Zlatna vuga

Krajem srpnja i početkom kolovoza 2012. godine proveo sam  pet dana u Olimpijskom centru Bjelolasica, na međunarodnom ljetnom seminaru iz aikida. Lijepo mjesto. I vlažno! Vlaga je bila važna te izrazito sušne godine,kada su, primjerice, labinski izvori pitke vode Kokoti i Fontegaja presušili tako da se u njih moglo ušetati . Svugdje zemlja suha kao barut, raslinje žuti i vene, a na Bjelolasici noću vidiš vlagu na svjetlu, a ujutro je trava rosna!

Pamtim Bjelolasicu i po obilju lastavica, njihovim brišućim letovima oko travnjaka na kojemu se nalazi naš šator sa strunjačama i pa načičkavanju njihove velike obitelji na električnim kablovima. To kod kuće nisam mogao vidjeti.

Ovoga lipnja, osam godina kasnije, svakog me jutra pri polasku na posao s električnog kabla koji prolazi uz cestu ispred kuće gleda desetak lastavica na jutarnjem brifingu! Treba znati da nas  četiri –pet godina unatrag muče komarci, točnije mučili su nas – ove godine tek tu i tamo koji ubode. Siguran sam da su za to zaslužne lastavice.

Isto tako već najmanje pet godina nam oko kuće lete čvorci, ptice koje su mi se dok sam bio tinejdžer činile egzotičnima. Bajaga  je nešto pjevao o čvorcima na krovu iz čega se dalo zaključiti da su čvorci nekakva uobičajena pojava, što i jesu, ali, eto, ja sam za njih bio uskraćen. Što je njih dovelo k nama, ne znam, možda to što po Labinštini ima sve više obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i obrađenih površina.

Grlice često uzlijeću ispred mog auta kada ubrzam putem na posao ili me promatraju s vrha stupa javne rasvjete. Ni to nije bilo uvijek tako, grlica je za mene bila ptica iz parkova, osobito parkova oko bolnica.     

Posebna ove godine su zlatne vuge. Zvižduk im je nalik na svađalačko predbacivanje, a zatim, toliko različit od toga da se čovjek upita je li to ista ptica, slijedi glas mačke koja se nakratko počupala u dvoboju s drugom mačkom. Vrlo su plahe: na domak kuće drže se vrhova stabala i začas primijete ako se netko dolje šulja da bi ih ugledao ili ih, kao ja, ulovio u objektiv fotoaparata. Bježe poput projektila. Međutim, nemoguće je zamijetiti žućkasto – zelenu boju toga projektila.  Je li to zlatna vuga, pitao sam se, žuta ptica crnih krila, koja gnijezdo svija poput košarice među rašljama? Kao dijete viđao sam je samo ilustracijama, najčešće na sličicama iz čokolade i divio se što tako lijepa ptica živi kod nas, a ne u nekoj tropskoj šumi. Da,  živi kod nas, ali u mom zavičaju ne živi. 

Guglanje je potvrdilo: zlatna vuga glasa se upravo onakvim zviždukom. To što sam ja zapazilo žuto-zelenu boju znači da sam vidio ženku, koja nije tako izrazito žuta kao mužjak.  Dakle, i to sa doživio da mi oko kuće leti ptica o kojoj sam mogao samo maštati! I to ove, 2020. godine, koja je takva kakvom je nitko nije mogao zamisliti.

I ja ne mogu nego onako stoički ili budistički zaključiti da je život nepredvidljiv i da ne mari za naše želje, pa treba uzimati sve kako dođe jer samo tako ćemo biti spremni i nećemo propusti kada naiđe ono što smo nekada htjeli.

Zlatna vuga je tu, doći će i trenutak kada ću je fotografirati.  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *