Dvoboj u Santa Feu, deveti dio

– Naravno, možete vi izabrati i neko od već napravljenih opasača, to vam je dvadeset dolara, ali slutim da bi gospodin poput vas volio imati opasač po želji.

– Da, pogotovo zato što ovakav revolver još niste vidjeli – rekao je i izvadio svoj Gasser.

            Kožar se zamalo nasmijao ugledavši ga. Kada mu je rekao da se zove Gasser – Kropatchek izvio je obrve i upitao gdje to proizvode.

– U Austro-Ugarskoj.

– Aha, čuo sam! To je zemlja u Europi.

            I tako je kožaru dok je uzimao mjere njegovog struka i revolvera pripovijedao o svojoj zemlji, ali nije spomenuo zbog čega je iz nje otišao. Ali, to i nije bilo važno jer u ovoj se zemlji, naučio je, podrazumijevalo da se u nju dolazi tražiti sreću, da svi njeni stanovnici imaju pravo tražiti sreću kao što rudari traže zlatnu žilu.

            Kada se sljedećeg dana vratio,  dočekao ga je prekrasan tamno smeđi pojas, mirišljav na govedinu i još pomalo škriputav kada ga je zakopčao, ali tako dobro skrojen da je na njegov desni bok nalijegao kao stvoren. Toku je po sredini krasio tanki pojas s kopčicom. Gasser se u nju uglavio tako glatko da su se obojica nasmijala.

            Pokušao je i brzo izvući oružje. Učinio je to triput, a onda je revolver zavrtio oko kažiprsta i vratio ga natrag. Glatko, uz dostojanstven zvuk dobre kože.

– Bogami, ovaj vaš pojas vrijedi svakog centa! – rekao je oduševljeno. 

– Sada izgledate onako kako ste oduvijek trebali izgledati – reče mu kožar.

            Bio je siguran u to: prije nego je došao po opasač posjetio je klobučara i svoj polucilindar zamijenio crnim šeširom širokog, ravnog oboda. A posjetio je i oružara da mu napravi stotinu komada metaka za revolver  jer imao ih je samo dvadeset.     

            Od sada je šetao gradom i zalazio u saloone s puno više samopouzdanja.

            A našao je i posao. Posve neočekivano.

            Zatekao se ispred pošte kada je zaprašio šestopreg dovlačeći diližansu. Putnici su izlazili sretni što su napokon na odredištu, a sa stražnjeg sjedala skočila su dvojica čuvara s puškama; nešto se ljudi sjatilo željno novih vijesti, a među njima i radoznali on.

            Od one dvojice s puškama samo se jedan latio skidanja vreća i kovčega s krova kočije.

 – Dewy, tvoja obveza prije nego što te isplatim je da skineš prtljagu i uneseš je unutra – rekao mu je čovjek u sivom odijelu.

            Dewy, krupan momak s bradom i šeširom kojemu je obod bio izvinut iznad čela, reče nešto prosto što se ticalo njegove pozadine i ljubljenja i zatraži svoj novac odmah jer inače će ga „stegnuti za taj tanki vratić“.

            I čovjek se ubrzo vrati brojeći novčanice koje mu je odmah predao, a Dewy metne pušku preko ramena i ode svojim putem.

Pratio je prizor sa zanimanjem i nije ni najmanje očekivao da će se čovjek u sivom obratiti njemu: – Traži li gospodin posao?

Zatečen, on prozbori: – Pa, da …

– Sedamdeset dolara po vožnji!

– Čuvar diližanse?

– Tako je.

– Kamo vozimo?

– Preko Clarksvillea do Cumberland Citya; sto milja tamo, sto milja amo.

            Na brzinu je izračunao: treba im do tri dana tamo i tri dana natrag, znači tih sedamdeset dolara ide u tjedan dana. A kad pomisli da će nagledati prostranstava ove zemlje…

            Opazivši njegov smiješak, čovjek doda: – Samo morate znati da smo čuvare uveli nakon pet-šest prepada na kočiju. A banda nikada nije uhvaćena.

– Nije važno! Kada krećemo?

– Prekosutra. Sutra Bill ima slobodan dan – odnosilo se to na drugog čuvara.   

            S Billom se truckao satima na stražnjem, krovnom sjedalu kočije. Bio je to priprost momak, farmerov sin kojemu je bilo dosta goveda, konja i svinja i koji se prihvatio ovog posla da, kako je rekao, vidi svijeta. Zato je s divljenjem i zavišću slušao njegovo pripovijedanje  o svom putu do Amerike i do Springfielda.  

            Vozili su se tako tri mjeseca. Dogodilo se da su u Clarksvilleu odgodili polazak zbog ljetne oluje koja se digla. Bilo je dosadno samo ležati na krevetu dok vani lije, pa je sišao u salon hotela. A tu se, u duhanskom dimu i vlazi dotjeranoj olujom,  kockalo na više stolova. Nekako glavni stol bio je onaj za kojim je sjedio kicoški odjeven gospodin u crnom odijelu, zlaćanom prsluku i bijeloj košulji. Nosio je njegovanu bradu, koja je bila posebna po tome što mu je na vilici potpuno posijedjela. Čuo je da ga zovu Hugh, a kasnije je saznao da mu je prezime Walsh.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *