Groznija od najcrnje crnine

Bjanki je naušnica iskliznula iz prstiju dok ju je pred ogledalom podizala prema uhu. 

Odmah se sagnula da je podigne. Ta raskošna, resasta naušnica zlatne boje trebala je biti odmah do njenih nogu i jasno se isticati na podlozi od sivog tepiha. Ali, nije!

Učinila je korak unatrag i još jednom očima prešla preko tog dijela poda. Ništa! Nije se mogla odbiti od tla i onda vrativši se na njega skliznuti pod ormar jer je on tepih pritiskao cijelom dužinom tako da se ni oštrica noža ne bi zavukla. Bjanka se upita je li se  možda ona nesvjesno nagnula prema uvučenom ogledalu pa je naušnica pala na donji dio ormara? Nemoguće, čula bi je! A i našla …

Ipak, sve je još jednom pregledala. Uzalud! Bila je očajna! Uzela je usisavač i posisala cijeli hodnik te onda zavirila u vrećicu. Ništa dragocjeno nije bilo među onom prašinom, kučinom i dlakama.

Morala je spremiti preostalu naušnicu i staviti par drugih, puno neuglednijih.

Izgubila je puno vremena i morala se požuriti na posao. Usput je bacila pogled kroz prozor: vani je svitalo čelično zimsko jutro. Opazi da se na periferiji gradića bijeli snijeg. Ne posvuda, samo je djelomično pokrio prirodu i krovove seoskih kuća, kao da ih je neki ličilac ovlaš poprskao. Ispod zgrade, na kolniku i parkiranom automobilima nije mu bilo ni traga.

Obuče kaput, omota oko vrata debeli šal što joj je padao do koljena, uzme torbu i pođe. Vani je hladnoća grizla i para joj je izlazila iz usta dok je samouvjereno hodala k svom automobilu. On je bio parkiran … tu negdje. Osvrnula se između dva reda parkiranih vozila. Uvijek nastoji parkirati što bliže ulazu, ali gdje je jučer pronašla mjesto? Da, netko se neplanirano uvalio pa je morala otići malo dalje.

No,  film kako ponovo izlazi na cestu i vraća se na parkiralište da bi parkirala podalje od ulaza, ne, taj joj film nikako nije izlazio pred oči! Da nije parkirala s druge strane zgrade? Onako s namjerom da ga poslije preparkira, ali je zaboravila na to jer jučer poslije posla više nije izlazila iz stana.  Je li se ona jučer uopće vratila u svom automobilu? Sjećala se prekjučerašnjeg dolaska, ali što je ono učinila jučer, to u pamćenju nije uspijevala pronaći. Upravo kao ni naušnicu!

Jednako brzim hodom ili možda za trunku bržim pođeo oko zgrade da pregleda ostala dva parkirališta. Mrzila je taj zvuk svojih čizmica po asfaltu. Našla je istih automobila kao što je njen, ali ne i svoga! Sad joj je para izlazila u dva mlaza iz nosa.

Onda joj sine: samoposluga! Mora biti da se jučer odvezla do samoposluge, a budući da onamo obično ide pješke jer je blizu vjerojatno je na izlasku zaboravila da se ovaj put vozi. Premda se nije mogla sjetiti kada je i po što otišla u kupovinu …

Tada ugleda gradski autobus kako se zaustavlja na postaji. Kasnila je na posao, a malo promjene u svakodnevnom ritmu ne škodi, zar ne. I tako se ona popne u autobus s još desetak drugih ljudi.

Već su prošli stotinjak metara kad se sjeti da nema kartu. Ovi ostali vjerojatno imaju mjesečnu, pa su samo prošli pored vozača i blagajne. Premećući po torbici zaputi se prema njemu. Vozač je bacio pogled na nju dok je stojeći kod automata za karte sveudilj kopala po stvarima u torbi i nastavio mirno voziti. Nešto kasnije je istu stvar ponovio jer je ona još bila ondje sve uzrujanije tražeći nešto po torbi. Samo što je nije okrenula naopako i istresla stvari, samo što glavu nije zavukla u nju, ali uzalud – novčanika nije bilo!

Mora biti da ga je u onoj uzrujanosti zbog naušnice i žurbi da ne zakasni na posao ostavila negdje. Mada ga, istina, obično drži u torbici… Tako je to: kad krene – krenulo je! 

Bilo ju je sram, ali samo se vratila i sjela natrag na slobodno sjedalo. Koliki se voze bez karte, ona je barem pokazala očitu želju i volju da je nabavi.

Autobus stane i novi putnici uđu. Uglavnom su ostali stajati jer su sve mjesta bila popunjena. Jedan od novoušlih izmijeni par riječi s vozačem, a zatim se obrati putniku do sebe koji posegne u džep i pokaže mu nešto. O, ne! Kontrolor!

Tu si sramotu nije mogla dopustiti: brzo se ustala i pošla prema izlaznim vratima. Ali, ljudi su već spremili karte i vrag je samo vozilo slalom između njih potvrđujući ih pogledom! Bio je sve bliže. Srećom, zaustavio se kod jedne bakice koja je kod nogu držala punu torbu nečega. Ona nije imala volje da pokaže kartu. U brujanju motora čula je kako se njen svadljivi alt sukobljava s njegovim bešćutnim basom. Nešto joj je pisao u blok papira. U to stigne sljedeća postaja, vrata se s olakšanjem otvore i one siđe.

Zakasnit će na posao! Pa, što? Može valjda i ona jednom u deset godina!            

I krene polako, opušteno, odlučivši da stigne kad stigne, kad se u ugibalište postaje smjesti auto. U prvi mah nije obraćala pozornost, a onda shvati da vozač svirka njoj. Točnije, vozačica. Mahala joj je da priđe i otpustila vrata iznutra.

Bjanka priđe i otvori vrata znatiželjno zavirivši unutra.

– Ideš na posao? – žustro upita kratko ošišana vozačica njene dobi.

– Pa… da!

– Ona upadaj, odvest ću te!

Ipak je bilo bolje ostati uzorna radnica koja ne kasni na posao nego buntovnica koja uzima ono na čemu joj ne mogu prigovoriti.

Unutra je radilo grijanje tako da je odmotala čvor šala i raskopčala kaput. Usput se pokušavala sjetiti tko je ta žena koja je vozi i odakle se poznaju. Ona je nju, po svemu sudeći, dobro poznavala.

– Pa, što ima novoga kod tebe? – pitala je.

–           A, ništa. Posao – kuća, uglavnom – odgovori Bjanka oprezno.

            A vozačica se raspričala! No, ništa od osoba, mjesta i događaja koje je spominjala nije bila kopča koja bi Bjanki pomogla da pronađe njezin dosje u memoriji.

“Mora biti da me zamijenila s nekom poznanicom na koju strašno sličim” pomisli “Ili je možda kratkovidna. U svakom slučaju, bilo bi glupo da to spomenem”.

Njezina šutnja nije obeshrabrivala tu ženu koja je vozila brzo i oštro mijenjajući brzine dječačkim pokretima. Uhvatila je pričati o motoru koji joj je puštao ulje i automehaničarima koji su je vukli za nos. Ništa od toga Bjanka nije razumjela, ali joj je sinulo nešto drugo: “Bože moj, vozi me lezbača! To je objašnjenje – upucava mi se kao muško!”

I bude joj neugodno pa okrene glavu prema prozoru. Primijeti krpice izmaglice kao stoje u zraku nisko nad kolnikom i u visini glava ljudi na nogostupu. Da, vlažno je i hladno. A onda primijeti da je nepoznata vozi upravo onuda kuda treba da bi stigla na posao. Znači, zna je gdje radi! Da nije pravi muški manijak koji je prati u stopu?

Jedva je dočekala da auto stane ispred zgrade u kojoj su bili uredi. Iskočila je i svojoj dobrotvorki koja je imala još teksta iz područja mehanike rekla: – Hvala, puno! Bog!

– Bog! Vidimo se! – odvrati vozačica pomirljivo i odveze se.

Bjanka načini korak-dva i osjeti da joj je hladno oko vrata. Šal! U onoj prokletoj brzini da što prije izađe iz auta zaboravila ga je uzeti! Premda joj se činilo da ga je samo odmotala, a ne i skidala i odlagala. Srećom, torbica je ovdje.

Ušla je u zgradu, popela se stubama na kat i zatekla otvorena vrata njihova ureda. Unutra su dva ličioca strugala boju sa zidova što je prštala na pod postavljen novinama. I to je bilo sve! Nigdje stolova, stolica, slika i kalendara po zidovima i ljudi koji zure u ekrane računala! Stajala je zaprepaštenu pitajući se bi li upitala majstore što se dogodilo. A što oni znaju!? Ali, ona zna: preselili su se, a da je o tome nisu obavijestili, niti joj na bilo koji način dali do znanja. Svi su sve znali, ali su pomno pazili da ona ništa ne sazna – čisti buling!

Neka im bude! Ne zna gdje su i ne mora doći na posao. Uostalom, ovaj je dan ludo počeo i najbolje se vratiti kući, natrag u krevet i sve prespavati. Naravno, pješke. To i nije tako loše – hodanje će je ugrijati, a hladan zrak razbistriti glavu.

Sve to ipak nije značilo da si ne treba skratiti put i zato pođe prečicom. U ovaj je kvart posljednji put zašla kad je kao tinejdžerica skitala gradom. Tada su njoj i njezinim prijateljima i prijateljicama ove tijesne ulice i zgrade s otpalom žbukom te  nešto drugačiji stanovnici nego u drugim kvartovima bili zanimljivi. No, ubrzo su počeli smatrati da ovdje ne pripadaju. Ipak, dobro se sjećala uličice kojom su izbijali u “normalan” dio grada. Trebala je biti ovdje negdje, desno.

No, koliko god je tražila,  vraćala se i vrlodala, nije uspijevala naći tu prečicu, pred njom je uvijek bio samo niz pročelja. Da je nisu zagradili? Spojili zagrade da bi dobilo još stambenog prostora? Ali, ni raspored ostalih ulica joj nije bio poznat. Smiješno, još će se izgubiti u vlastitom gradu!

Nahodala se dok je izašla. Bio je to duži, a ne kraći put. Stojeći na jednoj od najširih gradskih ulica, gledala je na drugu stranu. Dobro je znala da ondje mora biti parfumerija – uvijek bi zastala pred izlogom kad bi prolazila, ali nije je bilo! Nije bila riječ o tome da je u tom poslovnom prostoru sad nešto drugo, ne, na tom su se mjestu nalazila dva prozora nekog stana, a žbuka je između njih bila načeta i išarana. Drugim riječima: kao da parfumerije ovdje nikada nije bilo!

Stavi hladan dlan na vruće čelo: nešto se zbiva, o Bože, nešto se zbiva! Počinje li ludjeti?! Ili je netko bacio prokletstvo na nju?! Srećom, toranj crkve stotinjak metara dalje je bio na svom mjestu. Brzim korakom pođe onamo.         

Ušla je u crkvu, umočila prste u svetu vodicu i prekrižila se. Posljednji je put to učinila kao djevojčica za prve pričesti. Unutra je bila samo jedna žena koja je sjedila u jednoj od srednjih klupa s desne strane i molila se. Bjanka pođe tepihom po sredini i sjedne u lijevu polovicu, jedan red iza žene. Tako nije bila sama, a istovremeno nije bila na udaru pogleda te žene u crni s crnim šalom preko glave. Htjedne se prisjetiti Očenaša, kad ta žena okrene glavu prema njoj i zagleda se u nju. Po godinama joj je mogla biti majka, izgledala je mudro i staloženo. Bjanka uzvrati pogled jer je mislila da je to red i ni ne pomisli da bi joj se žena mogla obratiti.

–           Tražiš Boga? – upita je.

Bila je zatečena tom pitanjem.

–           Ako sam došla u crkvu, onda sigurno tražim Boga – odgovori naposljetku.

–           Nema ga – reče žena.

Bjanka se zaprepasti. Nasmiješi se u namjeri da je upita što onda ona radi ovdje, ali žena je preduhitri: – Nema ga za tebe jer si potpuno zaboravila na njega.

–           Što vi znate?! – stane se braniti.

Žena pošuti koji čas, a onda joj uputi pitanje koje je skameni: – Stvari nestaju, zar ne?

            Bjankina usta i oči bijahu širom otvorene!   

–           Što je to?! Što se događa?!

–           Svijet uzvraća – reče žena kratko. 

–           Što uzvraća?

–           Tvoj nemar za njega. Stvari i osobe koje si uzimala zdravo za gotovo u tvom svijetu prestaju postojati. One postoje i dalje, ali ne za tebe – tebe napuštaju, nisi im potrebna.

–           Kako je to moguće?

–           To je tako. Zar misliš da ne postoje stvari koje ljudi doživljavaju, a ne usude se ispričati ih  drugim ljudima?

Bjanka smeteno pogleda oko sebe, a zatim se koliko – toliko pribere i upita: – I koliko će toga još nestati?

–           Ovisi. Ako te nije briga ni zašto na svijetu, polako će nestati cijeli svijet!

Bjanka je još neko vrijeme gledala zaprepašteno u ženu ozbiljna lica, a zatim je prasnula u smijeh.

Ne preglasno jer ipak je bila u crkvi, ali laknulo joj je u grudima. Ne, nije ona luda već je luda ova žena ovdje! Trebala bi biti u umobolnici, a ne u crkvi. Kad – tad će netko to shvatiti i odvesti je tamo.

–           Ne vjeruješ? – upita žena koju njezin smijeh nimalo nije izbacio iz takta.

–           Ne ! – odgovori Bjanka kroz smijeh.

–           Vjerojatno me smatraš ludom i ne želiš više biti ovdje sa mnom. Pa, dobro! Kad izađeš pogledaj malo pozornije one tragove magle što lebde po ulicama. Do sada, naravno, na njih nisi obraćala pozornost. I pođi i pogledaj je li ono bijelo po rubovima grada snijeg ili nešto drugo!

Bjanka joj uputi još jedan pogled, a zatim sjetivši se da pametniji popušta, ustane i ode iz crkve. Sjeti se da bi trebala ponovo umočiti prste i prekrižiti se, ali umjesto toga u hodu potraži mobitel jer … Pa, nije joj vjerovala, ali neka nelagoda ju pritiskala i poželjela je javiti se roditeljima s kojima se čula samo par puta otkako je otišla živjeti sama.

“Nazvali ste broj koji se koristi” čula je u slušalicama.

–           Kako, ne koristi se? – prošapće zgranuto. Zar su promijenili broj? Zašto? Majka bi je sigurno obavijestila!

Ljutito je ispustila paru iz usta i tada primijeti da s para ne nestaje već se nakon nekog vremena  zaustavlja i kao skamenjena ostaje nepomična u zraku. Takvih je više -manje prozirnih oblačića bilo svuda oko nje – kako bi tko izdahnuo, a tako je ostajao trag! Posebno je mnogo bjeline lebdjelo nisko nada kolnikom jer je pala izlazila iz ispušnih cijevi vozila. Pružila je ruku u namjeri da rastjera oblačić što ga je stvorila. Uzalud, bjelina je ostajala, ali dlan kao da je kroz nju nešto brže prolazio,kao da nije nailazio na otpor.

Zato je jer je ondje praznina?! Zato što ondje nema svijeta, jer je ondje prazno?!

Užurbanim korakom, na rubu trka i ne mareći za bjelinu koju izdasima ostavlja te isto tako nemarno sijekući oblačiće koji su joj stajali na putu, pođe ulicom prema rubu grada. Uznemirena i ugrijana hodom te zbog toga pomalo ošamućena dospije do prvog traka snijega. Pružao se uz drvenu ogradu jedne posve seoske kuće.

Već joj je izdaleka bilo nešto čudno. Došavši do njega nije mogla vjerovati svojim očima i zato se čučnula i ispružila ruku  u – prazninu!

Bjelina nije bila snijeg nego rupa – odlomljen, izgrizen, izbijen, kako god dio što nedostaje. Napipala je oštar rub zemlje koji se razmrvi i padne … Gdje?!

Uplašeno je ustuknula: koliko je debelo i čvrsto ovo na čemu stoji?!

Tada postane svjesna da oko nje vlada čudno tišina. U ulici nije bilo ni vozila ni ljudi. Uostalom koliko je ljudi susrela idući ovamo?

Onda uoči maglu što je dolazi s istoka i guta vrhove nebodera. To nije magla, to ništavilo guta njen svijet!

I uhvati je strava!

Do sada je to bila nelagoda, pa bojazan, pa tjeskoba, pa strah kojim je kako-tako upravljala, ali sada ju je tresla prava panika pred nadolazećim užasom ništavila. I sasvim po navici pomisli: “O , Bože!”. Sjeti se  da ga za nju nema jer ga je zapostavila, ali sjeti se i da „On tebe ne ostavlja ni kad ti njega ostaviš“ i već joj idućeg časa bljesne misao: “Žena u crkvi! Kako je sve znala? To je bio On! Rekao mi je što se zbiva, ponudio mi je slamku spasa i sad ovisi o meni, i mojoj volji!”

Ali, što učiniti? Kako zaustaviti proces? Toliko je toga zapostavljala, prema tolikim je ljudima i stvarima bila ravnodušna. Kad bi joj netko pomogao!

I tad joj iz memorije izroni Just. Fin momak, završio biokemijski fakultet, radi u gradskom vodovodu, miran, načitan, prosječna izgleda, uglavnom: nezanimljiv. Ali, do ušiju zaljubljen u nju i želi je oženiti. Nikada to nije izjavio, a ona mu nije pružala ni teoretske izglede za postizanje okolnosti u kojima bi to bilo moguće. No, on se neumorno trudio da ih postigne i zato joj je za prošli rođendan kupio naušnice – one od kojih je jutros jedna netragom nestala. Naušnice su bile prekrasne i jedno: “Hvala!” je bilo sve što je za njih dobio jer zabavljala ju je to njegova upornost, ali istovremeno nije htjela da ih išta vezuje, pa bilo to nešto tanko poput niti paukove mreže. Znala je da pati zbog toga, ali smatrala je da si za to sam kriv.

Da ga pozove na kavu on bi bio van sebe od sreće od tog iznenadnog mara. Morala bi slušati njegove dosadne priče o vodovodu i politici kojoj je naginjao i ohrabrivati ga povremenim potpitanjima. To bi možda zaustavilo nestajanje. Možda bi morala stupiti u vezu s njim, možda se čak i vjenčati za njega, kuhati mu i prati, roditi mu dijete, zapasti u kolotečinu od koje je uvijek bježala, ali ako je to cijena da svijet bude spašen, onda nema izbora.

Uđe u memoriju mobitela i pronađe njegov broj. Upisala ga je na njegov nagovor – bili su u širem društvu i zbog njegove su je upornosti počeli pogledavati tako da je popustila kako bi izbjegla neugodnost. Uostalom, učinila je u to trenutku kada je svima postalo jasno da pametniji popušta.       

Samo da se javi!     

Javio se pomalo zbunjen. Nastojeći da joj glas ne drhti, ona mu nekakvom mješavinom tuge i sreće reče da bi se željela naći s njim na kavi. Naravno da ništa nije razumio, pa u prvi mah nije ništa uspio ni reći. Zato ona nastavi govoriti predlažući da se nađu za vrijeme jutarnjeg predaha. On se pribrao i izgovorio: – Gdje?

–           Gdje god ti hoćeš!

Desetak je sekundi grozničavo razmišljao, a onda rekao: – U Rock kafeu?

–           Može! Dođi obavezno, znaš!

Uputivši strepeći pogled u bjelinu što se valjala nad gradom i još jednom na ono što je nalikovalo na snijeg, Bjanka brzim korakom pođe prema lokalu. Bude li išla brzo, stići će upravo u vrijeme predaha za užinu.

Kad je umorna od hodanja i čak malčice oznojena ispod debele zimske odjeće stigla našla ga je gdje sjedi za stolom. Složila je što ljubazniji osmjeh prilazeći. On je umalo skočio na noge ugledavši je. Bio je smeten, nije vjerovao što mu se događa.

“On! On ne može vjerovati što mu se događa! A ja?!” proleti joj kroz glavu dok je vješala kaput. Sjesti za stol činilo joj se kao sjesti na električnu stolicu.     

Stvar je spasio konobar koji se stvorio kod stola. Primio je narudžbu i dok je još odlazio, ona iskoristi Justovu pozornost usmjerenu na njega da započne sa standardnim čavrljanjem: te kako ovo, te kako ono. Just je bio oduševljen tim zanimanjem za njegovu svakodnevicu. Oči su mu sjale kao vjernom psu koji se raduje povratku gospodara.

U jednom trenutku više nije mogla, zagrcnula se, slomila u duši i pogurila nad stolom bijesna na samu sebe što je rubu plača, ali nije si mogla pomoći. On tada ispruži ruku nježno dodirne njenu.

–           Sve je u redu, Bjanka, sve je u redu! – šapne.

To je on mislio da je ona ludo zaljubljena u njega! Štoviše, da je konačno progledala i shvatila koga je uvijek voljela! Bjanka se samo nasmiješi oborena pogleda – valjda je to u skladu s njegovim očekivanjima. Uostalom, može ona zauvijek igrati smjernu ženicu, nije to teško.

I jedna je suzica zaškaklja u kutu lijevog oka. Pokušala je skinuti je donjom polovicom lijevog kažiprsta, ali to nije bilo dovoljno.

–           Oprosti! – reče i posegne u torbu po maramice.

–           Naravno! – reče on s puno razumijevanja i pusti svoju ruku.

Pronašla je maramice, ali uz njih je napipala i nešto metalno. Pogledala je unutra i ugledala naušnicu! Maramice gotovo da joj više nisu bile potrebne.

U to dođe konobar i donese dvije bijele kave. Ali, ne samo njih!

–           Ovo sam pronašao ondje, ispod vašeg kaputa na vješalici. Mislim da je to vaš novčanik, reče stavivši ga na stol.

–           O,da! Hvala! – reče ona radosno. Ispao iz kaputa? Pa, da! Kaput ima unutrašnji džep, ne osobito zgodan, pa ga rijetko koristi. U onoj jutrošnjoj brzini zaboravila je da ga uopće ima. A i ova naušnica – posve je lako mogla nešto žustrije zamahnula rukom u kojoj ju je držala, ona je izletjela i – hop, tiho i mekano upala u otvorenu torbu koja obično stoji ispod ogledala.

Just je prekinuo njeno razmišljanje novim pitanjem. Svidjelo mu se, htio je još. Upravo joj je palo na pamet da bi mu se vjerojatno svidjelo kad bi raspravljali što vole gledati na televiziji, što je kome glupo, a što sjajno i tome slično, kad začuje uzvik:- Bjanka!

Bila je to Anđelika! To jest bila je to žena koju je odvezla do posla i kojoj se iznenada sjetila imena kad je okrenula glavu i vidjela je. U ruci je držala šal!

–           Slučajno sam prolazila ovuda i ugledale te. Sigurno si se pitala gdje je. Primijetila sam ga kad sam digla ručnu. Vjerojatno ti je skliznuo s ramena dok si se nagnula prema radiju i mijenjala programe. Vidjela si da ja malo žešće vozim …

Zahvalila je najsrdačnije toj ženi kojoj je pomogla oko sređivanje papira za kupnju stana prije nekih dvadesetak dana. I ona se srdačno rastala od nje pozdravivši Justa tek usput.

Zaista, televizijski program je bio tema koja mu se sviđala, ali nisu daleko odmakli kad njoj zazvoni telefon. Pisalo je “Boris” – bio je to njen brat.

–           Auto je popravljen, parkirat ću ga na tvom starom mjestu! – rekao je on.

–           A, da auto … – rekla je smeteno i samo što se nije lupila po čelu – pa jučer je dala rezervne ključeve bratu da joj ga odveze automehaničaru! Puštao je ulje, a to je stvar u koju se nije razumjela, niti se željela razumjeti.

–           Ništa strašno – nastavljao je brat – račun ćeš naći unutra. Da, mama ti poručuje da su joj na tržnici ukrali mobitel tako da je odjavila broj. Kupit će danas novi pa će ti se javiti, ja sam joj dao broj.

–           A, pa  naravno! – uzviknula je.

–           Što , naravno?

–           Ništa! Sve je u redu! Hvala ti, čujemo se!

Lice joj je postalo ozareno. Dakako, Just je to tumačio sebi u prilog, ali neka! Nastavili su razgovor kad mobitel ponovo zasvira Beethovena.

“Ne trebam se ni javiti, znam tko je i zašto!” pomisli. I zaista, bi je to njen šef.

–           Bjanka, vjerojatno se pitaš gdje smo jer te nema na poslu – rekao je zabrinuto – Oprosti, ali zaboravili smo ti reći: jučer popodne smo se preselili u Ulicu pod lipama broj petnaest.

–           Sve je u redu, jedan dan odmora dobro mi je došao- odgovori on i trenutak prije nego je palcem pritisnula tipku za prekid veze doda: – Peder!

Just se smijao. Vjerojatno je mislio kako je sva vražja ta “njegova” Bjanka. I raspričao se o televizijskoj seriji o forenzičarima – te ovo, te ono. Mislio je da ga sluša, ali njoj su misli odlutale negdje drugdje.

Svijet se, izgleda vratio, ali sve je imalo svoje logičko objašnjenje. Je li joj se sve ono samo pričinjavalo. Što je s maglom i snijegom? Pokušala je baciti pogled kroz prozor, ali onako sjedeći bila je prenisko. A izgledala bi čudno da usred razgovora ustane i stane zuriti kroz prozor. Zato reče: – Oprosti na trenutak! – i ustane te pođe prema toaletu.    

            Učinila je to zato što je znala da toalet ima velike i niske prozore stakala premazanih bojom. Odškrinula je jedno krilo i pogledala na ulicu: auto je prolazio, para mu je izlazila iz ispušne cijevi, ali nije ostajala u zraku već se razilazila. Isto kao i ona od daha pješaka. Sve je opet normalno! Znači da je i snijeg opet snijeg.

            Ali, kao joj se moglo učiniti da je para praznina praznina u zraku, a snijeg praznina u zemlji? Autosugestija! Mađioničari čudesa čine potičući u ljudima autosugestiju!

            I tada joj na um padne teška sumnja: ona baba u crkvi, nije to bio nikakav dragi Bog ! Uostalom, prije bi to njegov najveći protivnik jer Gospod ne bi nikad sam sebe zanijekao, zar ne? Upravo joj je ona usadili crv sumnje, sugerirala što se događa. Kao je znala da će doći u crkvu? Vjerojatno ju je urekla još jučer, a da ona toga nije bila svjesna.

            No, ono što je u njoj izazivalo gnjev bila je sumnja da iza svega stoji Just! Ta sve je goni u njegov vječni zagrljaj! Je li taj manijak posegnuo za magijom da je stekne?! Pronašao neku vračaru i rekao:”Učini je mojom!”?

            Bilo kako bilo, sad je kudikamo lakše disala – prije kao da joj na prsima ležala granitna ploča  za grobnicu! Kako je – tako je, pomirila se s time da bude s Justom. I zato pođe natrag u salu.

            U hodniku toaleta umalo se sudari s radničkim kombinezonom što je mirisao na metal i ulje. Momak samo produži u muški dio, ali nekoliko trenutak njoj je bilo dovoljno da ga snimi: visok, kose tamne i lagano zamašćene, s dvodnevnom bradom i dvije duboke bore oko usana i s dubokim, tamnim očima pravoga bandita! Bilo je nešto kraljevskoga u njegovom držanju, svojim velikim stopalima kao da je činio korake nešto duže od običnog muškarca. I vidio je da ga motri, bacio je pogled dok je zalazio u muški odjeljak, ali to mu ništa nije značilo. Ona pomisli da je vjerojatno pomislio da će mu na zalasku pogledati u stražnjicu, a to je i učinila.

            Kakav muškarac! Jedan od onih koji se ne mora truditi! No, svaka koja bi se vezala uz njega, upropastila bi se. Upotrijebiti i baciti! A ona bi ga upotrijebila pa imala i muža i troje djece!

            Ostajući s mislima u toaletu, izađe iz njega.

I zastane!

            Dočekali su je goli zidovi: nigdje ljudi, nigdje namještaja, nigdje čaša, boca i šalica, ničega – samo gluha tišina! A kroz prozor vidje snijeg kako mete poput perja iz rasječenog jastuka. Snijeg ili …

            Istrča vani. Ni prolaznika, ni vozila, samo velika hladna bjelina što je stizala s juga i proždirala njen svijet! Obriše lice od tog nečeg hladnog i pogleda nakupine snijega na tlu, ali one to nisu bile  – bile su to rupe na izgrizenom tlu.

–           Zar samo zato što sam ga poželjela! – vikne ni sama ne znajući kome – Jer sam na trenutak zaboravila na Justa? Nije fer, nije pošteno, svaka  bi žena to učinila!

I vičući tako u vis i okolo neoprezno zakorači unatrag. Stane u jednu od rupa i noga joj propadne. Kad je udarila leđima, tlo se odlomilo, a isto se dogodila i kada se u padu pokušala rukama uhvatiti za njega – lomilo se kao čokolada s rižom.

Nađe se u beskrajno praznoj bjelini!

Ni po čemu nije mogla odrediti pada li i dalje ili lebdi. Odjeća na njoj počela je polako nestajati i razgolićivati je.

Nije očajavala, ne, pomahnitala je i počela prkosno vikati: – Nije me briga za Justa! Ne, nije me briga, što mi možete!

Čula je svoj glas kako zamire dok ju onako golu posve obuzima i prožima blještava bjelina, groznija od najcrnje crnine.            

               Groznija od najcrnje crnine

Bjanki je naušnica iskliznula iz prstiju dok ju je pred ogledalom podizala prema uhu. 

Odmah se sagnula da je podigne. Ta raskošna, resasta naušnica zlatne boje trebala je biti odmah do njenih nogu i jasno se isticati na podlozi od sivog tepiha. Ali, nije!

Učinila je korak unatrag i još jednom očima prešla preko tog dijela poda. Ništa! Nije se mogla odbiti od tla i onda vrativši se na njega skliznuti pod ormar jer je on tepih pritiskao cijelom dužinom tako da se ni oštrica noža ne bi zavukla. Bjanka se upita je li se  možda ona nesvjesno nagnula prema uvučenom ogledalu pa je naušnica pala na donji dio ormara? Nemoguće, čula bi je! A i našla …

Ipak, sve je još jednom pregledala. Uzalud! Bila je očajna! Uzela je usisavač i posisala cijeli hodnik te onda zavirila u vrećicu. Ništa dragocjeno nije bilo među onom prašinom, kučinom i dlakama.

  Morala je spremiti preostalu naušnicu i staviti par drugih, puno neuglednijih.

Izgubila je puno vremena i morala se požuriti na posao. Usput je bacila pogled kroz prozor: vani je svitalo čelično zimsko jutro. Opazi da se na periferiji gradića bijeli snijeg. Ne posvuda, samo je djelomično pokrio prirodu i krovove seoskih kuća, kao da ih je neki ličilac ovlaš poprskao. Ispod zgrade, na kolniku i parkiranom automobilima nije mu bilo ni traga.

Obuče kaput, omota oko vrata debeli šal što joj je padao do koljena, uzme torbu i pođe. Vani je hladnoća grizla i para joj je izlazila iz usta dok je samouvjereno hodala k svom automobilu. On je bio parkiran … tu negdje. Osvrnula se između dva reda parkiranih vozila. Uvijek nastoji parkirati što bliže ulazu, ali gdje je jučer pronašla mjesto? Da, netko se neplanirano uvalio pa je morala otići malo dalje.

No,  film kako ponovo izlazi na cestu i vraća se na parkiralište da bi parkirala podalje od ulaza, ne, taj joj film nikako nije izlazio pred oči! Da nije parkirala s druge strane zgrade? Onako s namjerom da ga poslije preparkira, ali je zaboravila na to jer jučer poslije posla više nije izlazila iz stana.  Je li se ona jučer uopće vratila u svom automobilu? Sjećala se prekjučerašnjeg dolaska, ali što je ono učinila jučer, to u pamćenju nije uspijevala pronaći. Upravo kao ni naušnicu!

Jednako brzim hodom ili možda za trunku bržim pođeo oko zgrade da pregleda ostala dva parkirališta. Mrzila je taj zvuk svojih čizmica po asfaltu. Našla je istih automobila kao što je njen, ali ne i svoga! Sad joj je para izlazila u dva mlaza iz nosa.

Onda joj sine: samoposluga! Mora biti da se jučer odvezla do samoposluge, a budući da onamo obično ide pješke jer je blizu vjerojatno je na izlasku zaboravila da se ovaj put vozi. Premda se nije mogla sjetiti kada je i po što otišla u kupovinu …

Tada ugleda gradski autobus kako se zaustavlja na postaji. Kasnila je na posao, a malo promjene u svakodnevnom ritmu ne škodi, zar ne. I tako se ona popne u autobus s još desetak drugih ljudi.

Već su prošli stotinjak metara kad se sjeti da nema kartu. Ovi ostali vjerojatno imaju mjesečnu, pa su samo prošli pored vozača i blagajne. Premećući po torbici zaputi se prema njemu. Vozač je bacio pogled na nju dok je stojeći kod automata za karte sveudilj kopala po stvarima u torbi i nastavio mirno voziti. Nešto kasnije je istu stvar ponovio jer je ona još bila ondje sve uzrujanije tražeći nešto po torbi. Samo što je nije okrenula naopako i istresla stvari, samo što glavu nije zavukla u nju, ali uzalud – novčanika nije bilo!

Mora biti da ga je u onoj uzrujanosti zbog naušnice i žurbi da ne zakasni na posao ostavila negdje. Mada ga, istina, obično drži u torbici… Tako je to: kad krene – krenulo je! 

Bilo ju je sram, ali samo se vratila i sjela natrag na slobodno sjedalo. Koliki se voze bez karte, ona je barem pokazala očitu želju i volju da je nabavi.

Autobus stane i novi putnici uđu. Uglavnom su ostali stajati jer su sve mjesta bila popunjena. Jedan od novoušlih izmijeni par riječi s vozačem, a zatim se obrati putniku do sebe koji posegne u džep i pokaže mu nešto. O, ne! Kontrolor!

Tu si sramotu nije mogla dopustiti: brzo se ustala i pošla prema izlaznim vratima. Ali, ljudi su već spremili karte i vrag je samo vozilo slalom između njih potvrđujući ih pogledom! Bio je sve bliže. Srećom, zaustavio se kod jedne bakice koja je kod nogu držala punu torbu nečega. Ona nije imala volje da pokaže kartu. U brujanju motora čula je kako se njen svadljivi alt sukobljava s njegovim bešćutnim basom. Nešto joj je pisao u blok papira. U to stigne sljedeća postaja, vrata se s olakšanjem otvore i one siđe.

Zakasnit će na posao! Pa, što? Može valjda i ona jednom u deset godina!            

I krene polako, opušteno, odlučivši da stigne kad stigne, kad se u ugibalište postaje smjesti auto. U prvi mah nije obraćala pozornost, a onda shvati da vozač svirka njoj. Točnije, vozačica. Mahala joj je da priđe i otpustila vrata iznutra.

Bjanka priđe i otvori vrata znatiželjno zavirivši unutra.

– Ideš na posao? – žustro upita kratko ošišana vozačica njene dobi.

– Pa… da!

– Ona upadaj, odvest ću te!

Ipak je bilo bolje ostati uzorna radnica koja ne kasni na posao nego buntovnica koja uzima ono na čemu joj ne mogu prigovoriti.

Unutra je radilo grijanje tako da je odmotala čvor šala i raskopčala kaput. Usput se pokušavala sjetiti tko je ta žena koja je vozi i odakle se poznaju. Ona je nju, po svemu sudeći, dobro poznavala.

– Pa, što ima novoga kod tebe? – pitala je.

–           A, ništa. Posao – kuća, uglavnom – odgovori Bjanka oprezno.

            A vozačica se raspričala! No, ništa od osoba, mjesta i događaja koje je spominjala nije bila kopča koja bi Bjanki pomogla da pronađe njezin dosje u memoriji.

“Mora biti da me zamijenila s nekom poznanicom na koju strašno sličim” pomisli “Ili je možda kratkovidna. U svakom slučaju, bilo bi glupo da to spomenem”.

Njezina šutnja nije obeshrabrivala tu ženu koja je vozila brzo i oštro mijenjajući brzine dječačkim pokretima. Uhvatila je pričati o motoru koji joj je puštao ulje i automehaničarima koji su je vukli za nos. Ništa od toga Bjanka nije razumjela, ali joj je sinulo nešto drugo: “Bože moj, vozi me lezbača! To je objašnjenje – upucava mi se kao muško!”

I bude joj neugodno pa okrene glavu prema prozoru. Primijeti krpice izmaglice kao stoje u zraku nisko nad kolnikom i u visini glava ljudi na nogostupu. Da, vlažno je i hladno. A onda primijeti da je nepoznata vozi upravo onuda kuda treba da bi stigla na posao. Znači, zna je gdje radi! Da nije pravi muški manijak koji je prati u stopu?

Jedva je dočekala da auto stane ispred zgrade u kojoj su bili uredi. Iskočila je i svojoj dobrotvorki koja je imala još teksta iz područja mehanike rekla: – Hvala, puno! Bog!

– Bog! Vidimo se! – odvrati vozačica pomirljivo i odveze se.

Bjanka načini korak-dva i osjeti da joj je hladno oko vrata. Šal! U onoj prokletoj brzini da što prije izađe iz auta zaboravila ga je uzeti! Premda joj se činilo da ga je samo odmotala, a ne i skidala i odlagala. Srećom, torbica je ovdje.

Ušla je u zgradu, popela se stubama na kat i zatekla otvorena vrata njihova ureda. Unutra su dva ličioca strugala boju sa zidova što je prštala na pod postavljen novinama. I to je bilo sve! Nigdje stolova, stolica, slika i kalendara po zidovima i ljudi koji zure u ekrane računala! Stajala je zaprepaštenu pitajući se bi li upitala majstore što se dogodilo. A što oni znaju!? Ali, ona zna: preselili su se, a da je o tome nisu obavijestili, niti joj na bilo koji način dali do znanja. Svi su sve znali, ali su pomno pazili da ona ništa ne sazna – čisti buling!

Neka im bude! Ne zna gdje su i ne mora doći na posao. Uostalom, ovaj je dan ludo počeo i najbolje se vratiti kući, natrag u krevet i sve prespavati. Naravno, pješke. To i nije tako loše – hodanje će je ugrijati, a hladan zrak razbistriti glavu.

Sve to ipak nije značilo da si ne treba skratiti put i zato pođe prečicom. U ovaj je kvart posljednji put zašla kad je kao tinejdžerica skitala gradom. Tada su njoj i njezinim prijateljima i prijateljicama ove tijesne ulice i zgrade s otpalom žbukom te  nešto drugačiji stanovnici nego u drugim kvartovima bili zanimljivi. No, ubrzo su počeli smatrati da ovdje ne pripadaju. Ipak, dobro se sjećala uličice kojom su izbijali u “normalan” dio grada. Trebala je biti ovdje negdje, desno.

No, koliko god je tražila,  vraćala se i vrlodala, nije uspijevala naći tu prečicu, pred njom je uvijek bio samo niz pročelja. Da je nisu zagradili? Spojili zagrade da bi dobilo još stambenog prostora? Ali, ni raspored ostalih ulica joj nije bio poznat. Smiješno, još će se izgubiti u vlastitom gradu!

Nahodala se dok je izašla. Bio je to duži, a ne kraći put. Stojeći na jednoj od najširih gradskih ulica, gledala je na drugu stranu. Dobro je znala da ondje mora biti parfumerija – uvijek bi zastala pred izlogom kad bi prolazila, ali nije je bilo! Nije bila riječ o tome da je u tom poslovnom prostoru sad nešto drugo, ne, na tom su se mjestu nalazila dva prozora nekog stana, a žbuka je između njih bila načeta i išarana. Drugim riječima: kao da parfumerije ovdje nikada nije bilo!

Stavi hladan dlan na vruće čelo: nešto se zbiva, o Bože, nešto se zbiva! Počinje li ludjeti?! Ili je netko bacio prokletstvo na nju?! Srećom, toranj crkve stotinjak metara dalje je bio na svom mjestu. Brzim korakom pođe onamo.        

Ušla je u crkvu, umočila prste u svetu vodicu i prekrižila se. Posljednji je put to učinila kao djevojčica za prve pričesti. Unutra je bila samo jedna žena koja je sjedila u jednoj od srednjih klupa s desne strane i molila se. Bjanka pođe tepihom po sredini i sjedne u lijevu polovicu, jedan red iza žene. Tako nije bila sama, a istovremeno nije bila na udaru pogleda te žene u crni s crnim šalom preko glave. Htjedne se prisjetiti Očenaša, kad ta žena okrene glavu prema njoj i zagleda se u nju. Po godinama joj je mogla biti majka, izgledala je mudro i staloženo. Bjanka uzvrati pogled jer je mislila da je to red i ni ne pomisli da bi joj se žena mogla obratiti.

–           Tražiš Boga? – upita je.

Bila je zatečena tom pitanjem.

–           Ako sam došla u crkvu, onda sigurno tražim Boga – odgovori naposljetku.

–           Nema ga – reče žena.

Bjanka se zaprepasti. Nasmiješi se u namjeri da je upita što onda ona radi ovdje, ali žena je preduhitri: – Nema ga za tebe jer si potpuno zaboravila na njega.

–           Što vi znate?! – stane se braniti.

Žena pošuti koji čas, a onda joj uputi pitanje koje je skameni: – Stvari nestaju, zar ne?

            Bjankina usta i oči bijahu širom otvorene!   

–           Što je to?! Što se događa?!

–           Svijet uzvraća – reče žena kratko. 

–           Što uzvraća?

–           Tvoj nemar za njega. Stvari i osobe koje si uzimala zdravo za gotovo u tvom svijetu prestaju postojati. One postoje i dalje, ali ne za tebe – tebe napuštaju, nisi im potrebna.

–           Kako je to moguće?

–           To je tako. Zar misliš da ne postoje stvari koje ljudi doživljavaju, a ne usude se ispričati ih  drugim ljudima?

Bjanka smeteno pogleda oko sebe, a zatim se koliko – toliko pribere i upita: – I koliko će toga još nestati?

–           Ovisi. Ako te nije briga ni zašto na svijetu, polako će nestati cijeli svijet!

Bjanka je još neko vrijeme gledala zaprepašteno u ženu ozbiljna lica, a zatim je prasnula u smijeh.

Ne preglasno jer ipak je bila u crkvi, ali laknulo joj je u grudima. Ne, nije ona luda već je luda ova žena ovdje! Trebala bi biti u umobolnici, a ne u crkvi. Kad – tad će netko to shvatiti i odvesti je tamo.

–           Ne vjeruješ? – upita žena koju njezin smijeh nimalo nije izbacio iz takta.

–           Ne ! – odgovori Bjanka kroz smijeh.

–           Vjerojatno me smatraš ludom i ne želiš više biti ovdje sa mnom. Pa, dobro! Kad izađeš pogledaj malo pozornije one tragove magle što lebde po ulicama. Do sada, naravno, na njih nisi obraćala pozornost. I pođi i pogledaj je li ono bijelo po rubovima grada snijeg ili nešto drugo!

Bjanka joj uputi još jedan pogled, a zatim sjetivši se da pametniji popušta, ustane i ode iz crkve. Sjeti se da bi trebala ponovo umočiti prste i prekrižiti se, ali umjesto toga u hodu potraži mobitel jer … Pa, nije joj vjerovala, ali neka nelagoda ju pritiskala i poželjela je javiti se roditeljima s kojima se čula samo par puta otkako je otišla živjeti sama.

“Nazvali ste broj koji se koristi” čula je u slušalicama.

–           Kako, ne koristi se? – prošapće zgranuto. Zar su promijenili broj? Zašto? Majka bi je sigurno obavijestila!

Ljutito je ispustila paru iz usta i tada primijeti da s para ne nestaje već se nakon nekog vremena  zaustavlja i kao skamenjena ostaje nepomična u zraku. Takvih je više -manje prozirnih oblačića bilo svuda oko nje – kako bi tko izdahnuo, a tako je ostajao trag! Posebno je mnogo bjeline lebdjelo nisko nada kolnikom jer je pala izlazila iz ispušnih cijevi vozila. Pružila je ruku u namjeri da rastjera oblačić što ga je stvorila. Uzalud, bjelina je ostajala, ali dlan kao da je kroz nju nešto brže prolazio,kao da nije nailazio na otpor.

Zato je jer je ondje praznina?! Zato što ondje nema svijeta, jer je ondje prazno?!

Užurbanim korakom, na rubu trka i ne mareći za bjelinu koju izdasima ostavlja te isto tako nemarno sijekući oblačiće koji su joj stajali na putu, pođe ulicom prema rubu grada. Uznemirena i ugrijana hodom te zbog toga pomalo ošamućena dospije do prvog traka snijega. Pružao se uz drvenu ogradu jedne posve seoske kuće.

Već joj je izdaleka bilo nešto čudno. Došavši do njega nije mogla vjerovati svojim očima i zato se čučnula i ispružila ruku  u – prazninu!

Bjelina nije bila snijeg nego rupa – odlomljen, izgrizen, izbijen, kako god dio što nedostaje. Napipala je oštar rub zemlje koji se razmrvi i padne … Gdje?!

Uplašeno je ustuknula: koliko je debelo i čvrsto ovo na čemu stoji?!

Tada postane svjesna da oko nje vlada čudno tišina. U ulici nije bilo ni vozila ni ljudi. Uostalom koliko je ljudi susrela idući ovamo?

Onda uoči maglu što je dolazi s istoka i guta vrhove nebodera. To nije magla, to ništavilo guta njen svijet!

I uhvati je strava!

Do sada je to bila nelagoda, pa bojazan, pa tjeskoba, pa strah kojim je kako-tako upravljala, ali sada ju je tresla prava panika pred nadolazećim užasom ništavila. I sasvim po navici pomisli: “O , Bože!”. Sjeti se  da ga za nju nema jer ga je zapostavila, ali sjeti se i da „On tebe ne ostavlja ni kad ti njega ostaviš“ i već joj idućeg časa bljesne misao: “Žena u crkvi! Kako je sve znala? To je bio On! Rekao mi je što se zbiva, ponudio mi je slamku spasa i sad ovisi o meni, i mojoj volji!”

Ali, što učiniti? Kako zaustaviti proces? Toliko je toga zapostavljala, prema tolikim je ljudima i stvarima bila ravnodušna. Kad bi joj netko pomogao!

I tad joj iz memorije izroni Just. Fin momak, završio biokemijski fakultet, radi u gradskom vodovodu, miran, načitan, prosječna izgleda, uglavnom: nezanimljiv. Ali, do ušiju zaljubljen u nju i želi je oženiti. Nikada to nije izjavio, a ona mu nije pružala ni teoretske izglede za postizanje okolnosti u kojima bi to bilo moguće. No, on se neumorno trudio da ih postigne i zato joj je za prošli rođendan kupio naušnice – one od kojih je jutros jedna netragom nestala. Naušnice su bile prekrasne i jedno: “Hvala!” je bilo sve što je za njih dobio jer zabavljala ju je to njegova upornost, ali istovremeno nije htjela da ih išta vezuje, pa bilo to nešto tanko poput niti paukove mreže. Znala je da pati zbog toga, ali smatrala je da si za to sam kriv.

Da ga pozove na kavu on bi bio van sebe od sreće od tog iznenadnog mara. Morala bi slušati njegove dosadne priče o vodovodu i politici kojoj je naginjao i ohrabrivati ga povremenim potpitanjima. To bi možda zaustavilo nestajanje. Možda bi morala stupiti u vezu s njim, možda se čak i vjenčati za njega, kuhati mu i prati, roditi mu dijete, zapasti u kolotečinu od koje je uvijek bježala, ali ako je to cijena da svijet bude spašen, onda nema izbora.

Uđe u memoriju mobitela i pronađe njegov broj. Upisala ga je na njegov nagovor – bili su u širem društvu i zbog njegove su je upornosti počeli pogledavati tako da je popustila kako bi izbjegla neugodnost. Uostalom, učinila je u to trenutku kada je svima postalo jasno da pametniji popušta.       

Samo da se javi!     

Javio se pomalo zbunjen. Nastojeći da joj glas ne drhti, ona mu nekakvom mješavinom tuge i sreće reče da bi se željela naći s njim na kavi. Naravno da ništa nije razumio, pa u prvi mah nije ništa uspio ni reći. Zato ona nastavi govoriti predlažući da se nađu za vrijeme jutarnjeg predaha. On se pribrao i izgovorio: – Gdje?

–           Gdje god ti hoćeš!

Desetak je sekundi grozničavo razmišljao, a onda rekao: – U Rock kafeu?

–           Može! Dođi obavezno, znaš!

Uputivši strepeći pogled u bjelinu što se valjala nad gradom i još jednom na ono što je nalikovalo na snijeg, Bjanka brzim korakom pođe prema lokalu. Bude li išla brzo, stići će upravo u vrijeme predaha za užinu.

Kad je umorna od hodanja i čak malčice oznojena ispod debele zimske odjeće stigla našla ga je gdje sjedi za stolom. Složila je što ljubazniji osmjeh prilazeći. On je umalo skočio na noge ugledavši je. Bio je smeten, nije vjerovao što mu se događa.

“On! On ne može vjerovati što mu se događa! A ja?!” proleti joj kroz glavu dok je vješala kaput. Sjesti za stol činilo joj se kao sjesti na električnu stolicu.     

Stvar je spasio konobar koji se stvorio kod stola. Primio je narudžbu i dok je još odlazio, ona iskoristi Justovu pozornost usmjerenu na njega da započne sa standardnim čavrljanjem: te kako ovo, te kako ono. Just je bio oduševljen tim zanimanjem za njegovu svakodnevicu. Oči su mu sjale kao vjernom psu koji se raduje povratku gospodara.

U jednom trenutku više nije mogla, zagrcnula se, slomila u duši i pogurila nad stolom bijesna na samu sebe što je rubu plača, ali nije si mogla pomoći. On tada ispruži ruku nježno dodirne njenu.

–           Sve je u redu, Bjanka, sve je u redu! – šapne.

To je on mislio da je ona ludo zaljubljena u njega! Štoviše, da je konačno progledala i shvatila koga je uvijek voljela! Bjanka se samo nasmiješi oborena pogleda – valjda je to u skladu s njegovim očekivanjima. Uostalom, može ona zauvijek igrati smjernu ženicu, nije to teško.

I jedna je suzica zaškaklja u kutu lijevog oka. Pokušala je skinuti je donjom polovicom lijevog kažiprsta, ali to nije bilo dovoljno.

–           Oprosti! – reče i posegne u torbu po maramice.

–           Naravno! – reče on s puno razumijevanja i pusti svoju ruku.

Pronašla je maramice, ali uz njih je napipala i nešto metalno. Pogledala je unutra i ugledala naušnicu! Maramice gotovo da joj više nisu bile potrebne.

U to dođe konobar i donese dvije bijele kave. Ali, ne samo njih!

–           Ovo sam pronašao ondje, ispod vašeg kaputa na vješalici. Mislim da je to vaš novčanik, reče stavivši ga na stol.

–           O,da! Hvala! – reče ona radosno. Ispao iz kaputa? Pa, da! Kaput ima unutrašnji džep, ne osobito zgodan, pa ga rijetko koristi. U onoj jutrošnjoj brzini zaboravila je da ga uopće ima. A i ova naušnica – posve je lako mogla nešto žustrije zamahnula rukom u kojoj ju je držala, ona je izletjela i – hop, tiho i mekano upala u otvorenu torbu koja obično stoji ispod ogledala.

Just je prekinuo njeno razmišljanje novim pitanjem. Svidjelo mu se, htio je još. Upravo joj je palo na pamet da bi mu se vjerojatno svidjelo kad bi raspravljali što vole gledati na televiziji, što je kome glupo, a što sjajno i tome slično, kad začuje uzvik:- Bjanka!

Bila je to Anđelika! To jest bila je to žena koju je odvezla do posla i kojoj se iznenada sjetila imena kad je okrenula glavu i vidjela je. U ruci je držala šal!

–           Slučajno sam prolazila ovuda i ugledale te. Sigurno si se pitala gdje je. Primijetila sam ga kad sam digla ručnu. Vjerojatno ti je skliznuo s ramena dok si se nagnula prema radiju i mijenjala programe. Vidjela si da ja malo žešće vozim …

Zahvalila je najsrdačnije toj ženi kojoj je pomogla oko sređivanje papira za kupnju stana prije nekih dvadesetak dana. I ona se srdačno rastala od nje pozdravivši Justa tek usput.

Zaista, televizijski program je bio tema koja mu se sviđala, ali nisu daleko odmakli kad njoj zazvoni telefon. Pisalo je “Boris” – bio je to njen brat.

–           Auto je popravljen, parkirat ću ga na tvom starom mjestu! – rekao je on.

–           A, da auto … – rekla je smeteno i samo što se nije lupila po čelu – pa jučer je dala rezervne ključeve bratu da joj ga odveze automehaničaru! Puštao je ulje, a to je stvar u koju se nije razumjela, niti se željela razumjeti.

–           Ništa strašno – nastavljao je brat – račun ćeš naći unutra. Da, mama ti poručuje da su joj na tržnici ukrali mobitel tako da je odjavila broj. Kupit će danas novi pa će ti se javiti, ja sam joj dao broj.

–           A, pa  naravno! – uzviknula je.

–           Što , naravno?

–           Ništa! Sve je u redu! Hvala ti, čujemo se!

Lice joj je postalo ozareno. Dakako, Just je to tumačio sebi u prilog, ali neka! Nastavili su razgovor kad mobitel ponovo zasvira Beethovena.

“Ne trebam se ni javiti, znam tko je i zašto!” pomisli. I zaista, bi je to njen šef.

–           Bjanka, vjerojatno se pitaš gdje smo jer te nema na poslu – rekao je zabrinuto – Oprosti, ali zaboravili smo ti reći: jučer popodne smo se preselili u Ulicu pod lipama broj petnaest.

–           Sve je u redu, jedan dan odmora dobro mi je došao- odgovori on i trenutak prije nego je palcem pritisnula tipku za prekid veze doda: – Peder!

Just se smijao. Vjerojatno je mislio kako je sva vražja ta “njegova” Bjanka. I raspričao se o televizijskoj seriji o forenzičarima – te ovo, te ono. Mislio je da ga sluša, ali njoj su misli odlutale negdje drugdje.

Svijet se, izgleda vratio, ali sve je imalo svoje logičko objašnjenje. Je li joj se sve ono samo pričinjavalo. Što je s maglom i snijegom? Pokušala je baciti pogled kroz prozor, ali onako sjedeći bila je prenisko. A izgledala bi čudno da usred razgovora ustane i stane zuriti kroz prozor. Zato reče: – Oprosti na trenutak! – i ustane te pođe prema toaletu.    

            Učinila je to zato što je znala da toalet ima velike i niske prozore stakala premazanih bojom. Odškrinula je jedno krilo i pogledala na ulicu: auto je prolazio, para mu je izlazila iz ispušne cijevi, ali nije ostajala u zraku već se razilazila. Isto kao i ona od daha pješaka. Sve je opet normalno! Znači da je i snijeg opet snijeg.

            Ali, kao joj se moglo učiniti da je para praznina praznina u zraku, a snijeg praznina u zemlji? Autosugestija! Mađioničari čudesa čine potičući u ljudima autosugestiju!

            I tada joj na um padne teška sumnja: ona baba u crkvi, nije to bio nikakav dragi Bog ! Uostalom, prije bi to njegov najveći protivnik jer Gospod ne bi nikad sam sebe zanijekao, zar ne? Upravo joj je ona usadili crv sumnje, sugerirala što se događa. Kao je znala da će doći u crkvu? Vjerojatno ju je urekla još jučer, a da ona toga nije bila svjesna.

            No, ono što je u njoj izazivalo gnjev bila je sumnja da iza svega stoji Just! Ta sve je goni u njegov vječni zagrljaj! Je li taj manijak posegnuo za magijom da je stekne?! Pronašao neku vračaru i rekao:”Učini je mojom!”?

            Bilo kako bilo, sad je kudikamo lakše disala – prije kao da joj na prsima ležala granitna ploča  za grobnicu! Kako je – tako je, pomirila se s time da bude s Justom. I zato pođe natrag u salu.

            U hodniku toaleta umalo se sudari s radničkim kombinezonom što je mirisao na metal i ulje. Momak samo produži u muški dio, ali nekoliko trenutak njoj je bilo dovoljno da ga snimi: visok, kose tamne i lagano zamašćene, s dvodnevnom bradom i dvije duboke bore oko usana i s dubokim, tamnim očima pravoga bandita! Bilo je nešto kraljevskoga u njegovom držanju, svojim velikim stopalima kao da je činio korake nešto duže od običnog muškarca. I vidio je da ga motri, bacio je pogled dok je zalazio u muški odjeljak, ali to mu ništa nije značilo. Ona pomisli da je vjerojatno pomislio da će mu na zalasku pogledati u stražnjicu, a to je i učinila.

            Kakav muškarac! Jedan od onih koji se ne mora truditi! No, svaka koja bi se vezala uz njega, upropastila bi se. Upotrijebiti i baciti! A ona bi ga upotrijebila pa imala i muža i troje djece!

            Ostajući s mislima u toaletu, izađe iz njega.

I zastane!

            Dočekali su je goli zidovi: nigdje ljudi, nigdje namještaja, nigdje čaša, boca i šalica, ničega – samo gluha tišina! A kroz prozor vidje snijeg kako mete poput perja iz rasječenog jastuka. Snijeg ili …

            Istrča vani. Ni prolaznika, ni vozila, samo velika hladna bjelina što je stizala s juga i proždirala njen svijet! Obriše lice od tog nečeg hladnog i pogleda nakupine snijega na tlu, ali one to nisu bile  – bile su to rupe na izgrizenom tlu.

–           Zar samo zato što sam ga poželjela! – vikne ni sama ne znajući kome – Jer sam na trenutak zaboravila na Justa? Nije fer, nije pošteno, svaka  bi žena to učinila!

I vičući tako u vis i okolo neoprezno zakorači unatrag. Stane u jednu od rupa i noga joj propadne. Kad je udarila leđima, tlo se odlomilo, a isto se dogodila i kada se u padu pokušala rukama uhvatiti za njega – lomilo se kao čokolada s rižom.

Nađe se u beskrajno praznoj bjelini!

Ni po čemu nije mogla odrediti pada li i dalje ili lebdi. Odjeća na njoj počela je polako nestajati i razgolićivati je.

Nije očajavala, ne, pomahnitala je i počela prkosno vikati: – Nije me briga za Justa! Ne, nije me briga, što mi možete!

Čula je svoj glas kako zamire dok ju onako golu posve obuzima i prožima blještava bjelina, groznija od najcrnje crnine.            

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *