Dvoboj u Santa Feu, deseti dio

Pridružio se znatiželjnicama koji su igru pratili stojećki. Igrao se klasični poker. Bila je to jedna od igara koje je s prijateljima igrao na akademiji. Čar je bila u tome  što im je to bilo zabranjeno. Ulozi su bili skromni, do pet kruna. Na prvoj godini je novac uglavnom gubio, ali učio je i potkraj četvrte u pravilu je on prigrabljivao hrpu sa sredine stola.

            Tog je kišnog popodneva hrpe k sebi vukao kicoš Hugh. Igrači, bilo ih je pet-šest, redom su odustajali, sve dok nije ostao sam za stolom.

– Želi li još tko okušati sreću? – upitao je Hugh gledajući oko sebe.

            Javila su se dvojica. Kesili su se pomalo uplašeno, kao da idu na neki ispit.

– Još netko? Vi, možda? – kicoš je pogledao izravno u njega.

            Nekako protiv svoje volje on odmakne stolicu i sjedne. Posve neočekivano, popodne je postalo zanimljivo: dobivao je partiju za partijom! Pitao se pušta li ga to onaj kicoš da privuče ljude, jer krug oko stola se gotovo posve zatvorio, pa da ga onda u završnici smlavi? Ako mu je to i bila namjera, nije ju ostvario. Profesionalac je počeo pokazivati znakove uzrujanosti, sve je jače griza cigaru i sve češće ispuštao njezine dimove. Na kraju su ostala samo njih dvojica, a hrpu je, spustivši na stol poker od tri kralja i dvije dvojke nasuprot paru asova i dama, pokupio on!

             Skupilo se tu lijepa svotica nešto manja od dvjesto dolara i on se u namjeri da ih potrpa u džepove ustao od stola, ali Hugh ga uhvatio za ispruženu ruku: – Još jednu!

            Rekao je to gledajući ga ravno u oči.

– Mislim da mi je dosta – reče pomirljivo u očekivanju da mu pusti ruku.

            Ali, on je držao i dalje: – Zašto ne još jednu?

            U to zažamore svi oko njih: treba džentlmenu pružiti još jednu priliku! Obazrevši se na trenutak oko sebe shvati da to svi drže kicošu stranu smatraju da on, običan čuvar diližanse, ne smije pobijediti ovako dobro odjevenog  gospodina! Najradije bi ih bio upitao da zar ne shvaćaju koliko su glupi, ali uz sve te prijekorne poglede oko sebe nije se usudio to ni pomisliti do kraja.

            Postojao je dobar razlog zašto je odbijao još jednu partiju – znao je da bi kicoš na ovaj ili onaj način varao i novac vratio na svoju stranu.  A reći mu u lice da je varao, to ne bi dobro završilo. Istina, nitko u salunu nije nosio oružje, svi su ga trebali predati na šanku kada su ulazili, ali rulja je uvijek na strani barabe.  Zato je, sve onako u očekivanju da mu ruka bude puštena, rekao: – Dao sam vam nekoliko prilika za revanš. Pošteno sam zaradio svoj novac, umoran sam i želim se povući.

– Pošteno?! – kicoš se ustao naglo kao da je čuo neku neopisivu uvredu.

            Da, pri tom mu je pustio ruku, ali je pograbilo nekoliko karata što je ležalo pobacano na hrpu: – Pogledajte! Pogledajte kako je gospodin pošten!

            Gurnuo je pod nos dvije označene karte nekolicini naivaca oko sebe. Na gornjem bridu karata moglo se, kada bi se čovjek unio u njih, vidjeti nekoliko sitnih utora načinjenih noktom. Silver ih nije načinio, možda ni kicoš, moguće je da su ostale od nekih koji su igrali prije njih, ali bili su tu. Digao se prijekorni žamor; nije mu bilo svejedno.          

            Ali, šutjeti značilo bi priznati optužbu, trebalo je uzvratiti: – Lažeš! Sam si označio karte da bi vratio novac!

– Vidi, vidi – ustoboči se Hugh dok se on utapao u novom negodovanju – Momak je duhovit, to se mora priznati.

– Kako god, to je moj novac po svim zakonima!

            I ponovo posegne za hrpom novčanica i kovanica na stolu, ali sledi se u pola pokreta: pod grlom mu se našao nož!  Nije vidio kakav je to nož, samo je opazio da mu nešto tanko i sjajno,  nakon što je kicoš strelovito posegnuo negdje za pojas, ide pod bradu.  

– Ostavio taj novac, prokleti lažljivče, vrat ću ti prerezati!

            I ostavio ga je.

I otišao pokunjeno u sobu.

Ni na večeru se nije spustio. Izračunao je da je izgubio četrdeset i osam dolara – jedno putovanje kočijom i pol.

            Posljedica tog neugodnog događaja bila je ipak ugodna: spoznao je da mu kartanje dobro ide i da na tome može puno više zaraditi, nego žuljanjem vlastite pozadine na kočiji. Zato je dao otkaz. Možda još važnije od želje za zaradom bila je neka potmula želja za osvetom, ne nužno kicošu samom, nego nekome poput njega. Žarko je želio vidjeti strah u očima nekog nitkova u kojega je uperio cijev revolvera. Osjećao je da bi noć nakon toga slatko spavao.        

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *