Dvoboj u Santa Feu, dvadeset i treći dio

– U polumraku ulice, prije ulaza u zgradu gdje sam odsjeo, prema meni je krenuo neki čovjek, odrpan, s prevelikim šeširom na glavi. Nakon onog napada razvio sam instinkt kao životinja, okrenuo sam se  potrčao. On za mnom! Stao je tek kada samo utrčao među nekoliko parova na jakom svjetlu. Vratio sam se tek nakon dva sata spreman da opet udarim u bijeg. I odlučan da prvom prilikom kupim revolver, što sam i učinio.

– Kupio si Colt Navy, koliko vidim.

Da – reče Spes, pa izvadi revolver i položi ga preko oba dlana da ga njih dvoje može lijepo vidjeti.

– A t, koliko vidim, nosiš Gassera kojega si donio sa sobom!

            Silver potapša dršku, pa reče: – S njim najbolje ciljam. Nego, neka si ga kupio, ali mislim da ono nije bio netko koga je Nagybaja poslao, nego netko samo htio opljačkati. Nitkov jer je primijetio da si zbunjen i nesiguran,  a takvi su meta. Da si imao revolver i da si ga samo izvadio, taj bi dao petama vjetra.

– Moguće. Ali, kada već imam na izbor sve ovo prostranstvo, ja ipak ne bih vraćao gdje sam već bio. 

– A gdje biste vi išli? – upita ga Crispy.

– U Santa Fe, recimo. Kažu da je grad lijep i da raste, a u drugoj je državi.

– U Santa Fe? – zamisli se Silver.

– Nema pruge do Santa Fe – reče Crispy.

Iz načina kako je to rekla bilo je nedvojbeno da je ondje već bila i da joj se putovanje diližansom ne mili.

– Utoliko bolje – reče Spes – Prugom nas je lako slijediti, a ovako možemo otići bilo kamo. Nego slušajte: pred nama je Alamosa, a čuo sam da iz Alamose vozi diližansa u Sante Fe, pa siđimo onda i provjerimo je li tako!

Složili su se šutke. 

Kad su na postaji ugledali  natpis Alamosa i Silver i Crispy sjetili da su ga već vidjeli kada su putovali u Durango. Ali ništa više od toga o tom gradiću nisu znali. Zato je Silver, dok se vlak još zaustavljao škripeći kočnicama, spustio prozor i doviknuo skretničaru koji je išao u korak s kompozicijom: – Ej, momak! Imate li vi ovdje diližansu?

– Da, gospodine, imamo!

– Jel’ vozi možda u Santa Fe?

– Nakon što stigne iz Hoopera. Upravo onamo produži.

– A kada stiže?

– Nisam je vidio dva dana, pa bi sutra mogla stići.

Sedmo poglavlje

Vlak je odlazio iza njihovih leđa, a oni se nisu ni osvrnuli. Tražili su nekoga tko bi im rekao gdje je poštanski ured. Naposljetku je Silver opet pitao onog skretničara kada je prolazio pored njih.

– Odmah do banke odgovori  on – i ode svojim poslom prije nego ga je stigao upitati gdje je banka.

Uskoro su otkrili da nije teško pronaći banku – nalazila se nasuprot Hotela „Alamosa“ uz kojega se, kao poštanski ured uz nju, nalazila trgovina živežnim namirnicama, a sve se to nalazilo na sredini široke središnje ulice. Sve ostale ulice, uključujući i onu koju ja vodila do željezničke postaje, bile su više kratki prilazi.

– Kočija bi trebali stići danas u četiri popodne, nastavljaju sutra u osam – odgovori im vremešni brko za pultom.

Silver je pretpostavio da je veteran iz građanskog rata jer kad god bi susreo nekog starijeg pomalo otresitog ispostavljalo se da ga se može navesti da ispriča kako je to bilo kad su tu i tu i tada i tada susreli Diksije.

Recepcionar u hotelu bio je mlad, glatko izbrijan momak koji se svim silama trudio biti uslužan i susretljiv.  Hotel je bio skromno namješten, ali drvenarija je mirisala novinom i činilo se da vlasnici nastoje pružiti što više mogu u ovoj zabiti.

Ručavši i odmorivši se, prošetali su u kasno popodne mjestom.  Otkrili su da pri sjevernom kraju glavne ulice postoji crkva, a na potpuno suprotnom, koje li slučajnosti, saloon.  Zvao se jednostavno tako, „Saloon“. Naravno da su poželjeli zaviriti unutra. 

Prošavši kroz leptirasta vrata, ugledali su veliko ogledalo iza šanka, koje je prostoriju  činilo znatno širom nego što je bila. U tom su trenutku svi stolovi bili prazni, samo je barmen u bijeloj košulji nešto radio za šankom.

– Dobar dan gospodo! Kako vam mogu pomoći? – upita barmen.

– Dobar dan, čini mi se da se ovdje igra – reče Silver.

– Igra se! Sada je prilično mrtvo, ali tek što sunce zađe postat će znatno življe.

– Lijepo! Vidimo se onda kada sunce zađe. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *