Spinosaurusov sartoris

IV

            Nakon još sat vremena izašli smo iz močvare, a to znači i iz šume. Kapova karta kazivala je da je vulkanski vrh ono prema čemu moramo ići, što je značilo da napuštamo dinosaursku stazu. Ponovo smo metnuli protusunčanu opremu jer se kroz razrijeđene krošnje probijalo sve sunce koje nam je prijalo dok nas je sušilo, ali ubrzo se pretvorilo u nepodnošljivu jaru. Prohodan put nas je vodio nas je uzbrdo, kroz šumarak niskih araukarija koje su postajale sve kržljavije.  Napokon smo stigli na krševitu visoravan koje je djelovala kao polupustinja s tek tu i tamo kojom preslicom i grmeljkom nečega. Prilikom jednog zaustavljanja da bismo se olakšali, Profesor mi reče da su tamnosive stijene oko nas vrlo mlade i da su  vjerojatno samo sloj lave koji se izdigao prilikom nekog jakog potresa. Za put smo izabrali vododerinu kojom je još tekao potočić  od prijašnje kiše. Tragovi po stijenju ukazivali su na to da je bujica bila jaka, ali je tlo izrazito brzo upijalo vodu.   

            Vozeći, Cvijeta baci uobičajeni pogled na bočni retrovizor i onda iznenađeno uzvikne: – Nešto trči na nas!

            Sljedećeg trenutka čuo sam tupi, mesnati udarac po prtljažniku s njene strane, a zatim još dva s moje.  Smjesta je zakočila i zatrubila da je Kapo čuje. Ja sam otvorio vrata i pogledao unatrag: dva dinosaura veličine čovjeka držala su se zakvačena za kamion kao da se žele voziti bez vozne karte,  još pet – šest takvih pritrčavalo, a  desetak ih je izvirivalo iza kamenja, očito pokazujući namjeru da ih slijedi. Isti prizor opisala je Cvijeta gledajući i vičući sa svoje strane.

            Ti su dinosauri bili raznih boja i šara poput papiga.  Neki bili kričavo crveno- plavo-zeleni, na drugima je prevladavala jedna od tih boja, bilo je i onih koji su imali samo crno – bijele mrlje, ali svi su zbog tamnozelenih na nogama izgledali da kao da imaju duge čarape. Najduža pera imali su na prednjim udovima, pa se činilo kao da imaju krilca, ali čaporci su im završavali noktima nalik na srpove. Ono što ih je činilo posebnim bile su velike okrugle oči kojima kao da je bilo pretijesno u maloj glavici na kraju labuđe dugog i svijenog vrata. Gotovo sam pomislio da su ljupki, ali u tome su me spriječila njihovi kljunovi puni oštrih zuba. Otvarali su ih prodorno krešteći, a u tumačenju tog zvuka nije moglo biti zabune: praiskonska žeđ za krvlju! 

            Điđi se oglasio browningom “zašivši” po onima koji su dolazili s moje strane. Poletjelo je perje!  Kapo je uz Profesorovu pomoć pobio one koji su se nailazili s Cvijetine strane. Pri tom je vikao na nas neka pucamo. Poslušao sam ga i osuo s lijeve strane, bušeći što onu dvojcu zakvačenih, što prtljažnik. Otpali su krešteći to je bilo najvažnije.

            Kada se pucnjava smirila, čulo se struganje u prtljažniku.

– Zašto, popni se i istjeraj ga van. I  ne pitaj zašto!- zapovijedi mi Kapo.

– Ali … – htjedoh se pobuniti jer mi se nikako nije ulaziti u ograničen prostor s bićem koje je tako hitro i ima takve nokte, ali ono spasi i sebe i mene tako što iskoči van. Iskočio sam i ja iz kamiona.

            Gledao sam ga kako trči, taj svijetloplavi s velikim, bijelim mrljama oko trtice. U jednom trenutku je zastao, okrenuo se prema nama s komadom mesa u ustima, potmulo zakreštao i nastavio bježati.

“E,nećeš”, pomislih i podigoh pušku da ga naciljam. Prije nego sam to uspio učiniti odjekne hitac, dinosaur poskoči u zrak i beživotno se sruši na tlo.

– Jesam ga, a!? – čuo sam Kapa kako uzvikuje s druge strane kamiona.

            Profesor iskoristi predah da razgleda postrijeljane napadače. Jedan se još micao i gledao nas svojim velikim očima.

– Kako su buljavi! Čak su i smiješni! – rekoh mu.

– To su troodoni, dinosauri s najvećim mozgom. Ove oči im omogućavaju trodimenzionalni vid, kao nama i primatima. Pretpostavljalo se da se zbog toga mogu inteligentno ponašati, a sada smo to i vidjeli, napali su nas kao čopor čimpanza – objasnio mi je.

– Znači li to da smo napravili masakr nečega nalik na ljude? – upitah zgranuto.

– Neka te ne muči savjest! Gledaj ove oči? Vidiš li u njima išta osim krvoločnosti? Taj bi nas odmah napao, samo kad bi mogao!

            Profesor je bio u pravu: inteligentni, ali ne i čovječni. Potvrdilo se to nakon što smo prešli kojih stotinjak metara i ponovo ih ugledali. Ovaj put su bili oprezniji: trčali su usporedo s nama, što zaobilazeći stjenovite prepreke, što skačući po njima. Nisu pokazivali namjeru da navale, samo su nas pratili. Dolazilo ih je sve više i više i a to je izazivalo zebnju.  Nevjerojatan prizor čekao nas ravno na putu: desetak troodona upinjalo se prednjim udovima o debelu granu uglavljenu ispod manje stijene koja je ležala na većoj  – činili su polugu! Od sile koju su proizveli gornja gromada se počne kotrljati, bubne na tlo, odvalja se još koji metar i zaustavi na stazi kojom smo trebali proći. Lijevo i desno kamenje su bilo manje, ali bilo ga je posvuda i  kotači nisu mogli proći. Morali smo stati! 

            Osjećali smo se zarobljeni zlokobnom, zaglušujućom bukom koje je zvučala kao izmjena kratkih pačjih kvakanja i otegnutih žabljih kreketa.  Proturio sam glavu kroz otvoreni prozor: vrvjeli su svuda oko nas, bilo ih je više nego kamenja iza kojega su se krili!  

– Toga sam bojao, toga sam se bojao! Razvili su sofisticiranu primjenu prednjih udova!- uzvikne Profesor okrećući se meni.

            Koliko se bojao, toliko je bio i uhićen znanstvenim otkrićima kojima je nazočio, a ja sam mu bio jedina zahvalna publika.

 – Điđi, uzmi eksploziv i postavi ga pod stijenu, mi ćemo te štititi ako nasrnu – reče Kapo.

            Još nije bio dovršio posljednju riječ,  kad je vjetrobran terenca prsnuo pukotinama nalik na paukovu mrežu! Tren potom Điđi jaukne i uhvati se za tjeme, a onda nas zaspe prava kiša kamenja veličine oraha praćena urnebesnim kreštanjem. Naš mitraljezac je odgovorio gromovito i natjerao napasnike s desne strane da se posakrivaju. Kapo i profesor učine isto s druge strane. Ali, učinak je bio kratak: ubrzo ponovo doleti oblak kamenja, gušći nego prije jer je i napadača svakim trenom bivalo sve više. Osim toga, desetak dinosaura prišlo nam je sa stražnje strane koju su loše pokrivali i divlje uskočilo u prtljažnik! Cvijeta i ja smo pokušali osuti paljbu po njima, ali to gotovo da i nismo nije mogli jer smo se rukama morali braniti od kamenja.

– Svi na drugu stranu kamiona! – vikne Kapo.

            Zapovijed mi je bila nejasna, ali samo nakratko – bacio je granatu u pozadinu kreštave rulje! Eksplozija ih utiša. Potom smo zamijenili strane vozila, jer je on bacio granatu i na drugu stranu. Činilo se kao da je našao lijek jer su troodoni, što ozlijeđeni, što uplašeni, prestali s napadom. Ipak, nisu pobjegli, samo su se povukli i gledali  nas izdaleka. Zato Điđi, zamahujući koliko god može i iznoseći se, baci svoje dvije granate, a Kapo isto učini s mojima. Naravno, nije molio da mu ih ustupim, samo je ispružio ruku i rekao: – Daj!

            Profesor ih je sam poklonio, jednu Kapu, a drugu Điđiju, ali Cvijeta – e, ona ih je bacila sama, premda ih nije mogla dobaciti iza stijena gdje su se napadači krili, pa su eksplodirale uzalud. Nakon svega dim se dizao svuda oko nas, a troodona više nije bilo na vidiku. Điđi brzo pronađe eksploziv, pa krene prema zapreci na putu.

            Ja uskočih u prtljažnih da pogledam kakvu su štetu su načinili. Naš spinosaur bio je krvava izgrizena masa koja mirisala kao žaba koju sam jednom slučajno zgazio, ali nesagledivo jače! Ono što me začudilo bila je glava pterosaura koju  sam ugledao u tome. Glasno sam rekao što vidio i upitao se otkud to ovdje.

– Pa, to mu je ispalo iz želuca. Pojeo je pterosaura prije nego smo ga ulovili! – razjasni mi Profesor. 

            Uhvatio nas je očaj kada smo ponovo začuli onaj žamor! Gomile troodona ponovo su izronile iza stijenja i, kao da se prije toga ništa nije dogodilo, ponovo nas zasule kamenjem. Pernati vragovi su znali koga treba gađati – Điđija! Morao je pobjeći neobavljena posla. Dotrčavši, hitro je uskočio u terenac, dohvati oružje i krupnim kalibrom počeo djelovati s moje desne strane na jata koja su već hitala na nas. Uspješno ih je suzbio, ali koliko je još imao streljiva?  Ja sam prešao na drugu stranu vozila, gdje sam bio potrebniji. Cvijeta ih je, premda joj je strojnica skakutala u rukama, muški kosila usporedo s Profesorom i Kapom. 

            Ali, jedan narančasti, koji je promakao svačijem metku, dotrči do nas, pa skoči na nju! Posve je ženski vrisnula kad ju je beštija svojom težinom odnijela i s njom bubnula u lim kamiona. Nastavila je vrištati pokušavajući se zaštiti od kandži i zuba. Kapo i Profesor bili su prezauzeti paljbom, ali ja nisam ni trenutka dvojio i uperio sam kalašnjikov da skinem troodona s nje. Uperio , ali ne i povukao otponac jer nisam smio pogoditi ni nju, ni rezervoar. Gužvali su se strahovito:  buljooki ju je grizao za kosu na potiljku i noktima joj parao naramenice dok je ona uzalud pokušavala othrvati se mlatarajući rukama unatrag, a ja nikako da uhvatim trenutak za hitac. A onda poput vihora dolati Điđi i zarije zvijeri mačetu ispod krila!  Dinosaur krikne i zalamata prednjim udovima tako snažno da ga je odbacio unatrag, pa  se, onako ranjen prskajući krv oko sebe, da u bijeg. Bježeći sudario se leđima o Kapova leđa. On mu ne htjedne ostati dužan, pa uperi kalašnjikov njega. Badava, nije bilo više metaka. Ali, njega to ne smete: ispusti pušku, izvadi pištolj iz futrole, repetira, nacilja i jednim ga hicem sravni sa zemljom. A Cvijeta? Ona je ushićeno grlila svog spasitelja: – O, Điđi! 

            Ona joj uzvraćao zagrljaj kao da se sto godina znaju.

            Okolnosti su bile krajnje nesvakidašnje, ali oni su ipak nekoliko sekundi da se posvete jedno drugome. I toliko predano da nisu ni osjetili dva – tri kamenčića koja odskočila od njihovih glava! Od svih čuda koje sam do tada vidio u kredi, to mi se činilo najveće! Danas mi je jasno: poznavala ga je otprije i pošla u ekspediciju samo da bila uz njega.  

– Prestanite, vas dvoje!,viknuo im je Kapo i, spustivši oružje priskočio autu. Iz njega je izvadio  bazuku, razvukao je i namjestio na ispaljivanje. Unatoč kamenju koje je padalo sa svih strana i noge koja ga je boljela, pa je šepao, on klekne pet – šest metara ispred i lijevo od vozila i stane ciljati. Bilo nam je jasno da se moramo skloniti s druge strane auta i kamiona.  Plamen sukne iza i ispred njega, potom se u zraku upali projektil koji poput goleme muhe pojuri naprijed. Prema stijeni na putu. Uslijedio je ružičasti plameni cvijet i potmuli prasak,  pa tamno sivi dim i kiša kamenja nalik na goleme orahe! Neka su doletjela i dokotrljala se nadomak nas. I što je bilo  važnije, napadači su se uplašili i razbježali!

            Za koliko dugo?

– Brzo, bježimo! – viknuo je Kapo.

            Niti je eksplozija do kraja raščistila prolaz, niti je put pored njima bio ništa bolji od onoga iza nas, ali mi smo krenuli jurili vratolomno brzo, ne mareći što poskakujemo kao vreće krumpira i što možemo ostati bez kotača. Rizik je bio prihvatljiv. Putem smo, što u retrovizorima, što osvrćući se unatrag, gledali kako s mesom i iznutricama u kljunovima iz prtljažnika  ispadaju zaostali troodoni. Zaustavili su se tek u dolini, ulazom u šumu platana. Šaroperih dvonožaca već odavno više nije bilo iza nas. Spinosaurovo crijevo koje je visjelo iz prtljažnika, dobrim dijelom ofucano jer smo dugo vukli po tlu, kazivalo nam je da iznutra smrdi više nego što zaslužuje. Bili smo u pravu: od repa i vrata ostale su samo crvene, oglodane kosti, nešto iznutrica crnilo se između nagrizenih rebara, ali bataci su uglavnom bili čitavi.

– Dobro je, imamo oba sartorisa, a to je najvažnije – rekao je Kapo.

Cvijeta mi, stavljajući flaster na Điđijevo čelo, reče neka si i ja stavim jedan. Pitao sam zašto.

– Pa, pogledaj se u retrovizor! – odbrusi mi.

            Učinio sam to i gotovo sam se uplašio samoga sebe: preko desnog oka pružao mi se trag skrućene krvi!. Na kosištu sam napipao kvrgu čije vršak doslovno zabolio. Našao sam još tri takve na glavi, a onda sam opazio da su mi prsti izranjani. I kad sam postao svjestan rana, one su me iznenada počele boljeti!

            I ostali su imali posljedice: Kapo je stiskao i otvarao šaku u koju ga je pogodio oveći kamen, Profesor je trljao stražnji dio desnih rebara, a Cvijeta je imala ogrebotinu iznad desne dojke. To si je sama pogledala u kamionu ispred kojega je Điđi čuvao stražu. Imao sam dojam da bez okolišanja nasrnuo i na Kapa da se tada približio vozilu. Ona je ipak  bio zaokupljen drugim mislima.

– Da smo ovakve rane zadobili kod kuće, odvezli bi nas u bolnicu, a vidi nas ovdje – samo ćemo ih malo polizati i krenuti dalje. Što ti je kreda! – reče ushićeno. 

– Jedno ne razumijem – rekoh – Ako su ti troodoni zaista tako inteligentni, zašto ona onako suludo srljaju u smrt?

            Bilo je to dobro pitanje, ali nitko nije htio ničim pokazati da je tako. Profesor je slegnuo ramenima i rekao: – Možda žive u zajednicama nalik na mravlje, pa su pojedini među njima postali ratnici kojima je smisao življenja napadanje i priskrbljivanje hrane.

– A možda vjeruju da će, ako poginu, otići izravno u raj, ha- ha- ha! – javi se Điđi.

            Ja sam ostao ozbiljan, pa rekoh:- Možda je to zato što je psihologija dinosaura naprosto takva. Mislim, bliski su pticama, pa bismo ono prije  trebali promatrati kao Hitchkokov film “Ptice”?

            Profesor se osmjehne i bez riječi me potapša po ramenu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *