Budale

Gledam snimak o krezuboj  djevojčici, prednji mliječni zubi otpali su joj, a novi još nisu narasli, kako s neizmjernim povjerenjem uzima ljutu papriku koju joj netko pruža i brzo je jede jer je gladna. Ubrzo paprika počinje djelovati, ali dijete se, sve u želji da ne poremeti sklopljeno prijateljstvo i povjerenje, sveudilj smiješi premda bi najradije zaplakalo. A muški i ženski glas, oni koji su joj papriku dali i snimaju je, smiju se i naslađuju. Kako ih nazvati? Gadovi? Smradovi? Smeće? Sve tako, dakako, ali predlažem općeniti naziv budale!

Turcizam budala rabimo u smislu glupan, tupan, blesan, ograničen čovjek općenito.  Ono dvoje koje je ono napravilo djevojčici nedvojbeno su ljudi ograničen u ljudskosti. Ništa čudno što su par jer kaže filozof Shopenhauer: „Čim se dvije budale sretnu, trče jedna drugoj u zagrljaj!“.  Pametan čovjek, objašnjava on, može se zabavljati i sam, ali budali treba društvo, treba mu netko koga će gnjaviti i natezati. Dati ljuti papriku djetetu budali je tako privlačno. Ili slijepom dječaku darovati uginulog papagaja, kao u filmu „Glup i gluplji“.  

Sjećam se kad mi je jednog vikenda navečer u kafiću, bilo je zimsko doba i  staklena su vrata bila zatvorena,  prijatelj rekao:“Pogledaj ona dva glupana vani!“.

Ispred vrata kesila su se teturala dvojica koji i nisu bili toliko pijani kliko su htjeli biti, ali su sami sebi bili „cool“ takvi kakvi jesu. Buljili su kroz stakla i smijuljili se nama, pristojim ljudima koji sjedimo, pijemo i razgovaramo. Budale; pijane budale; više budale, nego pijane.   

Zapamtio sam taj prizor jer sam se odmah sjetio ulomka iz neke knjige, mislim da je autor Orhan Pamuk, a sjećam se da se radnja se zbiva u Otomanskom carstvu, o dvojici koji piju, puše hašiš i na sve se druge načine belje i krevelje jer tako, poput nekih dvorskih luda, stječu nekakav poseban i nedodirljiv status u društvu. Razumljivo, svi će im popuštati jer s budalom nitko ne želi imati posla. Onaj tko nije budala brzo će spoznati Murphyjev zakon: „Ne svađaj se s budalom jer ljudi neće primijetiti razliku među vama.“

Proizlazi da su ta dvojica iz knjige zapravo na nekakav način lukavi i uspješni, ali oni ne mogu to postići ni na koji drugi način osim da potenciraju svoju budalastost, da postanu budale na kvadrat. Ali, budale ne misle da je to loše jer one sebe smatraju boljima od drugih da stoga imaju pravo druge smatrati budalama.

Po tom preziru prema tuđim mišljenjima i stavovima drugih prepoznat ćemo budalu. Budala ne sluša što mu govorimo i ne prihvaća naša objašnjenja, ona samo tjera svoje. Zato smo vrlo brzo u životu naučili da se budali ne govori bilo što, a pogotovo ne istina. Budala nema pravo na istinu. Vrijedi i obrnuto: ako vam je netko lagao, napravio je budalu od vas.  

Dakako, opasne su budale koje imaju vlast i moć. Tu nema druge nego držati se one da je svaka sila za vremena i čekati da se budala udavi u kaši koju je sama skuhala. Pa, onda odahnuti i zaboraviti da je neka budala ikada i postojala.

Nije dobro uvijek se držati one da pametniji popušta jer popuštanje će budalu osiliti, vaše će mu popuštanje biti smiješno i zabavno i tražit će još i još.  Zato se katkad treba suprotstaviti, a jedino što budala razumije, bolje reći jedino što uzima u obzir jer ne mari za vaše argumente je sila. Batine su za budale. Za ono dvoje s početka priče pogotovo.           

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *