Spinosaurosov sartoris

III

Došao je trenutak za pokret i svi smo očekivali da će se okrenuti i poći doslovno natrag, tragovima kotača koje smo iza sebe ostavili, ali Kapo reče da idemo lijevo.

Došao je trenutak za pokret i svi smo očekivali da će se okrenuti i poći doslovno natrag, tragovima kotača koje smo iza sebe ostavili, ali Kapo reče da idemo lijevo.

– Ondje je močvara! – usprotivi se Profesor.

– Znam – reče Kapo – Ali, sjećaš se one staze koju je načinilo krdo biljojeda? Vodi ravno u nju. Znaš što to znači? Raskrčili su nam put, imamo auto cestu! Ako pogledaš u moje mape, vidjet ćeš da smo od izlaska iz Vremenskih vrata na onaj ravnici prilično krivudali po brežuljcima, a  močvara leži među njima, što znači da ćemo skratiti put ako prođemo kroz nju. Nećemo morati noćiti, a ako i budemo, bit će ti na mjestu gdje se vrata otvaraju.

– Ali, kao stručnjak moram vam reći da su močvare su najneistraženija mjesta! Točnije, samo se jedna ekspedicija bavila takvim mjestima i ni jedna vrsta koju su pronašli nije bila poznata iz fosila. To je leglo tko zna kakvih bakterija i virusa protiv kojih cjepivo koje smo primili ne mora djelovati. Pa,onda močvarni plinovi – dovoljno je da nas malo zapahne i sve će nas pogušiti.

– Slušaj, već sam se jednom vraćao iz lova kroz močvaru. Ništa strašno, samo oblaci golemih komaraca, ali to se da otrpjeti.

– Ali, ekološki je najispravnije da se okrenemo i vratimo kuda smo došli, tako ćemo izazvati najmanje onečišćenja. Ne zaboravite da mi ovamo ne pripadamo, mi smo strano tijelo u tkivu ovog vremena i ono nas svakog časa može odbaciti!

            Kapo samo odmahne rukom.

            Prijalo nam je kada su uronili u vlažnjikavu sjenu koje su davale razgranate paprati, ali ugoda je bila kratkog vijeka.  Uskoro smo sve češće pljuskali sami sebe po licu, vratu i rukama – komarci su bivali sve veći i sve nasrtljiviji, neki su izgledali čudovišno, poput kolibrija!  Vozili smo oprezno, uz rub vodenih površina, pazeći da kotači ne propadnu preduboko u ugaženo blato i oprezno zaobilazeći ona stabla i njihovo korijenje koje goleme noge nisu do kraja skršile. Uskoro su zašli u polumrak u kojemu se čulo kvakanje, kreketanje, pijukanje, vriskanje, čak i nešto poput smijanja. Sumanuta kakofonija!

– Ovo je kao filmu: u močvarama se uvijek čuju zvuci kao iz ludnice- rekoh glasno svoje misli Cvijeti

.           Nije joj padalo na pamet da to komentira.

            A onda je zagrmjelo i nekoliko trenutaka kasnije svi su se zvuci povukli pred jednim tihim šumom: pucketanjem kiše po granama. Ispočetka se činilo kao da kapi neće stići do nas, ali nakon još dva groma počeo je pljusak koji je s grana potiskivao i onu kišu koju su grane bile zarobile u svojim zakucima i naši su brisači morali raditi punom parom. Bilo je kao da smo nekom trošnom hangaru kome krov prokišnjava na sve strane. Hangaru koji ima gnjecavi, zemljani pod. U kakvom takvom zaklonu koji je pružala jedna golema krošnja iskočili smo iz vozila i navukli kabanice, da bi onda pomogli Điđiju skinuti stranicu i na terenac navući krov. Na kraju smo bili mokri, što od kiše, što od znoja, ali tješili smo se da su barem komarci pobjegli.    

            Vozeći dalje, Kapo je u jednom trenutku naglo zakočio: bujad se s njegove desne strane čudnovato pomicala! A onda smo shvatili da to nije bila bujad, nego nekakva životinja koja se savršeno stapala s okolinom. Raspoznao sam pršljenove kralježnice na ljigavim kožnatim leđa po kojima  rastu lišajevi i mahovina.  Biće se nevoljkom brzinom izgubi u  papratima da bi se onda začuo glasan pljusak. Ne znam što je to bilo, ali i dan danas sam uvjeren da se radilo o nekom golemom vodozemcu.

            A onda smo naišli na jezerce koje nam je pokazalo koliko kiša jako pada – činilo se kao da po njegovoj površini neprestano izrasta i odmah potom vene prozirna vodena trava “Dinosaurska auto cesta” povela nas je potom  uz blago zastrmljenu obalu, što je  za terenca nije predstavljalo problem, ali jest za kamion. Oboreno trulo deblo koje goleme noge nisu  posve sabile u treset izmakne se pod našim stražnjim kotačem i mi se neugodno cimnemo na tu stranu. Cvijeta ubaci u prvu brzinu i da gas, ali mi ostadosmo na mjestu slušajući kako kotači zasipaju naš pod obilnim količinama blata. Gore od toga bilo je čuti kako naš tert klizi. Klizi, pa udara u lijevu stranu. Nagnuli smo se! Cvijeta pokuša još jednom, ali samo je pogoršala stanje – lijevi su kotači propali još dublje, naginjali smo se sve više i više!

            Kapo, koji je stao i bacio pogled unatrag, iskoči iz auta mašući rukama i vičući: –  Otpustite stranicu, otpustite stranicu!

            Cvijeta i ja iskočimo u kišu i pokušamo otvoriti lijevu stranicu, ali pritisak tereta je bio prevelik da bi se zasuni dali izvući. Zato smo svi zajedno otpustili trake koje su trebale držati teret pričvršćen.

– Stražnju, stražnju stranicu!-vikao je Kapo.

            Poslušali smo ga i izbili zasune stražnje stranice. Pao sam na stražnjici u blatu kada je naglo tresnula dolje i mogao sam samo gledati kako golema spinosaurova tjelesnina klizi van i pljuska u jezerce. Bilo bi dobro da je sve ispalo van i oslobodilo vozilo, ali lešina se zaustavila mrtav leđima pritiskujući kraj teretnog prostora, kao da joj se ne da ići dalje. Kamion se još više nagnuo, i potom mačice zavrtio u lijevo oko stražnjeg lijevog kotača jer je težina načinila polugu. Vidjevši to, brže-bolje ustadoh da me ne poklopi. Sada je postalo jasno da se iz gliba više nećemo izvući bez  vitla. Kapo zapovijedi meni, Điđiju i Profesoru da ga razvučemo čelično uže i pričvrstimo ga za tridesetak metar udaljeno deblo uz našu “cestu”. Nevolja je bila što je do njega vodila strmina, istina, vrlo blaga, ali kada na vas sa svih strana toči, a noge vam u blato propadaju do pola potkoljenice proklinjete sve što nije vodoravno.

            Povlačeći se za “nos” kamion je u početku malo zaplesao lijevo desno, kao da želi glačati blato, ali se ubrzo umirio i smjerno pošao za nategnutom niti izmičući spinosauru, pa on dovrši svoj silazak  u jezerce.       

            Kapo dade znak Cvijeti da stane, a potom reče da ćemo plijen izvući i primaći dizalici pomoću vitla na terencu. Okrenuo je vozilo prema dolje u namjeri da to ostvari, ali ja tada primijetih da se s našim plijenom nešto čudno zbiva –  micao se! Iz vode oko njega virila su dva   debela sjajna koluta nalik na one za neplivače, samo mnogo veća. I Profesor je to uočio. 

– Puške, daj puške! – vikne trčeći prema Kapu.

            Dok je on tražio oružje, voda oko našeg plijena zapljuska. Ugledah dvije zubate štipaljke koje kidaju meso s njega! Zajedno s Kapom i Profesorom zgrabim kalašnjikov i zapucam u to. Kako li je tada izgledala površina kada su povrh svega po njoj tukla i zrna naših metaka! Na trenutak smo rastjerali napasnike, ali ubrzo opet opazili dva zubala kako na kraju krljuštavih vratova kidaju meso.

            Ponovo smo zaštektali složno, promijenili šaržere i nastavili. Činilo se da smo konačno otjerali. Kapo baci oružje na leđa i zagazi u okrvavljenu vodu da zaveže čelično uže za gležanj spinosaurusove stražnje noge. Nije smio jer ga je nešto kasnije ponovo doplivala jedna glava, zgrabila ga za gležanj desne noge i povukla u vis okrenuvši ga naglavačke! U tom je trenutku vrištao nimalo zapovjednički. Dinosaur koji ga je zgrabio imao je dugačak vrat u obliku slova S koji je završavao malom lubanjom, pa se činilo da su čeljusti izravno zataknute na vrat. Po sredini vrata je imao i bodlje i poprilično je podsjećao na vodene zmije koje na starinskim crtežima napadaju jedrenjake. Šape nalik na seljačke šake bile su naoružane debelim kandžama, kojima je pokušao dohvatiti koprcajućeg Kapa, ali prije nego je u tome uspio, ja i Profesor smo u njegov trup pod vodom ispraznili spremnike.

            Ispušteni Kapo nije pljusnuo samo u vodu, zabio se glavom u crijeva koja su iz načetog trbuha ispala iz spinosaura. U crijeva i njihovu sadržinu…

– To je baryonyx! Vidio sam u jednoj ekspediciji, ali morali smo biti stotinjak tisuća godina ranije jer ovako izgleda evoluirano – reče Profesor gledajući mrtvu životinju koja je počela plutati po vodi.

            Čas držeći se za nogu, a čas perući si vodom vrat i zatiljak, Kapo se je psovao kao nikada do tada i  vikao da mu damo kutiju za prvu pomoć.

            Zubi su mu proboli čizmu i kožu, ali rane nisu bile strašne. Injekciju protuotrova zabio si je sam, a kada je trebalo previjati, u pomoć mu je priskočila Cvijeta.

– Što biste  vi bez nas žena?!- morala je ona reći.

– Moralo smo slušati mene i ne poći kroz močvaru – rekao je Profesor kada je dovršila posao.

            Kapo se nije obazirao na tu primjedbe, samo mu je rekao: – Tako mi je istegao nogu da ne mogu voziti, morat ćeš ti to preuzeti.       

            Ono što je ostalo od plijena, a to su bile do kosti izgrizena leđa i rep te načeti trbuh iz kojega su migoljila crijeva debela kao vatrogasni šmrkovi, natovario sam dizalicom na kamion i mi smo pošli dalje. Kiša je nedugo zatim prestala.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *