Pakleni trilobiti, dvadeseti dio

On mu tada zrakom raznese glavu, ali truplo nastavi hodati prema njima! Zapucaše i ostali i raznesu mu obje ruke i trup, ali noge s okrnjkom kralježnice nastave hodati! Zapucali su i raznijeli i taj ostatak.

– Ulan! – poviče Hans i potrči k njemu. Nije pokazivao znakove života. Ostao je zauvijek groteskno ukočen.

– Umro je od straha i užasa! – reče Nijemac.

– Tko ne bi – reče on i odmah okrene glavu desno odakle se začuo šušanj. Snopovi svjetiljki otkriju stvorenje nalik na ono koje su raznijeli laserima. Imalo je izobličeno lice bez jednog oka , a šaka desne ispružene ruke je bila sama kost s koje je poput razderanog rukava visio komad osušena mesa! Nemo mu laserom rasprsne glavu, ali leš nastavi hodati. Tada Amerikanac ispali zraku u njegov trbuh i stvar se beživotno svali!

Idućeg časa zašušti iza njih i oni ugledaju još dvije jezovite spodobe.

– Gađajte ih u trbuh! – vikne Amerikanac- Čip ili nešto slično što njima upravlja smjestili su u centar ravnoteže – logično!

– Tko, oni? – upita ga on.

–  Naši prijatelji nisu voljeli samo mumificirati umrle, voljeli su s njima i otići u šetnju kao sa psima. Naše prisustvo ih je očito aktiviralo mehanizam koji ih pokreće. Vjeruj mi, ja sam iz dvadeset drugog stoljeća!

– Znači, ovo su neke kibernetske mumije ili zombiji?

 – Dobro si rekao!

– Znaš što? Ne bih volio živjeti u tvom stoljeću!

Orlovo pero i Matsuko pogode trupla u trbuh i ona popadaju – ne mrtva, jer su to već bila,  nego isključena!

No, ubrzo otkriše još nekoliko njih kako poput mjesečara prilaze sa svih strana.

– Možda nam ne bi učinili zla, možda bi se samo htjeli družiti, a mi nemamo razumijevanja. Svejedno, nisu ugodno društvo. Uzmimo Ulana i gubimo se odavde! – zapovijedi on

Obarajući mumije, izađoše iz grada.

Hodali su gotovo do pred jutro, a onda su svi pozaspali bez obzira nemoguću opasnost. Probudilo ih je sunce kad je dobrano zagrijalo. 

Glupo su se osjećali: još jedan od njih bio je mrtav i trebalo ga je pokopati. To su i učinili. Na humak su poboli kolac i na njega nataknuli Ulanovu kacigu – tako je izgledalo ratnički dostojanstveno. 

– Ulan bi rekao: “Naprijed, naprijed i naprijed!” – reče u tišini nakon pogreba – Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv.

I nije.

Šuma je bila uvijek ista, jedino su možda komarci bili nasrtljiviji nego prije, pa su se češće pljeskali po vratu i rukama. U ranim popodnevnim satima pred njih iskoči krupna životinja. Bio je to jelen  dvaput viši od čovjeka s rogovima nalik na dvije suhe grane nekog ne posve malenog stabla. Velik i snažan, skakao je s lakoćom. Činio se preplašen i  na taj je način odskočio kad mu je vlažnu njušku ušao njihov vonj. Neko su vrijeme slušali njegove dugačke i bučne skokove, a onda im pozornost privuku gusta jata ptica i letećih dinosaura nad krošnjama. Sve je to šumilo krilima i uzbuđeno kreštalo zvučeći poprilično tjeskobno.

U pozadini kao da je bio još nekakav jednoličan šumi. Tada začuše pred sobom korake  brze i teške, kudikamo brže i teže od jelenovih! Pitali su se podrhtava li im doista tlo pod nogama kad u visini krošnji ugledaju glavu dinosaura visokog kao zgrada. Odmah su ga prepoznali: Tiranosaurus rex! Nije bio siv kako su ga u filmovima prikazivali već žut s crnim prugama nalik na tigrovske. Smjesta pograbiše oružje, zvijer upravi u njih svoje demonske oči, ali odskoči i uskoro su od njega vidjeli samo dugačak debeli rep od čijeg bezosjećajnog mlataranja podrhtavaju grane.

– Pred njim sve bježi! – reče Hans, ali već je sljedećeg trenutka zbunjeno gledao u stvari koje su iskakale iz šume: krdo klokana panično je skakalo naprijed! Našli su im se na mjestima doskoka i Orlovo pero je zamalo završio pod nogama jednoga od njih. Uspio se maknuti u stranu, ali ga je rep ošinuo pri ponovnom odskoku.

– Ne bježe pred dinosaurom! I on je bježao pred nečim! – reče Indijanac Hansu.

– Što je tako strašno da i on mora bježati?! – postavi Nijemac pitanje.

Umjesto odgovora Orlovo pero kažiprstom pokaže na pravac odakle je dolazio zvuk – meljući, drobeći, nagrizajući zvuk praćen uplašenim glasanjima životinja!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *