Poezija koja čini razliku

Sjećam se kada je 2017. godine potkraj srpnja, što će reći usred ljeta, u Plominu tako jako padao grad da je sve bilo bijelo kao da je padao snijeg. Spustio sam se u Plomin Luku samo da vidim to. Snimio sam kako nogom u japanki stajem u  zamet onkraj ceste. Bilo je pred večer i stizao je onaj studeni zrak kao usred zime.

Evo, pomislih, snijeg usred ljeta kao ono 1592. godine kad je 5. kolovoza pao snijeg, pa se od onda posvuda slave neke snježne Gospe, nama najbliža u Šumberu.     

I početkom siječnja 2021.godine padao je grada tako jako da se sve bijelilo kao da je pao snijeg. Iza zgrade u kojoj stanuje moja teta nastao je zamet do koljena, kako je vjetar nosio. I što, jesmo li imali snijeg početkom godine?

Koja je razlika između naslaga popadalog grada ili pahuljica kada u konačnici izlazimo na isto: bijeli pokrivač od komadića smrznute vode? Mogu se od njih praviti grude, može se napraviti snjegović. Da, smo što kažu da je pravi snijeg samo onaj od pahuljica, a to je vodena para koja se u hladnom zraku smrznula u kristaliće koji su se pri tom vezivali u heksagonalne forme dočim grad čine grumeni leda koji nastaju tako što čestice leda nošene vjetrom prolaze kroz debele slojeve oblaka taložeći na sebi nove slojeve leda sve dok ne toliko otežaju da padnu na zemlju.

Između palih pahuljica ostaje zraka i zato snijeg škripi kad stanemo na njega. Ali, isto je tako zaškripalo i kada sam japankom stao u onaj zamet! Stari snijeg ne škripi, on postane led i u tome se razlikuje od starog grada. Ovako ili onako, na kraju ostanu one blatnjave, krute bijele hrpice i krpice koje svi preziremo i jedva čekamo da nestanu. A zovemo ih stari snijeg!

Samo, ja ipak mislim da meteorolozi imaju pravo. Prije svega, kada pada snijeg to je neki poseban, rekao bih, poetski doživljaj, neka svečana tišina se stvori i čuje se samo kako tiho sipa, sipa, sipa. A grad zvekeće, udara, sije strah: kad će to završiti, kakvu će štetu napraviti, ako okrupnja, auto će mi razbiti! I zato je tvrdnja da su pahuljični i gradski bijeli pokrivač ista stvar jednako kao da kažemo da su maslac i margarin isto. Dobiješ sličnu strukturu i teksturu i da, margarin može poslužiti, ali osjećaš da tu nešto ne valja, da to nije ono što bi trebalo biti.                

Takvih surogata, jer margarin je surogat – nadomjestak za maslac, ima koliko hoćeš. Posebno u prehrani. Primjerice, pravi cimet je samo cejlonski, one ostale vrste mogu i naštetiti zdravlju. 

I bilo bi jednostavno da su surogati uvijek lošije kvalitete od izvornika. 

Čuo sam priču o tome da se neki vinar 30-tih godina prošlog stoljeća na sajam dovezao s dvije bačve, u jednoj je bilo vino koje napravio od svog grožđa, a u drugoj vino koje je napravio od „praha“ za umjetno vino kojega je negdje nabavio. I što se dogodilo? Prodao je sve umjetno vino, a pravoga mu je vina ostalo u bačvi.  

Surogat može biti bolji ili barem se čovjeku činiti da je bolji od originala jer čovjeku pruža više onoga zbog čega on tu stvar traži. Unatoč tome, original će uvijek biti original, ma koliko bio nesavršen. U njemu će uvijek biti one poezije koje nalazimo u snježenju. I u gradu ima neke njegove poezije, ali to je nešto drugo,pa su i bijele naslage koje stvara nešto drugo. To nije to. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *