Emo

U onoj skoro pa psihozi oproštaja od Đorđa Balaševića bilo je skoro pa opasno reći da ga ne obožavate. Odmah ste bili nekakav.

Odrastao sam uz njegove pjesme, pamtim njegove stihove, ali nisam bio njegov fan. Jednostavno, sve mi je to bilo previše sentimentalo, previše sladunjavo, previše – emo.  

Da, znam pojam emo nastao je iz punka i njime označavamo mlade ljude kojima kosa pokriva jednu stranu lica, na drugoj im oko jedva vidi kroz šiške. Kakve to veze ima s Balaševićevom pop glazbom, koju slušaju „normalni“ ljudi? Pa, uz emo stil vezuje se pretjerana osjetljivost, nepovjerenje u ljude, povlačenje u sebe, sklonost ozljeđivanju i mislima o samouništenju, a na tom ucviljenom, tugaljivom, bolećivom tragu kreću se i Balaševićeve pjesme.

Pokretačima emo stila pokretu pripada slava što su dali pečat i naziv jednoj pojavi, ali oni je nisu izmislili, ona je oduvijek bila tu. Isto tako ni Balašević nije ništa izmislio, njemu pripada priznanje da je osjetio što kod publike ide i onda to majstorski razradio.

Setimentalizam je književni pravac koji se razvio u 18 . stoljeću. „Patnje mladog Wertera“, roman o mladiću koji zbog neuzvraćene ljubavi počini samoubojstvo, tipičan je primjer. I „Posljednji Mohikanac“ se uklapa u to. U takvim romanima nije rijetkost naići na retke u kojima pripovjedač kaže da je obnevidio od suza zapisivao događaj. Ukratko, sentimentalizam je ciljao na čovjekove intimne težnje i osjećaje  i nastojao je kod čitatelja izazvati sućut i saživljavanje. To je ono što je Balaševiću neobično dobro uspijevalo.

Ta plačljivost bila je to  neka vrsta pobune protiv hladnokrvnog ,tvrdog, umnog racionalizma. Sentimentalizam je prerastao romantizam, u zaneseno snatrenje o neobičnom, drevnom, udaljenom i tome slično. A  onda je došao realizam jer je, recimo to tako, stvarno bilo dosta, što je netko napisao, te nevjerojatne kreposti i osjećajnosti i hektolitara isplakanih suza. Ali, nekima nije bilo dosta, pa su se  srceparajuće, od stvarnosti odlijepljene priče nastavile pričati, a proizvode se i dan danas, uglavnom one književne, filmske i glazbene. 

Uvijek je negdje neki emo uzimao maha. Primjerice, srednjevjekovni trubaduri i minezigeri uklapaju se balaševićevsku pojavu.

Rekao bih da su najveći emo u povijest bili kršćani u doba progona. Skrivali su se po katakombama, prepoznavali po znaku ribe, uživali u svojoj tajnosti i svom roćenju protiv općeprihvaćene religije.  Otkriveni i uhvaćeni, nisu htjeli prinijeti žrtvu nekom božanstvu iz rimskog partenona pa makar ih lavovima bacili premda u te bogove nisu vjerovali. Ili možda jesu i upravo su zato htjeli pokazati prezir prema njima. (Vjerujem da je bilo kršćana koji su spašavali živu glavu, pa su nakon obavljene te, za njih, formalnosti nastavili sa svojim vjerovanjem, samo što oni nisu kršćanskim povjesničarima bili zanimljivi i zato o njima ne znamo ništa.) Oni kao da su htjeli, a neki doista i jesu,  umrijeti mučeničkom smrću poput Isusa.  Ponašali su se kao zaljubljena osoba: nikakvi je razumni razlozi ne mogu privoljeti da odustane od svog ponašanja jer što reče Pascal, a barem je on bio matematičar, srce ima razloge koje razlog ne razumije. 

Tako su se ponašali i Đoletovi fanovi, pokazivali su zaljubljenost u njega i njegove pjesme, palili svijeće, donosili bijele zečeve i pjevali opijeni žalovanjem. To više što su bili svjesni da neki drugi to ne odobravaju.  I kao što rekoh, one koji nisu bili poput njih nisu prihvaćali. Takvi su bili i kršćani i , štoviše, kad je kršćanstvo postala službena religija Rimskog carstva progonilo je  i zatrlo sve druge religije.

Ljudi u emo stanju sebi izgledaju veličanstveni i bolji od drugih jer se općenito se misli da osjećajni ljudi dobri ljudi, da su duše od čovjeka koje mrava ne bi zgazili. Pogrešno. Oni izraziti emotivci koji se iz takvog stanja ne trijezna su sebični i bezočni i utoliko gori ljudi od drugih.   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *