Spinosaurusov sartoris

VI

            Dok smo se uspinjali kroz šumu, opazili smo bljesak među vrhovima drveća. Kapo pogleda na sat i ne reče ništa, ali zato je Profesor rekao istinu: – Šest je sati i Vremenska vrata su se otvorila. Zavirit će, pogledati jesmo li u blizini, a kada vide dan nema, otići će. I neće se vratiti do sutra u šest.

            Preostalo je još da kaže da nismo trebali ići kroz močvaru, ali nije namjeravao pretjerano dražiti vođu.    

            Na mjesto na kojemu se tragovi naših vozila pojavljuju niotkuda dospjeli smo kada je sunce zalazilo iza vulkanske planine na obzoru.   Kapo zapovijedi da se skupi što više suhog drvlja dok ne padne noć. Naložio je vatru i plamen se razigrao u pravom trenutku da suzbije večernju svježinu koja nas je počela opkoljavati. Nakon toga nikome nije trebalo zapovjediti da večera. Učinili smo to temeljito i u tišini.        

            Potom Kapo reče da treba odrediti stražarske smjene do pet sati ujutro, kada svi moramo biti na nogama i spremiti za otvaranje Vrata. Dabome, sebi je odredio prvu smjenu, a meni posljednju, što znači da je on, odradivši svije mogao mirno zaspati, a ja sam se ujutro trebao probuditi dva sata ranije od drugih. Naravno da sam pitao zašto tako.

– Zato što se bojiš mraka, a u to doba sviće, pa ćeš se manje bojati!- odgovori mi.

– Ali, ja se uopće ne bojim mraka!

            Nije me slušao.

            Probudila me Cvijeta. Bio sam bunovan i nije mi se dalo iz tople vreće za spavanje, ali ona me je svojski prodrmusala, nakon čega sam brzo izašao.

– Cijelu noć šuška oko nas, ali nije ništa opasno. I ne zaboravi baciti drva u vatru! – rekla mi je.

            U znak potvrde ja sam prezrivo – sneno zijevnuo.

            Neko sam vrijeme koračao da se razbudim, bacio sam pet – šest komada drva u vatru, a  onda sam sjeo naslonivši se na kotač auta i …

            Probudilo me glasno skvičanje! Svitalo je, sunce se pojavljivalo iznad crne čipke vrhova drveća, a skrivena bića oko nas žamorila i bučala. Od vatre je ostao samo pepeo s malo žara i ja skočim na noge te brzo bacim drva na njega. Samo da Kapo ne primijeti! Ali, moj je užas tek počinjao: nedaleko saonica čučalo je četveronožno dlakavo stvorenje i žvakalo neko meso. Izgledao je kao nekakav veliki križanac psa i mačke s crnim i bijelim pjegama nalik na pandine. Tako mu je njuška bila bijela, a velike noćne oči. Imale su “razbojničku” masku sličnu onoj  u rakuna. Bilo ih je još takvih bića okolo, a dvoje je od njih je svako na sviju stranu natezalo posljednje ostatke s velike butne kosti. Prepoznao sam kožnatu potkoljenicu i sa strahom pogledao prema saonicama – bile su prazne!

            Najbliži je potmulo zarežao kada sam mu se približio. Začudo, nisam se bojao, a bila je to zvijer veličine lava! I očito nije razumjela što znači puška uperen u čelo. Nakon hica se skljokao kao onaj triceratops prethodnog dana! Svi su se probudili, skočili na noge, a objašnjavati im nisam morao ništa.

– Sisavci! Sisavci su nam pojeli plijen! – uzvikne očajno Profesor.

            Cvijeta me raspali dlanom po leđima – Ti, šeprtljo jedna!

– Ma, samo sam malo  zaspao – pokušah se opravdati, ali tada mi Profesor unese u lice:- Ma, samo si malo zasrao, eto što si učinio! Kako da sada platim svoje dugove?! Upropastio si me!

            Zateturao sam kada me Điđi uhvatio za šiju i gurnuo u stranu psujući mi svu rodbinu, ali najgori je bio susret s Kapovim očima. On nije ništa rekao, samome neko vrijem promatrao, a onda iznenada tresnuo jednom šakom u želudac, od čega mi je pozlilo, pa drugom u glavu, od čega sam se srušio. Na kraju  me još nekoliko puta šutnuo u rebra svojom vojničkom čizmom.   

 – U auto,  u auto! Pobijmo ove prokletinje! – vikao je.

            Ogorčenje, razočaranje i bijes učinio ih je nevjerojatno složnima. Gledao sam kako kreću u potjeru za sisavcima koji su instinktivno shvatili da im se sprema zlo, pa su počeli bježati. Điđi je iz browninga  nasumce zarešetao po papratima i cikasima i tako iz grmlja istjerao  dvije onakve  “psomačke”. Jednu je prepolovio, drugu su dotukli ostali iz kalašnjikova. Pred auto iskoči omanji dinosaur, ali Profesor  nije zakočio, udario je u njega i odbacio ga u stranu. Satirali su sve što se satrti dade i pucali izbezumljeno. A ja sam trčao za njima, nisam smio ostati sam.

            U onoj suludoj vožnji iz auta je ispao jedan ručni bacač. Pokupio sam i potrčao dalje. U tom trenutku nisam ni slutio da je to dar s neba.

            Trčao sam još neko vrijeme, a onda sam vidio kako auto naglo kočio dižući prašinu. Zašto? iz šikare cikasa izranjala je velika, šarena krijesta! Zatim ugledah golemu tjelesinu s krokodilskom njuškom u kojoj se bespomoćno koprca jedan od onih sisavaca. Čujem Kapa kako viče Điđiju neka raspali, a on prtlja oko zatvarača, psuje i viče da nema streljiva. Profesor zatim vozi u natrag dok ih dinosaur promatra. To nije mladi mužjak kao onaj jučer, to je velika, stara spinosaurčina kojoj su pera pri kraju već pomalo otrcana. I u zbunjeno gleda ta sitna stvorenja tridesetak metara pred sobom. Pa, onda ispušta sada već mlitavu lovinu i kroči naprijed da se obračuna s tim nečim čudnovatim. A Kapo premeće po autu i nešto traži, a kada shvati da te stvari nema, okreće glavu prema meni i ugleda je u mojim rukama. Spinosaur ide naprijed i saginje glavu, a Kapo trči prema meni i viče da mu dam to. Ali, ja ga ne slušam! Razvlačim oružje, činim onaj ključni “klik”, podižem ciljnik, klecam i počinjem ciljati. Bez obzira na to što je prema meni trči zapovjednik koji me ne shvaća ozbiljno i nema namjeru skloniti se, nego i dalje viče da mu dam to. Bešćutan sam i povlačim otponac.  Trzaj, huk, vatra, dim! Kapo se baca na tlo da bi projektil prohujao iznad  njega. Iznad njega, a kroz trbuh spinosaura! Eksplozija je daleko iza probijene tjelesine! Gorostasna životinja ruši se kao mlitavi mijeh udara glavom o tlo kao završetkom velikog biča. Za njom vrtložno padaju ostaci  raznesene pernate krijeste.    

            Ustao sam i odbacio ispražnjenu cijev.

            Osjećao sam mir u duši.

            Profesor, Điđi i Cvijeta gledali su me šutke iz auta. Samo gledali. Kapo  ustane, pogleda još jedom lovinu iz koje je žuborila krv, a zatim se okrene prema meni i reče prijekorno: – E, da ga nisi pogodio …

            Tad sam pukao! Žustro prijeđoh onih nekoliko koraka povlačeći strojnicu s leđa. Pri posljednjem koraku ubacio sam metak u cijev i oružje uperio između njegovih očiju.

– Da ga nisam pogodio, što?!- upitah.

            Ne znam kakvo mi je bilo lice, ali osjećao sam silnu napetost svih mišića!   

            On nehotice učini koračić unatrag.

– Učini još jednu stvar koja mi se ne sviđa i sprašit ću ti metak kao običnom sisavcu!

            Mogao je Kapo pokušati nešto iz svoga borilačkog iskustva, čak mu je na trenutak ta misao preletjela licem, ali ne, bilo je previše rizično – znao je bolje od mene koliko sam odlučan da povučem okidač bez obzira na posljedice.  

– Trebao sam te prije udariti, jel’da? – sada je on bio u opoziciji, sada je on prkosio!

            Lukavo i hrabro, jer se meni taj nagli preokret morao svidjeti, morao sam poželjeti uživati u moći a pri tom će mi količina mog gnjeva pasti ispod kritične mase. I jest, ali ja sam bio svjestan njegove igre i nadoknadio sam adrenalin iz bunara svoje zloće!

– O, daaa! Prije bih ti sprašio metak! – rekoh keseći se.

            Ništa nije rekao, samo je šutio. Nakon nekog vremena postalo je jasno da sam zaslužio njegovo poštovanje, da sam postao treći, iza njega i Điđija, a ispred Profesora. Bio sam siguran da to nije gluma.

– Znaš moje ime?- upitah.

– Znam.

– Ubuduće ćeš ga koristiti!

            Klimnuo je glavom dajući mi do znanja da je to samo sebi razumljivo. Tada sam spustio oružje, ali nastavio sam ga gledati kao sebi ravnoga. I njega i onu troje zbunjenih u autu.

            Kapo pogleda na sat, pa reče:- Šesnaest do šest. Brzo natrag do vrata! 

VII

            Točno u šest sati ni iz čega u zraku pred nama stvorila svjetleća točka koja se raširila i zujeći pretvorila u bliješteći kolut s bijelom opnom. Iz te bjeline odjednom izađe naš stari znanac, tip sa španjolskom bradom i tamnim naočalama. Nonšalantno je pogledao lijevo-desno, kao da je ušao u neku sobu i ugledavši nas, rekao: – A, tu ste!

            Vrata su ostala otvorena nešto duže nego je bilo predviđeno jer smo pozvali novi kamion na kojega sam utovario plijen. Napokon smo se kroz blještavilo vratili u hangar, u naše vrijeme.

            Velika lovina, velika lova! Prodao se i sartoris i glava, i krijesta, šape, koža, rep… Našao se i mesar koji uzeo iznutrice i  ostatke da bi od toga pravio kobasice. Nisam znao kuda bih s novcem kojega sam dobio. Naravno, namjeravao sam što skorije vratiti se u kredu. Ali, više nisam nikada! Uživanje na lovorikama odnijelo me u drugom smjeru i s vremenom sam izgubio volju. Ipak, bio je to događaj koji je usmjerio moj život, njime sam dobio ne samo novčani, nego još važniji kapital samopouzdanja.

            Danas je sve drugačije, putovanja u prošlost su legalizirana, ali za lov u kredi možete desetljećima provesti iza rešetaka. Vodim agenciju za vremenska putovanja i organiziramo izlete u kenozoik, u doba nakon dinosaura, kada se pojavljuju sisavci. Na tržištu je vrlo mala potražnja za kredom, a pogotovo za razdobljima prije nje. Davno je rečeno da je gen sebičan i to se ovdje najbolje očituje – ljude zanimaju oni njima slični i najradije bi se vratili u svoje djetinjstvo ili  mladost, ali na žalost, ili možda bolje srećom, skokovi manji od deset tisuća godina nisu izvedivi.

            Što je bilo s mojom ekipom? Niz godina nisam znao, niti sam se trudio doznati gdje su i što rade. A onda sam načuo da je Kapa u jednoj ekspediciji rastrgao gigantosaurus, zvijer manja od spinosaura, ali veća od tiranosaura. Provjerio sam i bilo je istina. Sada sam ja u godinama koje je on imao onda i stoga mi ga je žao. Profesor se, vidno ostario, počeo pojavljivati u jednoj televizijskoj emisiji kao jedan od vodećih stručnjaka za kredu. Čini se da više nema problema s kockom. Cvijeta je Điđiju rodila sedmoro djece! Shvatio sam to kada sam u parku ugledao odnekud poznatog muškarca i ženu okružene čoporom djece svih uzrasta. Udebljali su se, zaista su se udebljali!               

Ja sam zadovoljan sam svojim životom. Ipak, u posljednje vrijeme osjećam neku čežnju za povratkom u kredu i zapravo sam već donio odluku da nakon toliko godina ponovo odem onamo. Kada ponovo susretnem moje spinosaure, tiranosaure, pterosaure i ostala teško razumljiva bića ludog izgleda, bit će to kao da sam se vratio u doba svoje mladosti.      

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *