Volim rijeke, potoke i jezera

More mi je preko brda, ne vidim ga kroz prozor, niti mogu u kupaćim gaćicama i šlapama izaći iz kuće i pljusnuti se u njega, ali kad se sve uzme u obzir ja sam Primorac, ja sam s mora. Možda su me zato uvijek očaravale rijeke, potoci i  jezera.

More je aristokratski slano, ograđeno oštrim stijenama, oblucima ili šljunkom koji bježi pod nogama, ne može se njim kako se hoće, pred njim čovjek treba biti ponizan ako nešto od njega želi dobiti. Rijeka je, što bi se reklo,  pučki susretljiva, obično meka trava raste do ruba njenih obala, pa i ako je kamenita, nađe se drvo koje će se nadviti nad nju i dati sjenu, ona postojano teče, a njeni su valovi blagi.   Nije li prekrasno kad u bistroj vodi ne dubljoj od visine koljena ugledaš nekoliko komada pastrva kako plivaju na mjestu uvijajući repovima? U moru tako velike ribe rijetko posjećuju takve plićine. Nije li predivno plivati u dubokoj sjeni krošnje drveta koje raste na samom rubu obale rijeke? Istina, učinio sam to na moru to prije nego na rijeci, ali takva su mjesta na moru izuzeci, a uz rijeku gotovo pravilo.

Nije da ne volim more, ali slatke su mi vode posebno drage. 

Premda mi je rijeka Raša na desetak kilometara zračne linije, rijeke sam kao dijete upoznao na školskim izletima u unutrašnjost. Plitvička jezera, Karlovac – grad na četiri rijeke. U blizini kuće mogao sam se diviti samo potoku, koji je postojano tekao i još teče nakon obilnih kiša. Imao je malih strmina na kojima se voda pjenila prelijevajući se stepeničasto preko kamenja, zatim ravnih dijelova na kojima je kamenje virilo, pa se preko njega moglo prelaziti na drugu stranu, a imao je i dijelove na kojima se širio u plići i sporiji tijek i tu mu je dno pokrivao sitan, mrvičasti šljunak. Ti su mi tihi dijelovi, zasjenjeni prošaricom krošanja okolnog drveća, bili najčarobniji.  I nikako se ni sam mogao pomiriti s time da u lijepoj, čistoj, bistroj vodi nema riba! Moglo bi biti, vidio sam na televiziji da ribe potpuno prirodno plivaju u tako plitkoj vodi.

I što bih tada bio dao da sam mogao s mosta gledati u drugi, dvaput veći potok u kojemu plivaju beloči, onako kako sam stajao i gledao kao odrastao čovjek? Bili su to komadi kojih se ne bi postidio ni jedan ribič na moru, a dubina tek nešto iznad gležnja. Potok nije tekao, beloči su bili zatočeni u  ovećoj lokvi  između stijena, ali nije bilo dvojbe da će vode dostajati do nove kiše, koja će potaknuti protjecanje i oni će moći otputovati nizvodno ili uzvodno.

A kamo sreće da sam kao dijete znao da postoji i jedan još veći potok u kojemu, u jednoj onakvoj ljetnoj lokvi, ali dovoljno velikoj da se u njoj može plivati, živi pravi pravcati potočni rak! Morske rakove šuše često viđam  na stijenama, koji put ispod površine, koji put iznad nje, viđam ih i u ribarnici, ali slatkovodni rak i to ne riječni, nego potočni rak, e to je već nešto poput kriptozoologije!           

Ljeti kampiram na Velebitu, pa prolazim kroz Liku i volim na mostovima baciti pogled na rijeke. Jednom smo otišli sve do izvora Gacke. Taj veliku prozirni plavi bazen u koji voda dolazi odnekud dolje, ispod, pa mlin na kaskadama preko kojih se voda prelijeva i nastaje rijeka, sve je to idila koju sam do tada mogao samo zamišljati.

Na rijeku Liku bacim pogled odmah nakon što napustim auto cestu i prije nego se na povratku na nju uključim: vodostaj bude niži i lijepo se vidi kako je rijeka „umjetnički“ oblikovala kamenite obale.  Kad u Gospiću prelazim preko Novčice s jedne mi se strane pruža prizor kao s neke Monetove slike: tamna površina s lopočima uokvirena tužnim vrbama.  Gore, kroz Autokamp Baške Oštarije protječe potok, koji je u to doba obično presahnuo, ali cesta prolazi iznad dijela kojemu se voda dobro drži. Dvije godine za redom ovdje su se kupale i sunčale divlje patke. Trebalo ih je uočiti, zaista imaju boje i šare koje ih čine dijelom takve okoline.

Raša i Boljunčica dvije su meni najbliže rijeke i, priznajem, razočarale su me. Razlog je taj što nisu prirodne, nego ih je čovjek uredio i prilagodio sebi.

Preko Raše sam stotine puta prelazi odlazeći u Pulu i vraćajući se iz nje, ina mostu je ploču na kojoj piše da je to rijeka Raša, ali svaki put kad bih kao dijete pogledao u nju, pomislio bih: „Hm, to je rijeka?“   Ona više izgleda kao kanal, obale su joj pravilne, omeđene nasipima. Treba znati i to da dolazeći  iz smjera Labina cesta ide uz kanal odvodnog sustava Raškog polja, pa kad naiđete na rijeku, ona izgleda kao još jedan kanal. Neupućeni koji put pomisle da kanal rijeke Raša, a onda ih zbuni prelazak preko „velikog kanala“.  Rijeke ovdje ne bini bilo da se čovjek nije umiješao jer čitavo Raško polje, duboku u unutrašnjost Raške drage bilo laguna u kojoj se morska voda miješala s dotječućom slatkom vodom Raše.

U Boljunčici sam se kao dijete kupao,a da nisam znao da se kupam u rječici. Svi su samo govorili “kanal, kanal“.  I to je točno, ali tim kanalom struju voda u smjeru mora i to prilično brzo. Za one koji ne znaju, Boljunčica je nekada bila glavni pritok Čepićkog jezera. Nakon što su probili tunel kojim je voda otekla u Plominski zaljev i tako stvorili današnje Čepićko polje, ostala je rječica koja teče kroz polje, pa onda tunelom i onda, kad iz tunela izađe, utječe u more.  Ali, to je samo prva polovica priče, druga počinje kada je uz kanal sagrađena termoelektrana. Ona za rashlađivanje svog postrojenja crpi vodu iz mora, koju, nakon što je na sebe primila toplinu, ispušta u kanal. Odatle ona jaka struja u kanalu. Ali, osim što prima morsku vodu iz termoelektrane, Boljunčica u svom završnom tijeku prima i morsku vodu koja nadire plimom. Dakle, u toj vodi  bočatoj iz dva smjera ja sam pecao i jedanput se okupao. Nije mi se sviđalo pri ulasku i izlasku pod stopalima osjećati žitko blato.

Otkriće za mene bile su puči, izvori pitke vode na obalama rijeke Raše u Lugu, kanjonu kojim ona protječe. Izgledaju kao velike, ali bistre bare iz koji voda otječe rijeku. Slušao sam cijeli život o njima kao o mjestima na kojima su plivali stanovnici Šumbera, sela na rubu kanjona. Jedna mi se posebno dopala, izgleda kao kombinacija izvora Gacke s monetovskim oblama Novčice. Možda jednog dana zaplivam u njoj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *