Dvoboj u Santa Feu, treći dio

Na trijemu trgovine tekstilom, pet -šest koraka  udaljen, stajao je neki lik i ciljao u njega puškom, po svemu sudeći vinčesterkom.

– Kamo to žurimo s tom prtljagom? – upita ga taj.

– Zašto ne bih žurio i zašto ne bih imao prtljagu?

– Zato što ako žuriš i imaš prtljagu, onda u toj prtljazi vjerojatno ima nečega što nije tvoje ili, ako je sve tvoje, onda si napravio nešto što nisi smio.

            Čuvši to, zaključi da ima posla s nekim pametnjakovićem koji se želi igrati šerifa.

–  A što ako je planuo hotel u kojemu sam odsjeo? Ti ne bi onda bježao što dalje s prtljagom u rukama?

– Planuo hotel?

– Zar si gluh i slijep?!  Što svijetli,  što pucketa? „Zlatni lav“ gori! –  trznuo je glavom u smjeru hotela.

            Momak pogleda iznad krovova, pa zaprepašteno reče: – Uh, vidi, stvarno. Znači, odatle ona buka!

– Idi tamo, pa gasi! – reče, pa produži dalje.

– Da, naravno! Oprosti …

            Radost ga je obuzela kad je ugleda dvopreg s plitkim prtljažnikom i na njemu ženski likom s čipkanom maramom na glavi kako sjedi na mjestu kočijaša. To su zasigurno bila  kola kojima se Crispy s Clemmom vozila po gradu.

            Čuvši njegove korake, ona se okrene.

            Što da joj kaže? Ta oni su potpuni stranci!

            Baci torbu i bisage u prtljažnik gdje su već bile njene stvari, pa se popne na sjedalo. Mjesečine je bilo dovoljno da se raspozna izraz lica – djevojka ga je gledala pomalo uplašeno.

            On pruži ruku i reče: – Gospođice, moje ime je Silvestar. Zovite me Silver.

            Ona prihvati ruku i reče: – Drago mi je, Crispy.

            On ovlaš poljubi njenu ruku, pa reče: – Je li gospođica za noćnu vožnju?

– O, da, molim vas! Što prije! I što brže i što dalje!

            Uzme uzde iz njenih ruku i potjera konje.

            Bježao je s Clemmovim novcem, ljubavnicom, konjima i kolima. Dovoljno da ga čovjek poželi barem jedanput ubiti!     

Drugo poglavlje

Tek su u zoru stali da odmore konje. Dva mlada kulaša već su se odavno bila umorila i vukla kola vukući noge. Silver je povukao uzde kada su nakon milja crvene zemlje više-manje pokrivene busenjem trave naišli na prvi šumarak jer to je značilo da bi na tom mjestu ima vode na kojemu bi se životinje  mogle napojiti. Doista, u među niskim stijenama našli kaljužu punu lišća. Očistio je to rukama i pustio raspregnute četveronošce da piju.

            Potom su ih privezali na za kržljavi drveće i pustili da pasu, a oni su u sjeni kola prilegli leđima naslonjeni na kotače. Unatoč opasnosti da ih potjera zaskoči morali su barem malo odspavati jer oči su im se sklapale od umora. Zato je zaspao s revolverom u ruci u kojemu je prije toga zamijenio ispucane metke.

            Naglo ga je podigao istog trena kad ga je buka trgnula iz sna. Nije bilo razloga za strah, to je zafrktao jedan od konja, onaj s bijelom pjegom na čelu.

– Ponijela sam sendviče od šunke, uzmi jedan!

            Crispy mu je pružala dvije kriške kruha koje su između sebe držale količinu mesa debelu koliko i one same. Sjedila je uz mali stolnjak kojega je rasprostrla po travi između sebe i njega.

– Ovo su ti na brzinu, od zaostalih bifteka, složili u „Bristolu“ dok je Clemm bjesnio? – upita žvačući sendvič.

– Da! Zar nije ukusan?

– Izvrstan je. Jao sam nekoliko puta ondje.

– Bila bih skuhala i kavu, ali bojala sam se da ću zapaliti šumu. Ti si u tome zasigurno vještiji.

– Ne, Crispy, zaboga! – iznenadi je svojim uzvikom i skokom na noge – Dim se vidi miljama daleko. I pusti sendvič, moramo upregnuti konje i poći dalje, još nismo sigurni od potjere!

            Užurbano su upregli konje i doskora su opet kaskali kolskim putem koji se pružao u nedogled. Razlika je bila samo ta što su trava i šumarci bili sve gušći.  Još su daleko šume kakvima je okružen Durango, njihov cilj.

            Bježeći kroz noć uglavnom su šutjeli. Samo je po sebi bilo jasno da hvataju najbliži vlak, a to je onaj u Durangu do kojega se kolima stiže u jedan dan putovanja diližansom. Dva konja i kola ipak nisu bila diližansa, a i put je vodio uzbrdo, pa se moglo odužiti.  

            Djevojka je skinula maramu puštajući da joj lahor mrsi velike plave uvojke, a od sunca se zaštitila otvorivši mali suncobran. Sada, na blještavilu sunca, bila je prilika da jedno drugoga pošteno pogledaju jer do sada su se vidjeli samo pod svjetlom petrolejki i mjesečinom.  Činilo mu se osobu s kojom je, barem na neko vrijeme, odlučio podijeliti život, vidi prvi puta.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *