Pakleni trilobiti, davadeset i osmi dio

Pođoše u tom pravcu i na pola puta začuju stenjanje i neartikulirane glasove. Spremni da svakog časa opale potrče naprijed. Prije nego što su stigli začuje se jauk prepun boli i očaja. Sada su više skakali nego trčali! Spaze nekoga kako srlja kroz grmlje. Naciljali su i čekali da se pokaže. Pred njih iziđe Matsuko! Držao se za trbuh koji je krvario. Lažni Matsuko!

Ali, ne, on to nije mogao ponovo učiniti. Orlovo pero je ispalio zraku koja ga je probila dijagonalno i gotovo raskomadala.

Nakon toga opaze da još netko ide šumom. Bio  je to Nemo s nožem u rukama. Pokaže na Matsuka i prinese nož čelu u vojnički pozdrav što je valjda trebalo značiti da su oni dovršili posao koji je on započeo kad ga je lažni Matsuko napao.

Ali, on se nije dao obmanuti: – Nož! Zašto ti nož i ruka nisu krvavi?!

Indijanac nije u prvi mah shvaćao, ali kad se Nemo okrenuo u namjeri da pobjegne, sinulo je i njemu. Spržili su ga dvjema gotovo usporedim zrakama! Tek su tada primijetili da se nešto valja desetak koraka od njih. Oprezno su razgrnuti granje i našli Nema gdje mučki stenjući pokušava zaustaviti krvarenje iz nadlaktice. Do njega je bio ležao krvav nož. Onaj kojim je ubo lažnog Matsuka. Gledao ih je licem na kojemu se očitovalo tisuću pitanja. 

– Napadaju nas dvojnici. Upravo smo uništili tvojega – reče mu Orlovo pero. Uzicom su mu stegnuli ruku kod ramena da bi krv stala i potom mu pomogli mu da ustane.

– Moramo naći Hansa prije nego mu se nešto dogodi –  reče Crow, a Orlovo pero odmah vikne u sav glas držeći dlanove oko ustiju: – Hans! Hans!

On mu se pridruži. Vikali su dok su išli prema sprudu gdje su prije namjeravali večerati. Došavši do rijeke, ugledaju Nijemca gdje gleda mrtvog lažnog Crowa i pravog Matsuka.

– Što se dogodilo? Crow, pa ti si živ! A ovaj …

Orlovo pero uperi pušku u njega:- Kako znam da si ti pravi?

– Što radiš? – zaprepasti se Nijemac.

– Napadaju nas naši dvojnici – reče mu je on pridržavajući Nema – Naši su uništeni. Na žalost, greškom i pravi Matsuko. Ostao je samo tvoj dvojnik … Ako to nisi ti!

– Ne znam o čemu govoriš, ali mislim da je najbolje da se što prije izgubio s ovog mjesta.

– Ti ubio Hansa! – poviče Orlovo pero.

– Što to pričaš?! Kako mogu ubiti samoga sebe? Uostalom, ovdje sam. Pitaj me nešto što samo ja mogu znati.

–  Ako nas mogu klonirati, mogu klonirati i našu memoriju i sve ostalo. Jedini dokaz da si pravi je mrtav lažni Hans! – rekao mu je on.

Hans htjedne još nešto reći, ali tada lizne zraka i raznese mu glavu!

U grmlju desno ugledaju drugog Hansa.

– Nadam se da moje lice izgleda dovoljno neprepoznatljivo za čovjeka koji je upravo raznio glavu samome sebi – reče on. Zaista, takvo zaprepaštenje i zbunjenost nije bilo moguće odglumiti.

– Netko se dobro zabavlja – rekao je on tada duboko uzdahnuvši.

– Kao to misliš? – upita ga Orlovo pero.

– Mogli su nas poskidati laserima, zar ne? Nisu morali napadati nasrtati na nas noževima. Ali, onaj koji ih je klonirao… hoću reći: koji je nas klonirao, dao nam je šansu. Da nas Nepoznati Nevidljivoga Netko želi zbrisati, učinio bi to začas! Mogao bi na nas pustiti nano-komarca da nam uštrca otrov, recimo. Umjesto toga,  siguran sam da je ovdje u blizi neka nano-kamera koja nas snima. Siguran sam da smo sve vrijeme snimani, svaki naš korak. Možda su nam kamere u čelo ugradili!

Orlovo pero umjesto da nešto reče, ispruži srednji prst ispred svog čela.

– Da, slažem se, evo im ga, ma gdje bili! – reče, pa i on pokaže srednji prst sam sebi u čelo.

– Što to činite? Zar ste počeli gubiti razum? – reče im Hans prilazeći i još uvijek sa zaprepaštenjem gledajući truplo svog klona.

– Sve ovo čini naše napore naprosto smiješnim. Pitam se ima li smisla da nastavimo …. – rekao je u tom trenutku on i sjeo umorno.

– Što ti kažeš, Orlovo pero?- upita gledajući porezotinu na nadlaktici koja, srećom, nije bila strašna pa je krv prestala natapati rukav.

Indijanac slegne ramenima: – Što više hodamo sve nas je manje. Tko je sljedeći?

– Nemo?

On kao da nije čuo pitanje. Uostalom, boljela ga je ranjena ruka.

– Zar bi vi išli natrag prema trilobitima, zombijima i ne znam čemu sve ne? Ili ostali ovdje dok se ne pojavi još kakvo čudo? – pitao je Hans, ali nije dobio odgovore. Onda sjedne do njega i reče više za sebe: – Kao da ispred nas ne stoje ista takva ili još gora čuda!    

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *