Pločice

Moja prijateljica na Facebooku, gospođa ponosna na svog unučića, čudila se svojoj nedavnoj spoznaji o tome da muškarci ne vole žene s „pločicama“ na trbuhu i tražila je od nas svojih prijatelja, da kažemo što tome mislimo.

Ne, muškarci ne vole žene s pločicama na trbuhu, dapače, takve su im žene odbojne. Osim, naravno, ako nisu homoseksualci.

Ovo svjedoči o nepomirljivoj razlici o muško- ženskom pogledu na svijet, što možda može izgledati zabavno, ali zapravo je vrlo ozbiljna i štetna stvar kad je riječ o odgoju.  Zašto? Zato što u osnovnim školama većinom predaju učiteljice, a o tetama u vrtićima da i ne govorimo, pa takav način razmišljanja prevladava.

Uzmimo „pločice“ kao metaforu za ženski pogled na svijet i ženski način razmišljanja. Tete i učiteljice uče djecu da su pločice nešto lijepo i poželjno, standard ljepote.  Djevojčice to prihvaćaju, ali dječaci, što s njima? Pa, u dječacima se, prirodno, javlja otpor. Osim, naravno, ako nisu homoseksualci.

I trebali su se čuditi da u razredu imamo pet šest odlikašica i jednog, možda dva odlikaša? I što je nerijetko taj odlikaš homoseksualac? Činjenica je da je dječacima barem tri puta teže nego djevojčicama dobiti istu ocjenu i činjenica je da sve manje muškaraca upisuje fakultete. Koliko zbog otpora koji se u njima stvara, toliko zbog načina na koji učiteljice ocjenjuju jer one će muški stav da su pločice odbojne ocjenjivati kao nešto pogrešno. I onda proizlazi da su muškarci glupi ili da ne mogu pratiti djevojčice zato što se one brže razvijaju. Ukratko, učiteljicama ne pada na pamet da tu možda nešto ne valja, da nešto rade pogrešno.       

Zastrašujuća je spoznaja da smo pogrešno odgajani od malih nogu, a današnji se dječaci još gore odgajaju jer, koliko vidim i čujem, o muškarcima se govori uglavnom kao o nasilnicima i zlostavljačima, a naša zaštitnička i braniteljska uloga se umanjuje ili ismijava. (Ma, nisam to smio ni spomenuti!) Ishod je da dječaci odrastaju s osjećajem krivnje i manje vrijednosti. Na svim razinama vlasti postoji osoba zadužena da bdije nad ravnopravnošću spolova, ali te su osobe u pravilu žene i one se uglavnom brinu za žene, tj. djeluju više kao ured za suzbijanje muškaraca nego netko tko skrbi da u na svim razinama oba spola budu podjednako zastupljena.      

Na gubitku su i djevojčice jer se ne susreću s muškim pogledom na svijet, to jest ne usvoje ga kao drugačiji, ali jednako vrijedan način razmišljanja, nego kao nešto krivo čemu se treba suprotstavljati i suzbijati ga.

Čini mi se da smo s odgojem (ne s obrazovanjem, nego s odgojem) zapeli negdje u devetnaestom stoljeću jer zdravo za gotovo uzimamo stav da odgoj vrtićke djece treba prepustiti ženama. Tako u Hrvatskoj imamo dva, možda tri odgajatelja. Isto je i u nižim razredima osnovne škole. U višima tu i tamo nailazimo na učitelje, ali treba se podsjetiti da je neka osnovna škola trajala četiri godine, a da su viši razredi spadali u gimnazije tj. srednje škole, koje su trajale osam godina. Patrijarhat nam se obio o glavu i sada klizimo u matrijarhat!

Povijest pokazuje da je matrijarhat prethodio patrijarhatu. Znači da je patrijarhat u nekom trenutku preuzeo vođenje,  a razlog za to može biti  samo opstanak obitelji i društva. Vjerojatno se to događalo više puta dapače, možda se to događa stalno samo je pitanje na kojoj razini. Kad je riječ o odgoju, vrijeme da se muškarci uključe. Tako da dječaci nauče da se ženama sviđaju pločice, a da djevojčice i s njima učiteljice nauče da se muškarcima sviđa nešto drugo.           

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *