Dvoboj u Santa Feu, četvrti dio

A nije bilo dvojbe da i ona misli isto gledajući to lice ispod stetsona ukrašeno s dva brka i trećim preko brade. Zato mu se, valjda, nasmiješila kao i on njoj.

– Kakav ti je to revolver? Nikada nisam vidjela takvoga: drška mu je uža i duža i nekako ravna prema dolje – rekla je gledajući u njegov revolver u toki.

            On se osmjehne, pošuti još neko vrijeme gledajući ispred sebe, pa reče: – Iz takvih pucaju u mojoj zemlji.

– Ti si s istoka?

            Duboko je klimnuo glavom.

– Imaš neobičan naglasak. Nikada nisam čula takav naglasak.

– I  ti imaš zanimljiv naglasak. Pristaje ti uz boju kose i očiju.

– O, hvala!

            Damski smetena, ona pošuti na trenutak, pa reče: – Ja sam iz Georgije. Griffin nedaleko glavnog grada Atlante.

– Atlanta? Čuo sam da ju je general Sherman spalio do temelja.

– Prokleti Jenki! – otme joj se.

            Potom ga pogleda bojažljivo i reče: – Oprosti! Ali, spalio nam je kuću i imanje i od nas  napravio prosjake.              

– Sve je u redu, razumijem to – odgovori gledajući u daljinu.

– Ti si časnik?

            Pogledao ju je začuđeno. – Kako znaš?!

– Po tvom držanju. Ima nečega što me podsjeća na oca. Svi časnici koje sam vidjela imali su nešto kao moj otac na fotografijama.

– Na  fotografijama? Znači da je…

– Bojnik Justin Brown pao je osmi travnja tisuću osamsto šezdeset i pete godine. Sljedećeg dana Lee se predao. Možeš li to zamisliti, sljedećeg dana! Imala sam šest godina i sjećam se da je mama jako plakala.

– Tužno, zaista, ali takvi su ratovi: kada god bi prestali, prestali bi jedan dan, jedan sat, jednu minutu prekasno za nekoga.

– Tvoj  je otac živ? I on je časnik?

– Ne, moj otac je policajac – rekao je, promeškoljio se, pa dodao: – Zapravo, moj otac je biskup.

– Policajac koji je postao biskup? Koja je to crkva?

– Ne, nego čovjek čije prezime nosim je policajac, ali čovjek čije sam krvi biskup je katoličke crkve. Njima je zabranjeno ženiti se, a to znači i imati djecu. Zato je mojoj majci sredio brak s ti čovjekom. A i meni je sredio školovanje i potom upis na akademiju.

– Razumijem, ali još mi nisi rekao iz koje si države!

– Iz Austro-Ugarske.

            Naravno da ju je zbunio tim odgovorom.

– Ne sjećam se da smo je spominjali u školi. To je neka nedavno nastala?

             Zanijekao je glavom udarajući ovlaš uzdama po konjima: – To je tisuću godina stara država.

            Pogledao ju je siguran da ga gleda pitajući se o čemu govori i upravo je tako izgledala.

– To je u Europi,  ja sam useljenik,doplovio sam preko Atlantika.

– Sad razumijem! A zašto si otišao, ubio si čovjeka?

            Tako je zaprepašteno okrenuo glavu prema njoj da nije bilo moguće išta zanijekati.

– Sinoć sam upucao onog Clemmovog mršavog. Morao sam.

– Jimma? Nije neka šteta. Ali, nisam na to mislila, nego mislila sam da si pobjegao iz te države jer si nekoga ubio.

            Osmjehnuo se s gorčinom: – Pa, ima toliko drugih razloga zbog kojih ljudi dolaze iz Europe u Ameriku!

– Istina, ali ja dobrom poznajem pogled ljudi koji su nekome oduzeli život. Susrećem ih čitav svoj život.

– Oprosti, ali dvadeset godina i nije neka starost. Uostalom, zašto bi djevojka s petnaest – šesnaest godina pobjegla iz svoje države. Nisi valjda nekoga ubila?

            Nije primila to kao duhovitost.

– Kako znaš da sam pobjegla?

– U ove dvije godine koliko sam u ovoj čudesnoj zemlji, a osobito ovih nešto više od godinu dana koliko lutam Divljim zapadom stalno susrećem djevojke koje su pobjegle iz kuće s petnaest- šesnaest. Ima takvih i u Austro-Ugarskoj, posvud ih ima; mlade djevojke naprosto bježe od kuće.  

– Nismo mogle trpjeti očuhovu stegu u kući, sestra i ja. Ona je imala sedamnaest, a ja petnaest. Ona se poslije vratila, ja nisam.

            Klimnuo je glavom: – To je ta priča.

            Pošutjeli su neko vrijeme, samo su kotači škripali, prednji manji nešto manje, a stražnji veći nešto više i vjetrić zviždukao oko oboda njegovog šešira i njenog suncobrana. Ona se nekoliko puta zagledavala u njegovo lice, ali on se nije obazirao.

– Dobro, ne moraš mi reći ako ti je mrsko o tome govoriti – prozborila je.

            To je ona tražila nastavak njegove priče.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *