Pakleni trilobiti, petnaesti dio

I dok su Matskuo i Ulan išli naprijed s nosilima, Paolo reče: – A ja imam smisla za topli obrok! – i ispruži nogu u pravcu lonca.

– Čekaj! – reče mu on.

– Što je?! – okrenu se Paolo svadljivo – Ne misliš valjda zapovjediti mi da ne jedem dok mi ti ne odobriš! Jebi se, vođo! – reče i pokaže mu srednji prst.

–  Možda nam njihova hrana ne odgovara!

– Što ne odgovara?! – odmahne Brazilac i mrmljajući nešto na portugalskom priđe loncu, a jedna od djevojaka priskoči s glinenim tanjurom i žlicom te mu odmah stane vaditi iz lonca.

– Vidiš, to su prave cure – imaju sve što im treba i nemaju ono što im ne treba – kesio se Paolo.

– Ja bih se ipak suzdržao i jeo našu hranu – reče mu Hans što ostali potvrde uglas, ali Brazilac samo odmahne rukom.

“Bolničarka” je zaista s puno ljubavi pristupila ranjenom Rimljaninu, ali Japanac joj nije dopustio da mu da vode u glinenoj posudi iz nekog njihovog izvora već samo iz njihove vojničke boce. Zabrinuto je mrmljao dok ranjeniku mijenjao prokrvljene zavoje.

–          Kako mu je? – upitao ga je.

–          Puno je krvi izgubio i pravo je čudo da je još živ. Ako ubrzo ne nađemo bolnicu …

Djevojka koja je slušala očito nije razumjela ni riječi, ali je naslućivala njihov smisao.

 Uskoro su svi sjedili ili ležali na travi ugodno oslobođeni opreme i doručkovali. Jeli su svoju hranu, osim Paola koji je žlicom pohlepno zahvaćao iz tanjura kojeg mu je djevojka po drugi put napunila.

– Ne znam od čega su ovi komadi mesa, ali dobri su! Cure su dobre kuharice! – govorio je punih ustiju.

Vatra i ojačalo sunce sušili su ih od vlage, osjećali su se sve bolje i pogledi su se, bilo oni izravni ili ispod oka, sve duže zadržavali na njihovim domaćicama, tako prirodnu svojim kretnjama. Činilo se kao da ne znaju čega bi se trebale stidjeti.  Čak je i Nemo izgledao zbunjeniji nego inače.

– Zar su nijeme? – upita se Hans više za sebe.

– Nisu, čuli smo ih kako brbljaju. Možda nas se boje – reče mu on.

– A gdje su muškarci? – upita Ulan – Što ako dođu muškarci iz lova i naljute se na nas?

– A gdje su djeca? – upita Matsuko.

– Stvarno! – reče Indijanac – Ne čini mi se da je ijedna od njih majka!

– E, dečki, ovo stvarno izgleda kao raj na zemlji! – dobaci Paolo smiješeći se jer je djevojka koja ga je služila sjela posve blizu njega i on joj je istog časa prebacio ruku preko ramena. I pogled preko koljena! Ona nije imala ništa protiv toga.

Uskoro se i ostale djevojke približe. Činilo se da je svaka odabrala svog muškarca. Njega je gledala ona koju su prvu vidjeli. Kao da ih je taj iznenadni susret na neki način vezao!

– Dečki, što je ovo? Šumska javna kuća? – uzvikne Brad.

Kroz svoju se bradetinu smijuljio ljepotici što je kleknula do njega: prekrasna, bakrene boje kože, očiju punih sunca što je sve jače prodiralo kroz krošnje praćeno sve raspjevanijim pticama.

Sve što se potom događalo, događalo se suludom brzinom! Brad je dohvatio infracrvene naočale, ali djevojka mu ne dopusti da ih metne – objema ga rukama stisla za vrat!

Amerikanac je stigao propiskati: – Nešto ne valja-a-a!

Napadačica je bila jača nego što je izgledala i svojim krupnim rukama nije uspijevao skinuti njena s vrata. Vidjevši što se događa, ostali su pokušali ustuknuti ili podići se na noge, ali djevojke su se pobacale na njih! On je u tom trenutku imao sreće što je između njega i njegove stajalo ognjište. Protekla je noć u njemu probudila nagon za samoodržanjem i on je bez razmišljanja nogom udario u kamen bacivši tako prema njoj i lonac i zapaljeno drvlje. Pogodilo ju je onako nagu i opeklo, ali ničim nije pokazala da joj to smeta. Štoviše,  zakoračila je prema njemu stajući na ugljevlje! Nikakve osjećajnosti više nije bilo na njenom licu, samo  bešćutnost ubojice!

On dograbi pištolji aktivira ga! Ona ga ščepa za zapešće, ali oružje ipak opali i idućeg trena on pred sobom ugleda pušeće truplo bez glave iz kojeg su virile žice, pojedinačno i u snopovima! 

Potom je iz blizine raznio glavu napadačicu  Amerikanca. Htjedne osloboditi i Hansa koji se rvao sa svojom, ali se uplašio da će pogoditi i njega, pa zato odustane i okrene se Nemu koji se svojoj uspio donekle oduprijeti, ali ga je ona držala za nogu tako da je to izgledalo pomalo smiješno. Hitac u stroj u ljudskom obličju i stisak ruke je popustio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *