Spinosaurusov sartoris

V

Produžili su još nekoliko kilometara kroz šumu platana, istih onakvih kakve rastu po parkovima, a kada su izbili ponovo na sunce, Kapo zapovijedi odmor za ručak  Bilo je i vrijeme jer su nam želuci odavno kruljili. Moglo bi se reći da se pred nama pružala livada jer je zeleni sag bio posut raznobojnim cvijećem, ali ono što se zelenilo nije bila trava jer su kredi još nije bila razvila, nego su plitkom dolinom bujale raznorazne preslice, koje su gdjegdje premašivale visinu čovjeka. U daljini ih je paslo šareno stado hadrosaura. Dok smo mi užurbano vadili konzerve, Kapo je na haubi ucrtavao naš put u svoju kartu.

– Imamo još nekih tri kilometra do lokacije Vrata. Ona su ondje među brdima. Eno, malčice viri onaj vulkanski vrh. Bio nam je s desne strane kad smo krenuli, sada je pred nama – pokaže prstom Profesoru  

– Sada je četiri popodne, a Vrata se otvaraju u šest – nećemo stići onamo za dva sata i opet ćemo morati prenoćiti. U biti nam je isto kao da smo išli dužim putem – reče mu on.

– A što ti znaš, što bi nas snašlo da smo išli tim putem!? – odbrusi Kapo ljutito.

            Hrana i voda prijali su mi kao nikada do tada. Ne samo meni – Điđi punim ustima reče da ova kreda zaista otvara apetit. Cvijeta ga na to pogleda smiješeći se i žvačući istovremeno. Bili su mi smiješni i zato sam se smijuljio žvačući, to više jer njima ni na kraj pameti nije bilo zašto tako razvlačim usta. Očistivši svoju konzervu,  ponosan što sam zgotovio posao i pri tom uživao, frknuo sam je u bujad.

– Odmah da si to pokupio! – dreknu Profesor na mene.

– Zašto?

– Ako već lovimo u ovom svijetu i ispuštamo ugljični dioksid iz motora ne moramo ga i dodatno  onečišćavati svojim smećem! Uplitanje našeg vremena mora ostati na najmanjoj mogućoj razini. Zato lijepo sve smeće u vrećicu i sa sobom, odnijet ćemo ga natrag.                   

            Nisam htio trčkarati zato što se on ljutio, pa upitno pogledah Kapa koji je žvakao posljednje zalogaje. Nije žurio, smireno je progutao i onda, gledajući negdje u daljinu pred sobom,  rekao: – Profesor je u pravu, smeće treba ponijeti sa sobom. Što čekaš? Trk po limenku!

            I ono “trk” mi je smetalo, ali Kapu nisam mogao prkositi.

            Kad sam se vratio Điđi reče Profesoru da ako zaista želimo što manje ostaviti iza sebe, onda moramo pišati u kante i srati u najlonske vrećice. Profesor je ostao zabezeknut, a Cvijeta se glasno smijala, što Điđijevoj duhovitosti, što Profesorovom izrazu lica. I Kapo mu se nakesio, a ja, ja sam bljedunjavo smješkao, ponajviše svojoj misli da su svi oni glupani.

            Put smo nastavili preko livade, ostavljajući za sobom duboke usporedne pruge.  Mi u kamionu išli smo naprijed jer smo svojom visinom polijegali visoke stabljike kao kombajn žito. Prošli smo na tridesetak metara od pasućih hadrosaura. Onako obrasli kratkim paperjem  svijetlosmeđim nijansama sličili su na guske ili patke. Nekoliko njih podiglo je podiglo je trupove i okrenulo prema nama glave s rožnatim izraslinama sličnima perjanicama antičkih ratnika. Ništa zanimljivo nisu uočili, pa su opet prionulo paši. 

– Kako opojno miriše! – uzvikne Cvijeta gledajući kroz prozor crveno-plavo busenje cvijeća pomiješanog s ljubičasto-bijelim i obrnuto. Nije trebala spuštati staklo – razbili su ga troodoni.

            Htjedoh reći da se cvijeće pojavilo upravo u kredi, ali odustadoh – pravio sam se da me ne zanima što govori. Ali, i ja sam uživao udišući mirise što su se uzdizali s vlagom od nedavne kiše i promatrajući kako zrak nad ravnicom treperi u skladu sa zujem kukca koji bi se razgovijetno čuo kada bi kamion usporio, a sve to zajedno potkrijepljeno jakim suncem tjera na drijemež ili barem snatrenje. A bilo je i sjena – plovile su preko nas. Zbog njih smo svi pogledali u vis i iznad nas ugledali pet – šest golemih pterodaktila. Činilo se kao da su zmajevi koje netko drži na uzici. Znali smo što je: miriše im iz našeg prtljažnika. Điđi je već spremao browning, ali nije bilo potrebe – samo su nas razgledali i   ponovo se digli u visine.

            Na kraju livade dočekala nas je šikara od razgranatih paprati raznih veličina i oblika. Bilo je pregusto , pa smo zato  krenuli uz rub, sve dok nisu naišli na četinare koji su pružali hladovinu s mirisom smole. U njihov sjeni bilo  je također paprati, ali niže, pa je terenac opet mogao ići prvi. Zaobišavši nekoliko povaljenih stabala, izbili su na mali proplanak koji se blago spuštao, a zemljište se nastavljalo spuštati i kad ga je crnogorica ponovo preuzela. Sjene i vlage bilo je dovoljno, pa su po tlu i deblima  rasli mahovina lišajevi. Cvijeta na tom mjestu zatrubi. Znali smo što to znači – bubrezi su joj poslije obroka preradili tekućinu.

            Za nas muškarce to nije bi problem, samo bismo smočili kakvu biljku ili deblo, ali u njenom slučaju  su do punog izražaja dolazila njena ljudska prava, kako je to ona tumačila. To je značilo da će ona do grla čučnuti paprat u što je rasla oko stabala, a ja ću nedaleko nje držati stražu s oružjem u ruci spreman da zapucam ako neki dinosaur bude isuviše radoznao. Pri tom ću smjeti gledati bilo kuda, samo ne u nju, a ostali za to vrijeme neće gledati ni u nju, ni u mene.

– Zašto ti ne bi čuvao stražu?- dobacih Điđiju izašavši iz vozila.

            Bilo je to jedino pitanje koje sam do tada, a i nakon toga izravno postavio. Njegov odgovor  bio je: – Ne seri, majmune!

            Promrmljah da gdje on u kredi vidi majmune i pođoh na posao.

            Procedura je počela kao i do tada. Počela … 

            Dok je Cvijeta obavljala svoje, ugledao sam pticu na jednoj od nižih i suših grana četinara. Pravu pticu, ne pterosaura.  Bila je veličine goluba i slične sivozelenkaste boje, ali kljun je bio krupniji, a rep se nije sastojao samo od perja, nego od mesa obraslog perjem. Možda je i na krilima imala ostatak kandži, ali to nisam vidio jer je naglo odletjela, a zato je imala itekako dobar razlog: grozan rezak krik! Ja sam se trgnuo, a Cvijeta je iskočila iz paprati uspjevši podići hlače dovoljno visoko da nas poštedi pogleda na svoju pozadinu. Al,i nije ona bila u opasnosti, stvor koji je ponovo kriknuo išao je prema meni! Gledao sam oko dva metra visokog dinosaura široke gubice pune oštrih zuba! Bio je šaren i koliko god je bio velik, uklapao se u okoliš. Sljedećeg časa s desne mi strane iskoči još jedan takav! Tek što ona trojica podalje od mene shvatila što se događa, našli su se i sami opkoljeni s istim takvim zvijerima. Odasvud su izranjali i kreštali prema nama, kao da se natječu tko će to maštovitije činiti. Potrčao sam svojima,  htio sam biti u skupini što se stisla oko auta.        

-Rastjerajmo ih!- vikne Kapo.

            Zaškljocali smo zatvaračima ubacujući metke u cijevi, ali prije nego smo povukli okidače skamenili smo se  od potmulog, niskotitrajućeg režanja. S lijeve strane iz šume polako išeta golemi, pet metara visoki tiranosaurus reks! Izgledao je kao je obukao bundu jer mu je vrat bio gol i crven poput kondorovog. Trup mu je bio bijel, a krila i repina crni. Osobito su mu bila duga pera  na vrhu konusne repine, pa s te strane pomalo sličio na svraku. 

– Pa, to je majka sa svojim leglom!- uzvikne Profesor.

            A majka je mladuncima htjela pomoći da se domognu hrane: kročila je naprijed visoko podižući nogu i, naš užas,  stala na kamion! Točnije, na stranicu prtljažnika koji se uz prasak prelomi po dužini i ostane zgnječena pod divovskom žutom troprstom nogom,  a vozilo podigne desne kotače kao pas koji obilježava stablo. Ostaci spinosaura skliznu na tlo, a kad je tiranosaurisica odmaknula nogu, kamion tresne natrag katapultirajući ono što je bilo zaostalo u njemu.  “Mališani” su odmah navalili čupati, dva tri su nas zamalo nagnječila svojim bezočnim skokovima prema mesu. Zapraskali smo po njima, a oni, osjetivši da ih nešto vrlo neugodno bode po tijelu, poskočiše vrišteći kao pravi divljaci. Nastao je metež u kome nas mogao ošinuti koji rep, pa smo uzmaknuli iza auta. Nastavili smo pucati i  dva najbliža ozbiljno ranili, ali ne toliko da ne bi mogli pobjeći s ostalima. Bježali su grabeći i drapajući tko što stigne, raskomadali su naš plijen, a tiranosaurica je  zgrabila ono krvavo što je ostalo i ponijela to u šumu, među debla. Bio je to “batak sa zabatkom” i našim sartorisom! Điđi skoči za browning, ali Kapo vikne: – Ja ću bacačem!

            Bacili smo se u bujad jer njega nije brinulo hoće li nas spaliti. Huknulo je i suknulo, a malo kasnije grunula je eksplozija.

– Sranje! – čuo sam Kapa kako viče dok se stablo ruši.

– Dobro je, ispustila je but! – rekao je Điđi.  

            Kad sam se podigao, vidio sam da jedna aurakarija u šumi prelomljena kao slamka, a iz prijeloma tinja i dimi se. Do nje je ležao spinosaurosova stražnja noga s uvis podignutom šapom. .

– Zamalo smo ostali bez ičega! – vikne je Kapo tresnuvši prazni bacač u bujad.

            Naravno da ga nije namjeravao pokupiti i to se Profesoru nije sviđalo Profesoru. Ipak, rekao je nešto druao:- Mislim da su neki mladunci ozbiljno ranjeni i da neće preživjeti.

– Ti se brineš te lopove?! Luđače jedan! – izdere se Kapo na njega.

– Uništila nam je kamion, više nije ni za što! – zdvojno će Cvijeta gledajući pod vozilo.

– Što ti sad blebećeš?!- jednako je bio bijesan i na nju.

– Bojim se da je u pravu, Kapo – reče Điđi gledajući napadnutu stranu vozila – Kotači stoje u koso.

            Kapo ode i pogleda sam, pa onda stane psovati i kleti u, činilo se, beskrajnoj litaniji najmaštovitijih psovki..

            Morali smo ostaviti kamion. Prethodno smo zalihe prebacili u terenac koliko se dalo.  Bilo je jasno da ćemo se u  nastavku puta Cvijeta i ja tiskati na stražnjem sjedalu između njih i starosjedioca Điđija. Za plijen smo napravili nešto što smo nazvali saonice: očistili smo dva tanja debla i spojili ih tanjim granama koje smo povezali konopcima i žicama, a na njih položili meso i učvrstila ga trakama kojima je prije bio učvršćen u sanduku. Nogu smo dovukli vitlom, ali smo je na napravu morali postaviti ručno i pri tom se  namučili kao konji. Kada smo krenuli, prednji kraj saonica držao se za auto, a stražnji je orao po tlu. – Ako kamion ostaje u kredi, znači da bi ga neki istraživači u našem vremenu mogli otkopati. Bilo bi to vrhunsko otkriće- rekoh gledajući vozilo koje ostaje iza nas, ali nitko se nije obazirao na moje riječi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *