Ovčar

Pas je lajao neprestance. Uzbuđenost u njegovog glasu bila jednolična i nije popuštala.

Ogrnuo se ovčjim kožuhom i dohvatio štap.  Izašao je iz pećine pa se gegavo, ali hitro uspeo iz doca na proplanak, među ovce. One su marljivo pasle travu između kamenja i smriča, a za psa nisu imale vremena. Čak i ako je koja zablejala, učinila je to onako punih usta, na brzinu, da se činilo dvostruko blejavo i potom požurila da u čupkanju sustigne drugarice.

Pas je svojim lavežom gađao vojnike. Desetak njih dolazilo je stazom, jedan za drugim, svaki ispred lagano vijorećeg plašta.

Njemu se činilo da je malčice prerano za hodanje u suknjici, golih nogu u sandalama i k tome kratkih rukava. Istina, imali su te plašteve kojima su se mogli ogrnuti. A opet, premda je zrak je bio svjež i premda je puhao slabi sjeverac što je razgonio ono nešto bijelih oblaka nalik na ovce, sunce je bilo mlado i one su im četkaste kacige morale dodijavati na glavama.   

Podvikne na psa da ušuti. Pas zalaje još dvaput pa prestane i stane dva koraka iza njega.

Češkajući čekinjavu bradu s puno sjedina čekao je da vojnici dođu. Došavši,  oni se bez riječi lepezasto razmjestiše oko njega s imperijalnim smiješkom na licu. Osobito se nadmoćno smješkao onaj koji im je bio vođa i koji je,  poduprijevši se ljevicom o držak mača za pojasom, desnicu ispružio u pozdrav. On također ispruži svoju ruku, nakratko, više nemarno nego nevješto.

            Čime li ih to samo hrane da su im mišići tako nabrekli? Ipak, zglobovi u zapešću slabiji su im od njegovih. Čine se nježnima kao u djevojke. Sve bi ih poobarao da se s njima uhvati u koštac! Za ovakve zglobove treba piti ovčje mlijeko svako dan, od malih nogu!

            Vođa vojnika pokaže rukom na ovce i reče: – Puno janjadi imaš.

– Imam! – uzvikne i ljutito udari štapom po zemlji.

           Razumjeli su – val razumijevanja prešao je preko njih.  I nije im se svidio.

            I tko zna što bi bilo sljedeće da se vođa nije mašio za pojas i odatle izvadio mobitel.

– Da, da , da …- govorio je kutijicu, da zatim je, odmaknuvši je od uha,  rekao vojnicima: – Dečki, moramo natrag, stigao je car!”

           Prije nego što je otišao, okrenuo napola k njemu i dobacio: – Vratit ćemo se!

            Ništa mu nije odvratio.

            Vratio se u pećinu.

            Tu ga je čekala žena. U dnu, s rukama neodlučno uz tijelo pratila je pogledom što će reći.

– Nije on. Niti su tebe tražili – reče joj pa doda – I daje tako pametan da ode do auta i sa psima slijedi tvoj trag, miris ovaca je tako jak da bi ga prije ili kasnije izgubili. Ne brini, on je već kupio drugu. I prodao.

– Tko je bio?

– Ma, neki glupani. Rekli bi da ovce smrde, ali janje, eeee, janje …

   Vratio se među ovce.

   Dočekao ga je pas veselo mašući repom. Mali crni mješanac, najbolji ovčar što ga je ikada imao.

            Tko ga ne bi dao klonirati?

           

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *