Zapalili su ne zna se koliko cigarilosa, nebrojeno puta ušli u hotel i van njega, svi su donijeli prtljagu iz soba, kao da će diližansa zbog toga prije stići, ali nje nije bilo na vidiku. I već kada se činilo da će u Alamosi ručati, začuje se njen topot i štropot.
Ali, nešto nije bilo u redu. Ubrzo su razaznali i što: u četveropregu nedostajao je drugi konj desno u drugom redu.
Pred poštanskim uredom sjetili su se ne samo oni, nego i nekoliko drugih znatiželjnika. Poštanski službenik koji im je prodao karte izašao je pred svih njih i kočiju. Tjerali su je momci s bijelim stetsonima i šarenim rupcima oko vrata.
– Hooo! – zaustavi konje onaj viši koji je držao uzde; zvao se Percy, saznali su kasnije.
Drugoga su zvali Goofy. Kako je dobio svoj nadimak, čovjeku je odmah bilo jasno: gornji su mu zubi stršali izvan usta, a brkovi preko njih izgledali pokislo. Percy je djelovao skrbno i škiljavo i netom je zaustavio kočiju, počeo je skrbno kleti sve po redu, što je okupljenim bio znak da ga mogu pitati što se dogodilo. Poštanski službenik je to i učinio.
– Zmija nam je ugrizla konja, morali smo ga ubiti!
– Kako to?! – čudio se službenik.
– Ah, kako? – odmahne Goofy rukom – Stali smo nakon uspona da uhvate zraka, on je zapasao busen trave, kad eto ti zmije u njemu!
Putnici, gospođa s perjem u šeširiću i gospodin sa štapom jedva su dočekali da izađu i njih nitko ništa trebao pitati.
Konji su ubrzo zamijenjeni, ali valjalo je pričekati da Perecy i Goofy nešto na brzinu pojedu u restoranu desetak metara dalje. Nakon toga, dok su oni još cmakali ustima, počelo je ukrcavanje prtljage na kočiju. Ona je, onako izvana ofarbana u crvenkasto da oponaša ebanovinu i kraljevski žutim napisom naziva kompanije te iznutra svijetlozelenim tapeciranim sjedalima, obećavala udobno i bezbrižno putovanje.
– Ho! – puknuo je Percy bičem nad konjskim leđima i kotači su se pokrenuli; Spes i gospođa White budu blago pritisnuli u naslone, a Silver i Crispy blago nagnuti naprijed.
Neko vrijeme su kroz prozor gledali rječicu Rio Grande, a onda su se ona udaljila od njih; na obzoru su se plavili lanci planina stjenovitih vrhova. Pred njima se prostirao put od tristotinjak milja i tri dana putovanja.
Budući da je gospođa White živjela u Santa Feu, poveo se razgovor o gradu koji putuju. Njih troje ju je pozorno slušalo, a upitali bi tek kada bi im nešto izazvalo čuđenje. Tako su da vjerojatno nema starijega grada u cijelom SAD-u. Osnovali su ga Španjolci i puno mu je ime „La Villa Real de la Santa Fe de San Francisco de Asís „ ili u prijevodu “Kraljevski Grad Svete Vjere Svetog Franje Asiškog”.
– Kakva kobasica od imena! – uzvikne Silver.
Cprispy i Spes se nasmiju, ali gospođa si nije svidjela takva šala s imenom njezinog grada, pa Spes brzi reče:- Znate, Silver bi sve učinio za dobru kobasicu!
Nakon toga se i ona nasmije.
Prvo njihovo odmorište bio je gradić San Antonio. Prije nego su se domogli njega morali su kopitima i kotačima pregaziti dva potočića, a potom i prijeći mostom preko rječice. Gradić je bio poprilično uspavan i nije se obazirao na radoznale pogleda putnika koji protežu noge i krijepe se užinom. Radovao im se jedino poštar od kojega su Persy i Goofy preuzeli poštu i predali mu njegovu. Novih putnika nije bilo. Zamijenili su konje i novo četveropreg potjerali prema jugu.
– Za koju milju prijeći ćemo granicu, a onda nema ničega do Tres Piedras – reče gospođa White.
Silver je upravo bio pomislio da su već morali prijeći granicu, ali da razlike nema, ista ravna pustopoljina pred njima i planine u daljinama, kada se začuje Goofyjevo : – Hoooo!
Suputnici su se začudili što staje usred ničega, ali Silver je znao o čemu se radi: naišli su na neku vodu, a uvijek treba iskoristiti priliku da se konji napoje.
Doista, u podnožju niza ovećih sestrinskih stijena smjestila se nevelika bara. U plićem dijelu, pristup kojemu je bio utrt ne samo kopitima konja, nego i papcima i šapama divljih životinja, izbijali su čuperci vodenih trava nalik na goleme dlake, a nasuprot tome, uz stijenu nekoliko koraka dalje, sjenila se dubina kojoj se ne vidi dno.