Dvoboj u Santa Feu, sedmi dio

– Moguće. Kako bilo, ponio sam sve svoje i sam se ukrcao na vlak. Putovao sam danima, prolazio države, već bih dvaput bio prešao svoju zemlju prije nego smo došli do rijeke Misisipi. Putem se u vlaku izmijenilo mnoštvo ljudi. Zanimljivo, s kim god sam se upustio u razgovor, taj mi je na rastanku poželio puno sreće. Napokon smo prešli rijeku i stigli do Springfield.

– I onda si se razočarao?

– Poznat ti je taj osjećaj?

– Jako.

– Springfield je grad u koji su rančeri dotjerivali stoku jer se tu nalazila željeznička postaja. Sve je smrdjelo na govedinu. Jedina dobra stvar bila je ta što se jeftino mogao pojesti goveđi odrezak. Nikada u životu nisam pojeo toliko sočnih odrezaka! Ubijao sam se njima u restoranu hotela u kojemu sam odsjeo! I da, moglo se za dobri cijenu napraviti opasač s futrolom za revolver.

– Znam što ćeš sada reći: shvatio si da bi ti moglo zatrebati brzo izvlačenje revolvera!

  Pogledao ju je sa smiješkom, ali ništa nije rekao; ona se nasmiješi ponosna na sebe.            

Prošetao se gradom i primijetio je da ima mnogo od silnog jahanja krivonogih kauboja koji nose opasače s revolverima. Ali, ne samo njih, bilo je tu i dobro odjevene gospode kojima se također o boku klati revolver. Istina, većina stanovnika  nije nosila oružje i bila je odjevena u odijela od tvida i nosila polucilindar kao i on. Neki su svoj dobar ukus dotjerivali pomodnim štapom. On nije nosio ni oružje ni štap.

Iz radoznalosti je ušao u bar kojemu nije pročitao ime, ali privukle su ga njegove tamnocrvene tapete sa zlatno žutom ornamentacijom i zvonko sviruckanje na klaviru. Nalaktio se na šank i naručio pivo.

– Pivo za gospodina! – uzviknuo je konobar donoseći mu vrč okrunjen pjenom.

Taj brkati čovjek s nekoliko dugih, rijetkih vlasi zalizanih preko golog tjemena bio je vrlo ljubazan. Ne samo onoliko koliko je posao to traži od njega, nego i povrh toga. Obraćao se gostima takvim tonom da su mu svi, što bi se reklo, odmah jeli iz ruke.

– Vidim da ste nedavno doputovali s istoka – rekao je njemu brišući čaše.

– Po čemu se to vidi?- upitao je svjestan da se to naprosto očituje u njegovom držanju, ali htio je podrobnija saznanja.

– Previše su vam oči otvorene. Ostanete li ovdje koji mjesec, a pogotovo ako odete dalje, sve do Granice, oči će vam se stisnuti u dva proreza.

Nasmijao se tome od srca. Konobaru bi drago, pa mu ispriča još neke zanimljivosti o gradu „koji se zove po proljeću, a sada je proljeće“. Tako i o Wild Bill Hickocku, koji je u dvoboju na središnjem gradskom trgu s udaljenost od sedamdeset i pet jardi ustrijelio Davida Tutea. On ga tada upita zašto se to dogodilo, a konobar reče da se radilo o časti. Promjena na njegovom licu bila je takva da je konobar na trenutak zastao, ali ništa nije rekao, samo je nastavio. Objasnio mu je da se radilo o kockanju, dugovima i zlatnom satu kojega je Tute oteo Billu i jednostavno mu ga više nije htio vratiti. 

– Zlatni sat, a, zlatni sat!? – začuo je polupijani glas iza sebe.

Okrenuo se i postao svjestan da je već neko vrijeme iza njega nalakćen neki kauboj. I da su još dvojica nalakćena s njim. I da ga sada sva trojica gledaju s nekim podsmješljivim zanimanjem.

Ali, ono što ga je osupnulo bila je ružnoća tog čovjeka koji se ubacio u njihov razgovor:  kao da mu velika grebenasta nosina i sitne, praseće očice nisu bili dovoljni, nego mu je i jedan sjekutić morao viriti ispod usne. Nije bilo dvojbe da mu je savršeno jasno da ga svatko pomnije pogleda upravo zbog te ružnoće i da se on s time nosi tako što se ljudima još i nameće pred oči. Naročito kada popije…

– Što, što me gledaš? – uvježbani gnjev u njemu iznenada se digao kao oblaci pred oluju.

– Oprostite, gospodin  i ja smo upravo usred zanimljivog razgovora – reče pokazujući prema konobaru.

            Htio je zauzeti prijašnji stav na šanku, ali ga ružni pograbi za rame i okrene:- Ne okreći mi leđa, kurvin sine!

            Ubola ga je ta uvreda. Ali, bila su trojica. I samo su čekali keseći se. 

            Pogledom potraži konobara, ali njega je nestalo. Osjeti se izdanim od prijatelja.

– Vidi, vidi što gospodin s istoka ovdje ima – reče ružni i posegne za lancem njegovog džepnog sata koji se nalazio u džepiću njegovog prsluka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *