Kubi kiri

– Tržište bioničke je vrlo zahtjevno tržište, vrlo zahtjevno! – ponovio je  Tadetoshi Ikjo onu jednu te istu rečenicu što ju je stalno izgovarao tijekom našeg pregovaranja.

Do sada sam smatrao da se radi o nekakvom japanskom  bon tonu, o nekakvoj “estetici upornosti” ili takvomu nečemu te da i on shvaća da je zapravo dosadan i zamoran, ali što se može, takav je red. Ali, maloprije mi je svanulo čemu to!

I ako mi se do sada činilo da mu je koža vlažnjikava, što je bilo čudno jer se Japanci teško znoje, a i temperatura tog dana u Tokiju bila ugodna, sada sam jasno vidio kako se na njegovom čelu stvaraju grašci! A ni glas nije uspijevao spriječiti da ne podrhtava. Kao ni ja svoje ruke, uostalom!

            Ne, vlaga nam nije trebala jer se u onom muku tjeskoba naprosto lijepila za lice. Širom otvorene japanske oči gledale su me odasvud, sve je upućivalo da bi im moje:”Da!” donijelo neopisivo olakšanje. Što je najgore, činilo se da bi ga donijelo i meni!       

No, želite li postati vrhunski menadžer morate biti sposobni u pregovorima ponavljati:”Ne!” sve dok vam jezik ne prokrvari! Vaše: “Da” neka bude tiho i nerazgovijetno, rijetko i kratkotrajno kao kaktusov cvijet. Najbolje je da ga uopće ne izgovorite ako ne morate. Jednostavno,  morate umjeti biti okrutni. Ako nekoga želite žaliti, žalite sebe što morate biti takvi, ali ne odustajte.

            To ne znači da morate biti izravni i grubi.

            Siguran sam da je moje je lice izgledalo kameno i stameno dok sam izgovarao: – Postoje izvjesne poteškoće – što je bio pristojni ekvivalent za “Ne”.

Ponovio sam to bezbroj puta, ali Tadetoshi je uvijek iznova započinjao sa svojom ponudom koja se na kraju svodila na jedno te isto   Dobro, rekoh u sebi, strpimo se da iscrpi sve tehničke mogućnosti pregovora jer mu dužnost to nalaže, ali ne, ja ugovor o suradnji s JBE – Japan Bionic neću potpisati!

            I kad se činilo da je sve gotovo, da je uzalud iznio sve moguće uljudno-logičke kombinacije, moj me domaćin zamolio da mu učinim čast i pođem s njim pogledati “jedan izuzetno važan događaj”. Potrudio sam se da ne uzdahnem glasno i pristao jer, pomislih, što se time može promijeniti?

Tako sam s njima otišao u tu tradicionalno uređenu japansku sobu: prozračnu, čistu, bez namještaja osim strunjača prekrivanim bijelom lanenom plahtom. Nasred prostorije je mirno klečao momak u bijelom kimonu, a ispred  sebe imao položen mali samurajski mač i četvrtasti kovčeg, širi nego viši, otprilike kao oni u kojima se nosi hrana na plažu ili piknik. Kleknuo sam kao i svi ostali na udaljenosti od približno četiri metra od njega. Što li će sada izvoditi?

– Oprostite – rekoh Tadetoshiju – ja u svakom slučaju ne poznajem dovoljno vašu fascinantnu kulturu, ali čini mi se da ovo što vidim nema nikakvog razloga s temom našeg razgovora.              

– Tržište bioničke tehnologije je vrlo zahtjevno tržište, vrlo zahtjevno!

            Bila je to uljudna uputa da šutim i budem strpljiv. 

U zemlju izlezećg sunca doletio sam kao potpuno ovlašteni menadžer Euro-BE – ja  da izvidim i po potrebi potpišem ugovor o suradnji. Taj nam je dokument mogao omogućiti da zadržimo ulogu tržišnog lidera ako je JBE imao ono što smo pretpostavljali da ima, ali ako  Japanci u rukama nemaju tako jake karte kao što se činilo, troškovi promašene investicije mogli su biti pogubni. Na turbulentnom i mutirajućem tržištu kao što je naše bankrot vam visi kao mač nad glavom. Istovremeno, nismo mogli dopustiti da nam netko drugi sklopi ugovor s Japancima  ako oni doista imaju pravu stvar jer bismo onda zasigurno  izgubili svoje pozicije, a to znači naći se na skliskoj i strmom dasci na karaju koje je propast. Moja je dobra procjena, dakle, trebala biti odgovor na hamletovsko pitanje:”Biti ili ne biti?”           

JBE je bio u još težoj poziciji. Usmjerili su se na istraživanja živčanog sustava kukaca što je bilo jeftinije u odnosu na američka i europska istraživanja živčanog sustava kralješnjaka. Njihova je teorija polazila od toga da su kukci jednostavniji i funkcionalniji te da će eksperimentirajući s njima lakše doći do spoznaja koje će  dati tržišno isplativije proizvode. Praksa je pokazala suprotno: Amerikanci su na tržište prvi izbacili očni živac koji je slijepima omogućavao primanje crno-bijele slike, što je bilo vrlo humano, ali mi iz Euro-BE-ja smo proizveli ono što je izazvalo pravu pomamu: sintetički ganglij muškog spolnog organa. Ubirali smo astronomske profite dok konkurencija nije došla do istih spoznaja. Naravno, proizvodili smo mi druge stvari kao što je živčano snopovlje za kralježnicu i udove što je mnogima koji su bili oduzeti omogućilo da ponovo, premda traljavo, prohodaju i pomiču dijelove tijela.

No, bila je to tek prva generacija bioničkih, a trka se vodila u pravcu  uzgoja ganglija koji bi služili za pohranjivanje podataka iz kompjutora te izradu ili uzgoj prvog biokompjutora. Onome tko bi takav uređaj smjestio u ljudski mozak ili dio mozga preuredio u tu svrhu zauvijek bio izmijenio čovječanstvo!

  To je dovelo do grčevitih istraživanja mozga pri čemu se otvorilo staro kirurško pitanje transplantacije glave. Taj je pothvat ostajao u domeni znanstvene fantastike jer  operacije nisu uspijevale ni na vodozemcima.         

– To je gubljenja vremena! Najbolje bi bilo eksperimentirati na ljudima! – rekao je jedan od mojih menadžera na jednom od sastanaka uprave.

– Jasna stvar – rekoh – Ali, gdje ćeš naći dragovoljce?

– Ne mislim na dragovoljce!

– Čujem li ja to dobro? Ti zagovaraš zločin?!

– Je li zločin? Kad je svijetu prijetio nuklearni rat Rusi i Amerikanci su na mjesta na kojima su izvodili nuklearne pokuse poslali vod vojnika sastavljen od apsolutno zdravih dvadesetgodišnjaka. Poslije su ih liječili. I vjerujem da nitko nije imao ništa protiv dobivenih spoznaja.

– Da, ali tada je ulog bio nemjerljivo velik.

– Ne vjerujem da je sada manji – rekao je moj menadžer, a ja se nisam složio premda nisam imao pravih protuargumenata.

            Te su mi stvari samo načas proletjele kroz glavu dok smo onako u tišini klečali, a ostatak čekanja proveo sam misleći na  aerodrom i nadzvučni japanski avion, kažu konstruiran po uzoru na divlje guske, koji će me za nekoliko sati odvesti kući.

            Odjednom, vrata iza momaka se pomaknu u stranu i u sobu uđe čovjek mojih godina u bijelom kimonu. S obje ruke je ispred prsiju nosio nekakvu crnu četvrtastu kutiju koja bi stala i na jedan dlan. Netko drugi je zatvorio vrata iza njega dok je on stajao i gledao nas. Bio je ozbiljan, lice mu je bilo okamenjeni grč.

            Prišao je momku koju je klečao, ali nije ga ni pogledao već se naklonio se nama. Potom dostojanstveno polako pokaže dlanom na klečećega.

– Ovo ja Kaizumi Oyama – progovorio je svečano na engleskom s jakim japanskim naglaskom. Kaizumi se kao po zapovijedi  pokloni dodirnuvši čelom strunjaču.

– Kaizumi je naš bivši voditelj prodaje za Tajland i Mianmar. Pod njegovim vodstvom smo do sada u odnosu na prošlu godinu ostvarili deset posto manji profit. Tržište  bioničke tehnologije vrlo zahtjevno, vrlo zahtjevno! Zato smo u JBE bili prisiljeni uvesti oštre mjere. Uzor su nam bili naši preci koji su ovakve sramote kakvu je počinio Koizumi znali isprati. Kaizumi će stoga izvesti “kubi kiri”.

            Htjedoh nekoga upitati što taj izraz znači, ali bilo je očito da  mi ne bi rekli jer to je bilo ono zbog čega smo došli, taj “vrlo važan događaj”. 

            Časak – dva kasnije taj kojega sam za svoje potrebe nazvao “voditeljem programa” nešto brzo i kroz zube zapovjedio klečećem momku. On odveže pojas i skine gornji dio kimona ostavši gol do pojasa. Učinio je to polako i odjeću uredno složio sa svoje desne strane. Voditelj mu tada priđe s leđa i sagne se spuštajući crnu kutiju do njegovih križa. Kratko ju je gurnuo ili na neki drugačiji način pričvrstio za njegova leđa od čega začulo  zujanje, a momak se bolno stresao kao da ga je netko ošinuo bičem.

Zgrozi sam se! Ali, moji su domaćini mirno sjedili i promatrali.

            Voditelj se odmakne u stranu i stane gledati u klečećega. Na njegovom se licu vidjelo da oklijeva učiniti ono što je bilo sljedeće.

Iznenada dohvati mač i brzim ga pokretom izvadi iz korica. Učinio je to brzo, kao da se boji da će mu ga netko uzeti, no prazne je korice natrag na strunjaču vratio sporo, kao da osjeća strahopoštovanje prema britkoj oštrici ispred sebe. Potom je oružje držao položen na oba dlana i gledao ga. Blistavi čelik se ljeskao jer su mu ruke podrhtavale, a na licu mu se očitavala muka. Ponovo je oklijevao, ali s čime? “Neće si ga valjda zabosti u trbuh!” pomislih.

Odjednom se neprirodno i bolno trzne u pasu. Po svemu sudeći je uzrok tome bila ona kutija na njegovim leđima. Sporim, ali snažnim pokretom, činilo se kao protiv svoje volje, on slobodnom rukom sam sebe uhvati za čuperak kose, pa mač smjesti između pregiba te ruke i svog vrata tako da je oštrica gledala prema njemu. Stajao je tako još koji trenutak, a zatim odlučno, kao da gudalom prelazi po kontrabasu, zarezao prema sebi!

            Krv je iz prerezane aorte šikne u visokom i oštrom luku!

Nekoliko kapi poškropi strunjaču ispred naših koljena! Bilo je gotovo smiješno kako sam se od toga trznuo, ali ne i moji domaćini koji su sjedili kao kameni kipovi.  Kaizumi je nastavljao rezati: mlaz krvi je udarao oštricu mača i pljoštimice prskao kao što prska voda kad žlicu metnemo ispod mlaza iz slavine. Nakon dva pokreta ruke oštrica je ušla dublje, a i krv se iscrpila, pa je šikljanje i prskanje bilo zamijenjeno točenjem koje natapalo njegova prsa, hlače i strunjaču čineći ih crvenim i masnim kao da su od baršuna.

            Stajao sam kao oduzet! Htio sam ustati i prosvjedno izaći, ali nitko to nije činio, pa nisam ni ja.

            Kad je počeo rezati kosti vrata začulo se struganje. Na trenutak je zastao, a zatim kao da ga je ponovo nešto ubolo s leđa, nastavio novom snagom. Glava se odigla od trupa i nakosila!  Zato je popustio s povlačenjem za čuperak kako bi se ponovo izravnala. Potom je nastavio s gudanjem!

Rez je bio savršeno vodoravan. Porezavši kosti, preostao mu je lagani posao koji je obavio u dva i duga i glatka reza nalik na onaj kojim mesari režu odreske. Napokon je mogao svoju ljevicu ispružiti u vis: njegova nas je glava gledala dvadesetak centimetara iznad trupa iz kojega je i dalje lagano cijedila krv! 

            Odložio je mač do svoje desne noge, pored kimona. Tom slobodnom ruko posegne za kovčegom, približi ga i napipa bravu. Ti su mu pokreti bili donekle nevješti, kao u slabovidnog čovjeka. Bilo je jasno da oči na njegovoj glavi više ne služe svrsi jer njegova glava više ne služi svrsi!

            Kada je otvorio kovčeg, iz njega se izvije para nalik na dim – unutra je bilo strahovito ledeno. Otvorivši, spusti svoju glavu na dlan desne ruke te onda podmetne i lijevi: sada je u vlastitim rukama držao vlastitu glavu koja gleda vlastiti trup!

            Nakon tog posljednjeg pogleda nježno je položi u kovčeg i zatvori ga. Obezglavljeni trup iz kojega je u međuvremeno prestalo svako liptanje krvi stane se podizati. Činio je to polako, nesigurno, ali ustrajno. Ustavši, sagne se i uzme kovčeg.

Potom se okrenuo i ja jasno vidjeh da je ona crna kutija ukopčana u njegova leđa u otvore koji su morali biti prije toga operacijski usađeni.

Krene prema vratima. Voditelj mu ih odmakne i on izađe iz prostorije jednako sporim i dostojanstvenim korakom!

            Tek tada osjetih da su mi usta suha jer su dugo stajala otvorena!  Skočih na noge! Nesigurno, klimavo. Svog sam domaćina pogledao s gađenjem i prijekorom. Nisam ga morao pitati što je to bilo jer ako “hara kiri” znači rezanje trbuha, onda je “kubi kiri”, rezanje vrata!

– Samoubojstvo! Prisilili ste čovjeka da se ubije zbog loših poslovnih rezultata! – viknuh.

– A, ne! Koizumi je vlastoručno potpisao da želi svoju glavu darovati za istraživanje transplantacije organa. Japanski zakon dopušta donaciju organa u svrhu presađivanja.

– Sada je svoju glavu odnio u bolnicu da ju prišiju nekome drugome?!

Tadetoshi je izgovoro jedva čujno: “Hai!” uz jedva zamjetljiv naklon.

– Ali, kako je to moguće?! Ona kutija na njegovim leđima! Povezana je s leđnom moždinom, je li ? Ona je pokretala mrtav, iskrvavljen, ali još gibak kadaver!

– Ako može pokretati mrtvo tijelo, može i tijelo oduzetog čovjeka! BBS – Backbone Stymulator se temelji  na našim istraživanja žohara. Kao što vjerojatno znate, taj kukac može tjednima živjeti bez glave. BBS je kruna naših istraživanja, osnovni kapital koji želimo unijeti u ugovor …

– Ali ja ga ne želim potpisati!

Tadetoshi je tada rekao ono svoje: “Tržište bioničke tehnologije …”

Shvatio sam! Ne uspije li me nagovoriti da potpišem ugovor, morat će “donirati” glavu u znanstvene svrhe! I on i njegovi suradnici!

Otuda ta napetost jaka poput čeličnih užadi između nas dom smo se šutke gledali.

– Tadetoshi! – rekoh mu staloženim glasom kao starom znancu – Potpišem li ugovor, a posljedica toga bude gubitak udjela na tržištu, izgubit ću stečenu poziciju u kompaniji, više neću živjeti u ovako velikoj kući u kakvoj danas živim, moja žene neće moći kupovati odjeću vrhunskih dizajnera, moja djeca neće na prestižne fakultete.

Tada me staloženost napustila: – U tom slučaju bolje mi je da si odmah sam odrežem glavu, bez vašeg BBS u leđima! I da vas zamolim da mi je slučajno ne spajate ponovo!

Teadetoshi me isto tako netremice gledao kao da me poznaje godinama. Nakon duže stanke upita – Tko vam može dati bolju garanciju da će se svim silama truditi da uspije?

Da, zaista, tko se može truditi bolje od onih kojima prijeti da će izgubiti glavu ako ne uspiju? I tko još toliko vjeruje u nas da želi izgubiti glavu ako ga odbijemo?!

– Kako je to okrutno … promrmljah tiho.

– Učimo od prirode,a ona je okrutna! Nagon za samoodržanjem je stvorio sva ona čudesna rješenja..

– Bionika u etici? Hm! Ipak smo mi ljudi, a ne životinje.

– Ali, mi smo bioničari, mi bioniku živimo. Ili to jesmo ili to nismo.  

Ne znam što mi bi, ali odjednom  mučki posegnuh u unutrašnji džep odijela po olovku. Kad su je ugledali, Japancima se uz olakšanje otelo nekoliko “Hai” uz prateće kratke naklone.

Potpisao sam, nažvrljao sam taj potpis koji život znači!

Nakon toga sam disao s olakšanjem i klimao. Glavom.    

   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *