nas! Zašto su nas doveli ovamo. I  nas i sva druga živa bića – mi smo nekakve zakrpe ili proteze za poremećeni eko sustav koji im je potreban.

– To je kao uzgajanje buffala na farmama nakon što ih je bijeli čovjek gotovo istrijebio! Nikad to više neće biti  onaj pravi,  divlji “tatonka”! Samo mu je nalik!- podupre Indijanac njegov stav.

– Onda se ovdje morao biti nekakav strašan rat ili neka druga katastrofa koja je uništila sve. Rat koji je … o Bože! – uzvikne Hans – Možda prsten potječe od razorenog Mjeseca! Od ratom razorenog Mjeseca! Moglo bi biti da je prošlo toliko puno vremena od tada da se i raspored zvijezda na nebu stubokom promijenio.

– To znači da smo možda na Zemlji u dalekoj budućnosti! – zaključi on.            

– Možda ….Ali, tko nas je doveo? Oni koji su kataklizmu preživjeli ili možda oni koji su nad njima bdjeli kao što su, nema dvojbe, bdjeli nad nama?

On je na to samo slegnuo ramenima:- Vjerujem da ćemo sutra o tome više znati.

Ušutjeli su i činilo se da će to biti duga, nestrpljenjem ispunjena noć.

No, bila je kratka i ispunjena nečim sasvim drugim!

Započelo je tako što su primijetili da pojedina tanka stabla oko njih lelujaju, a vjetra nema. Orlovo pero bio je najbliži  i odmah je u tom pravcu usmjerio pušku. Već je bilo kasno! Iz grmlja je prema njemu sunula golema “štipaljka” s po tri reda poput igala šiljatih zuba. Isticala su se s dva para očnjaka od kojih je jedan bio dovoljno dugačak da probije čovječji trup. Indijanca su probila sva četiri i natjerala mu krv na usta! A zatim ga je to nešto što je po malim prednjim udovima i jakim nogama sličilo dinosauru kao od šale diglo dva metra u zrak i držeći ga vodoravno stalo tresti dok je on vriskao na svom navaho jeziku.

Htjeli su ga spasiti, htjeli su pucati u to zvijer koja ipak nije bila dinosaur jer joj je tijelo bilo pokriveno nečim nalik na dlake što se na leđima širilo u perje, ali nisu jer su iz mraka prema njima iskočile još tri-četiri takve zvijeri! Laserske su zrake osvijetlile noć paleći i probijajući njihova tjelesa. Ona što je držala Orlovo pero u raljama okrene se u namjeri da pobjegne, ali odnekud se stvori još jedna i zagrize joj u nestašan plijen u namjeri da joj otme barem komad. Tako se otimajući odskočiše natrag u grmlje.

Jedna od pogođenih životinja sruši se njima pred noge razjapljenih čeljusti. Crkavajući, tresla se kao na električnoj struji. Kakva je to životinja bila, teško je bilo zaključiti. Na tren pomisli da je to možda nekakav rođak čudnovatog kljunaša, ni sisavac – ni gmaz, ali nije bio vremena za razmišljanje, jer se grmlje ponovo zatreslo. Nisu namjeravali čekati da ostatak čopora nasrne na njih, bjesomučno su zapucali u tom pravcu, okrenuli se i počeli bježati preko čistine.

No, zvijeri su odlučila loviti ih! Okrenuli su se i opet zapucali! Bojale su se lasera, ali krvoločni poriv je bio jači od straha. On se u okretanju spotakne i padne na leđa. Pucao je ležeći, sad u jedno dvonogo čudovište, sad u drugo. I otkotrljao se u stranu da ga ne poklopi još živa tjelesina što se ruši.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *