Zadrtost

„Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima“ izjava je koju, po svemu sudeći, desničari zlonamjerno pripisuju Winstonu Churchillu,a radi se o preradi izjave američkog političara Huey Longa koji je rekao otprilike ovako:“Kad fašizam dođe u Ameriku zvat će se antifašizam“.

Longe je to izjavio 1935. godine, u još uvijek „nevino“ doba kada se još nije moglo znati da će biti drugog svjetskog rata i Holokausta. Navodno je htio reći da Amerikanci neće prihvatiti tu europsku novotariju jer žele biti svoji, ali da će amerikanizam kojim će joj se suprotstaviti u osnovi biti to isto. Po čemu?

Po zadrtosti. Longe je uvidio da izrazita osobina fašizma ona posebna vrsta posvećene isključivosti koju nazivamo zadrtost ili bigotnost – promicanje svojeg stava uvijek i svugdje, pa i u običnom čavrljanju u prolazu i to hineći predmnijevanje da se sugovornik s nama slaže jer kako se, je li, pristojan i pošten čovjek s time ne bi složio? Da se čovjeku smuči.

Doživio sam to u razgovoru s talijanskim fašistom, formalno bi ga trebalo nazvati postfašistom, iz Trsta. Doputovao je u moj grad na staroj vespi da bi se priključio izložbi motocikala oldtajmera. Nakon srdačnog upoznavanja upitao me ima li ovdje Talijana. Kad sam odgovorio da ima, kazao je da je dobro da ih je ostalo nakon što su se „morali povući“. Tim izrazom ukazao je na njihovu želju da se vrate, dapače njihovu vjeru i uzajamno poticanje vjere da će to učiniti prvom prilikom i tako Istru ponovo učiniti talijanskom zemljom, što je ona, je l’ da, uvijek bila jest. Ja tome ne bih trebao ništa prigovoriti, nego bi, dapače, lijepo bilo da mu zahvalim zbog toga i poželim puno uspjeha.   

S njim je, u prikolici motora, onako „nacistički“, doputovala i supruga. Samo što ona nije dijelila njegove političke stavove. A i kako bi kada je Slovenka, pripadnica naroda kojega fašisti ne mogu smisliti, jednako kao ni Hrvate, pa ih krste skupnim nazivom „Slavi“ , što znači Slaveni.

Da je Slovenka, rekao mi je on sam rekavši:“Moja supruga je Slovenka, ali je prava žena!“, Predmnijevao je moje čuđenje toj činjenici – valjda sam trebao barem podići obrve ako već ne zinuti od takve očite proturječnosti, da on, pravi Talijan, živi s jednom „Slavom“.     

Ali, gospođa ga je smjesta presjekla zazvavši ga prijekornim glasom po imenu. To je bilo dovoljno da se vrati u normalan kolosijek. Zasigurno mu nije bio prvi put da ga ona dovodi u red nakon što se malo previše opusti i postane naporan za okolinu. 

Možda je najzanimljivije  bilo je njegovo prezime. Neću ga navoditi, reći ću samo da je hrvatsko, iz sela na Ćićariji udaljenog dvadesetak minuta vožnje do Trsta. Što reći nego da je u svom nastojanju da sam sebe uvjeri da nije prezreno slavensko smeće postao „poturica gori od Turčina“?

Jesam li ga morao trpjeti ili mu lijepo reći:“Va fan culo!“ , što na talijanskom znači „Odi vrit!“, ali izražava efekt koji se u engleskom kaže: „Fuck you!“. Jesam li se trebao potući s njim ako bi postalo neophodno? To bi značilo zaigrati na njegovom terenu – postati zadrt. Dapače, ako si se već upustio u borbu, moraš razmišljati samo o pobjedi po svaku cijenu, a to možeš samo ako postaneš zadrtiji od njega, gori od njega.

I to nas dovodi do onoga da se ubojica zmaja prokletstvom pretvara u novog zmaja i zauzima njegovo mjesto.

Moglo bi se reći da je Huey Longe predosjetio ono što će se dogoditi u zemljama koje će po završetku Drugog svjetskog rata potpasti pod utjecaj Sovjetskog saveza: u ime oslobođenja od fašizma dobili su isti ako ne i gori totalitarizam. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *