Zasićenjem do izvrsnosti

Moj dobri znanac majstor je u ribolovu: doslovno zna kad će i gdje koja riba zagristi i zato ih „diže“ ih obilnim količinama. Treba li se čuditi ako znamo da stanuje deset metara od mora i da su njegovi otac i majka bili strastveni ribolovci  da su ga vodili sa sobom na more otkad je prohodao?

Lovi isključivo štapom ili povrazom, nikada mrežom jer mrežu mrzi. Zašto?

„Dok su se drugi kupali i igrali, ja sam morao roditeljima pomagati da izvade mreže“, objasnio mi je.

I ne mrzi samo mrežu – on ne jede ribe, niti išta što dolazi iz mora! Obožava kobasice!

Nije jedini: gospođa kod koje često kupujem ribu na tržnici, a iz ribarske je obitelji i također vrsna poznavateljica riba i mora, sva se raznježi kad joj se spomenu ćufte. (Zna ona da mi to zovemo polpete,ali, eto, u riječi „ćufta“ osjeća se mekoća njihovom raspadanja u  ustima  i slast koja se širi.) To je u skladu s onom pomoračkom izrekom: „Pršut je najbolja riba.“

U domovima mog znanca i dotične gospođe ribe nikad nije nedostajalo, obilato je jedu od malih nogu i jednostavno su je siti za dva života. Riba nije bila njihov izbor, nego sudbina i zato je preziru, ali zbog te ribe-sudbine jesu to što jesu; iz te zasićenosti, kvantitete, izašla je njihova kvaliteta, vrhunsko poznavanje ribe i ribolova.

Pravilo vrijedi općenito. Gledao sam monodramu o Klari Schumann, vrhunskoj njemačkoj pijanistici čiji se lik nalazio na novčanici od stotinu njemačkih maraka, inače supruzi kompozitora Roberta Schumana,  i zapamtio da je gospođa Schumann imala ambivalentan odnos prema ocu jer su je tjerao da satima svira klavir, doslovno ju je mučio time, ali zbog toga je postala virtuoz. Sličan odnos imao je i Mozart prema svom ocu, koji ga je od malih nogu tjerao da svira i tako brusi i usavršava svoj talent. Bez njega ne bi bio čudo od djeteta, možda ne bi bio ni kompozitor, možda bi bio tek neki muzikant o kojemu bi se pričalo da je u životu mogao postići puno više da je bio marljiviji.

Općenito vrijedi i ovo: i prije Mozarta, ali od njegove legende njega svakako puno više,  mnoga su djetinjstva uništena roditeljskim sumanutim ambicijama, prisiljavanjem djeteta da svira, pjeva, glumi, boksa, diže utege, sve ne bi li odrastao u slavnu osobu kakvom su ga roditelji zamislili.  Priče su to koje rijetko završavaju s uspjehom kao priča o Ivici i Janici Kostelić.

U toj priči, jednako kao i u onoj o Mozartu i Klari Schuman te priči o mom znancu, a vjerojatno i gospođe s tržnice, često se iz vida izgubi činjenica da su roditelji stvorili okruženje u kojemu dijete sve navodi u željenom smjeru i da su se sami roditelji bavili tom djelatnošću, pa ju je dijete tako reći popilo s majčinim mlijekom. Ako  ima talenta, dijete će u takvoj klimi i kroz običnu igru izrasti u osobu koja postiže izuzetne uspjehe. S druge strane, ništa ne pomaže ako dijete nema talenta za tu djelatnost ili ako ju je u potpunosti zamrzilo i odlučilo prvom prilikom poći putem nekog svog izbora. Također, dijete čiji roditelji nemaju nikakve veze s njegovim talentom postati izuzetno ako sreće da u pravo vrijeme dospije u prave ruke.      

Samo, kako god to bilo, prisilom ili igrom, za vrhunske domete potrebno je vježbati, vježbati i vježbati, do zasićenja, do gađenja, do povraćanja. I onda još malo.

Da bi postao izvrstan, vježbač mora zamrziti ono što voli ili obrnuto – zavoljeti ono što mrzi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *