On mu tada prizna: – Znaš, pitao sam se postoji li uopće druga Granica? Je li možda sve jedna te ista Granica koja vijuga poput zmije!
– Kakav onda smisao ima sveo ovo? Kakav smisao ima oružje i pripreme za rat? – upita Orlovo pero.
– Čuli ste za ekologiju i ekosustave, zar ne?- upita ih tada on – Razmišljao sam o tome dok smo hodali. Mi svi dolazimo iz različitih vremena i različitih dijelova svijeta. Imamo različite metabolizme, a osim toga donijeli smo sa sobom različite vrste bakterija, virusa i mikroorganizama. Istovremeno ovdje imamo biljke i životinje iz različitih epoha Zemljinog razvoja. I to one koje vidimo, a zasigurno ima i prastarih bakterija i virusa. Pitam se je li možda riječ o nekakvom ekološkom inženjerstvu – potrebni smo da bi eko sustav na ovom planetu funkcionirao.
– Zemlja je živa. Ako smo na nekoj drugoj Zemlji, i ona je živa, ali na svoj način. Moglo bi biti! – reče Indijanac
– Ali, civilizacija koja putuje kroz vrijeme mogla bi s lakoćom umjetnim putem dovesti u red jedan eko sustav! – primijeti Hans.
– Misliš? – reče mu on – Moćni jesu, ali nisu svemoćni. Oni nisu bogovi! Možda su došli do zaključka da ono što je prirodno ne treba umjetno proizvoditi. Ili još bolje: da se ono što je prirodno nikada ne može zamijeniti nečim umjetnim.
– Misliš da je smisao našeg stajanja na Granici da jednostavno stojimo na granici? Drže nas poput stoke, a misterij Granice je tu da nam zaposli umove? – upita Hans.
– Sve što se događa, događa se s nekim smislom. Uvjeren sam da je i naš bijeg i sve ovo što nam se dogodilo imalo nekakav smisao!
– Misliš da su nas na neki način pustili da pređemo Granicu? Da to stalno netko negdje čini i da oni računaju na to. On da smo zaista jadni glupani koji su mislili da su nekome napakostili! Ali, čekaj, proturječiš sam sebi:ova kakofonija različitih bića iz različitih vremena nije prirodna!
– Naprotiv! Sjeti se ostataka gradova! Ako je ta civilizacija uništila samu sebe, onda je vjerojatno poremetila ekološki sustav. O tome će se puno govoriti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Vidio si crteže i mumije – bili su ljudi poput nas! Zašto su nas doveli ovamo. I nas i sva druga živa bića – mi smo nekakve zakrpe ili proteze za poremećeni eko sustav koji im je potreban.
– To je kao uzgajanje buffala na farmama nakon što ih je bijeli čovjek gotovo istrijebio! Nikad to više neće biti onaj pravi, divlji “tatonka”! Samo mu je nalik!- podupre Indijanac njegov stav.
– Onda se ovdje morao biti nekakav strašan rat ili neka druga katastrofa koja je uništila sve. Rat koji je … o Bože! – uzvikne Hans – Možda prsten potječe od razorenog Mjeseca! Od ratom razorenog Mjeseca! Moglo bi biti da je prošlo toliko puno vremena od tada da se i raspored zvijezda na nebu stubokom promijenio.
– To znači da smo možda na Zemlji u dalekoj budućnosti! – zaključi on.
– Možda ….Ali, tko nas je doveo? Oni koji su kataklizmu preživje
Uskoro im se pod nogama nađoše raznorazni veći i manji kukci, zmije i gušteri , oko glave su im letjeli skakavci, a za njima su dolazile manje životinje, dvonožne i četveronožne, sisavci i dinosauri kakve nikada prije nisu vidjeli. Sve je to bježalo pored njih i između njih, ponešto bi strugnulo i između njihovih nogu! Neviđeni stampedo trgao je lišće i grančice i stvarao sablasni povjetarac.
A onda opaze da se drveće pred njima trese! Zrakom doleti nešto veličine cipele,. padne na tlo i skupi krila pod oklop!
Prepoznali su tu životinju – bila je to ona ista koju su imali utetoviranu na podlaktice – pakleni trilobit!
Trilobit se obazre oko sebe – gledajući, njušeći, što li već i onda skoči Nemu na nogu! On panično otrese nogu, zbaci ga i spali ga laserom. Tada provrije zemlja nedaleko njih i na površinu razgrćući zemlju izađe isti takav stvor.
– Pojest će nas! – vikne Orlovo pero i pogodi ga.
Ne znajući od straha što bi učinili, počeli su koračati unatrag s uperenim oružjem. Hodali su tako dok je sve oko njih trčalo, letjelo i gmizalo u istom pravcu.