More boje ciklame

Stajao sam na rubu betonskog mola plaže i štapom zabacivao udicu. Uzalud.

Na udicu sam metao lignju patagoniku, ribama dokazano neodoljivi mamac, a osim toga bila je druga polovica travnja, vrijeme kada šuri polude i samo se bacaju. Badava. 

Možda nisam trebao doći ovamo, možda sam trebao ostati na rivi s ostalim ribičima, pa što se zakvači, zakvači, ali ja sam htio ili oradu, a njih navodno ovdje ima. S vremenom sam shvatio da je to čista fantastika.

Skinuo sam veliku udicu i zavezao najmanju koju sam našao, sve nadajući se da će, ako ne naleti ludi šur, koji će je sigurno progutati, barem neka sitnež gricnuti, a  ja ću to već nekako, nataknuti na udicu  i to će biti dovoljno da osjetim ono orgazmično batrganje i napinjanje štapa. Tek toliko  – vratit ću tu ribicu u more, obećavam! Ništa.

Nekoliko sam puta pomislio da dignem ruke od svega i odem, ali ostao sam jer kada sam već ovdje, onda ću ostati još malo. Ta nikad se ne zna, već sljedećeg trena povraz se može zategnuti takvom snagom da će se vrh štapa saviti poput  vrha upitnika, a ja ću morati pripaziti da me ta sila ne povuče u more!

I tako sam stajao, polako namotavao, dizao iz mora, pogledavao nedirnuti mamac  ponovo zabacivao.

U daljini zdesna, poput igraćih karata u ruci, nizala su se brda što su se puštala na more; još dalje slijeva, kao izrezana od kartona, pružila se gromada od Cresa i  zatvarala Kvarner. Između njih je ostajao prolaz za brodove.  Ali nigdje preda mnom nije bilo ni jednog broda, ni čamca, ni galeba, ni gnjurca. Bio sam sama uspravnica sa štapom pod četrdeset i pet i tankom, jedna vidljivom niti kojom se držim za more. More namreškano u nekim svojim brigama.         

Sunce iza mojih leđa stane tonuti iza gora, a  s mora ojača vjetrić umnožavajući valiće.

Zapuše jače, valići zaplješću i zaklokotaju ispod podlokanog betonskog mola. Duhne i pomakne štap u mojim rukama, napne i zaobli povraz, razbaruši mi kosu i podsjeti da zima nije bila tako davno.  Na trenutak je postalo dramatično.

Smirilo se kako je sunce potonulo.

Ali, suton još nije bio gotov, svjetlo je još virilo iza brda.

I onda opazim da je morska površina kojih stotinjak metara od obale poprimila blijedo ružičastu boju! Nebo se činilo vedrim, ali zapravo ga je prekrivala neka izmaglica i sada se od nje na površini mora odbijalo preostalo sutonsko crvenilo. Uskoro je sve more preda mnom prostiralo u boji ciklame.

Da, ciklame, one divlje, šumske, koja je možda kržljava, blijeda, ali upravo je takva prava jer je izvorna. Ne pink, to je pjevačica. Netko bi rekao da je bilo boje fuksije, a ja ću na to reći da je možda bilo boje fuksije izblijedjele na suncu.

Osim toga, fuksija je nelijepo ime za lijepi cvijet, slično kao skrižalina, klobučac ili kokrik za ciklamu. To me podsjeća na ono kada čujem: „Beč“, naziv koji nimalo ne odražava ljepotu toga grada. Razumijem Mađare, njihova je riječ, milozvučna im je, ali mi bi trebali imati ljepšu. Da ga zovemo kao engleski govornici zvučao bi savršeno u skladu s književnim jezikom – „Vijena“. Vijena, lijepa, otmjena žena. Bilo bi prihvatljivo i naziv u njemačkom jeziku– „Vin“, s otegnutim ikavskim i. Tako je i ciklama jedina riječ koja u mojem umu izaziva tu tanku, krhku, očaravajuću boju.   

Izgubila se za minutu – dvije. 

Taj mi se prizor, površina mora u boji cvijeta ciklame, zasigurno i prije našao pred očima, ali ja ga nikada do tada nisam zamijetio, nikada ga do tada nisam doživio. Možda bih i tada bio slijep za njega da sam nešto upecao, ali onako iznevjerenih očekivanju bio sam prijemčiv za svaku promjenu oko sebe.

Ali,ono što je najzanimljivije, ja taj prizor zapravo jesam prije toga doživio! Pamtio sam japansku ukiyo-e sliku: dvije japanke u kimonima, jedna sjedi u čamcu na obali, druga se sprema ući u njega, a sve ostalo je more, ploha obojena u boju ciklame.

Znao sam otprije da se ukiyo-e  tiska drvenim pločama tako da se za svaku boju, gdje god se nalazila i koliko god sitnu ili prostranu plohu pokrivala, izrađuje zasebna ploča i zato sam ugledavši veliku praznu površinu u boji ciklame o izrađivaču te grafike pomislio: „Lukavac, ovaj put si je olakšao posao!“ .  Ali, sada, nakon što sam pred sobom imao to jednobojno prostranstvo, pomislio sam da sam možda bio nepravedan prema tom čovjeku kojemu nisam zapamtio ime jer on je zasigurno doživio isti ushit kao ja. U trenutku kad sam to spoznao ja sam s tim Japancem koji je živio prije dvjesto-tristo godina postao drug.

More je naglo potamnjelo. Smotao sam povraz, sklopio teleskopski štap, pokupio patagonijske lignje i praznu kantu za ulov. Svjetla hotela već su zaboravila da je bio dan.

Vraćao sam se bez riba, ali ne i bez ulova: kući sam brže- bolje potražio onu ukiyo-e grafiku. I evo ga, more boje ciklame, čista površina ukrašena s dvjema Japankama u kimonima i čamcem u donjem desnom kutu, pojavit će se, djelomično posuta ikonicama, kada zatvorim ovaj „file“. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *