Dvoboj u Danta Feu, peti dio

– Bio sam gojenac vojne akademije. Zakvačio sam se s gojencem iz moje klase. Bio je plemić, njegov otac je bio moćan i utjecajan. Zbog toga je na sve nas gledao s visoka, kao na priglupe i neobrazovane. Svi smo ga zbog toga iz dana u dan sve više mrzili. Dogodilo se da je rekao nešto o mojoj majci što se moglo protumačiti vrlo loše. Pomahnitao sam i pljusnuo ga! A pljuska, to je poziv na dvoboj.

– Da, to znam!

– Predložio sam mu da izabere oružje. Izabrao je sablju jer je mačevanje vježbao prije dolaska u akademiju i mislio je da će me lako poraziti.

– To se još događa u tvojoj zemlji, borbe mačevima? Pripovijedali su mi da se to događalo prije rata.

– Zabranjeno je, ali mi smo se sastali krišom. To je ipak bilo pitanje časti. Uostalom, trebala je to biti borba do prve krvi. I bila je, ubo sam ga u rebra. Trebala si samo vidjeti njegovo preneraženo lice! Čestitao mi je pobjedu, viteški. Krvario je, ali pravio se da ga ne boli i da mu nije ništa. Onako bahat i pun sebe nije ni kod liječnika otišao. Rana se zagnojila i …

– Umro je! Tako su umrli mnogi ranjeni u ratu. Drugima su odrezali ruku ili nogu da bi ih spasili.

– Meni i našim sekundantima prijetilo mjesec dana vojnog zatvora zbog sudjelovanja u dvoboju. To nije ništa strašno, dapače, dobro je napredovanje u karijeri jer borbenost se cijeni. Samo što je  njegov otac odlučio osvetiti smrt sina jedinca.

– Javili su ti da te traže kao što sam ti ja javila i ti si pobjegao! – požurila je zaključiti.

– Zapravo mi nisu javili. Nitko mi ništa nije rekao, ali po mučanju časnika i kadeta, po njihovim napetim pogledima i skamenjenim licima shvatio sam da se nešto sprema. Ne samo ja, nego i moj sekundant. Zlo je visjelo u zraku i zato smo donijeli odluku da nestanemo. Usred noći, Spes i ja, tako se zove moj prijatelj, ukrcali se na vlak za Zagreb. Možeš li to zamisliti, tri mjeseca prije završetka akademije mi zauvijek mijenjamo svoje živote!

            Zavrtjela je suncobranom i rekla: – Mogu zamisliti kako ti je bilo. Sestra i ja tresle smo se od straha kada smo noću izlazile kroz prozor.  

– Sklonili smo se kod mog oca.

– Biskupa?

– Naravno! Onaj gad od mog očuha izdao bi nas odmah! Otac je preko svojih veza istražio može li se stvar kako izgladiti. Uzalud, Geza Ferenc de Nagybaja, tako se zove taj čovjek, neumoljiv je. A raspitivanje moga oca samo mu je dalo naznaku gdje me treba tražiti. Nije bilo druge nego u Rijeku, pa na brod koji plovi u New York. Ja sam ponio ovaj Gasser, kojega sam sam, svojim novcem kupio – rekavši to, pljesnuo je po dršci revolvera.

– New York! Nikada nisam bila u New Yorku! Kažu da je velik i lijep grad i da se u njemu može dobro zaraditi.

– Istina, grad je golem i prekrasan. Zaposlili smo se kao vozači tramvaja. Za nas koji smo se školovali za konjičke časnike bilo je poniženje  tjerati dvije rage koje vuku kola pune ljudi, ali ubrzo smo se prestali tako osjećati.

– Tramvaj? Nikada nisam vidjela tramvaj! Čini se da bolje poznaješ ovu zemlju nego ja koja sam se u njoj rodila!

Nasmijao se i nastavio: – Sve je bilo prekrasno: radio sam upoznavao nove ljude, od plaće je ostajalo i za provod. Prestao sam tugovati zbog svoje sudbine, dapače, sada mi je na neki način postalo drago da sam morao otići.

– I što se dogodilo? Opet si nekoga ubio?

            Pitanje nije dočekao kao duhovito. Ipak, bilo mu je drago da njegova suputnica ima smisla za humor, pa joj je uzvratio smiješak

– Zamalo su mene ubili! Jednog lijepog proljetnog dana, tek je počinjalo grijati, stao sam na postaji i putnici su ulazili na vrata iza mene. I onda iznebuha neki čovjek, gologlav, u nekom iznošenom, dva broja većem odijelu skoči na moje sjedište i visoko zamahne rukom. Htio mi je zabiti nož u prsa!

            Crispy krikne ispotiha, a on nastavi: – Samo što sam ja vježbajući mačevanje stekao sposobnost prepoznavanja opasnih pokreta, pa sam nesvjesno postavio ruku na put njegovoj ruci. Oštrica je zapela za moju podlakticu, ali je nije me uspjela porezati kroz odjeću. Nitkov je zamahnuo još jednom, a ja sam ovaj put uhvatio podlakticu ispod noža prije nego je ruka dobila puni zamah. Tada su se konji trgnuli i mi smo izgubili ravnotežu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *