Zavojitom cestom do Butonige, pored nje i natrag

Bila je topla, sunčana jesen, a mi smo radili reportažu iz Zamaska, jednog od gradića navrh brda u središnjoj Istri.

Njegovih desetak kuća i isto toliko stanovnika pribrojeni su gradu Pazinu udaljenom petnaestak kilometara.  Zašto su se ljudi naselili ovdje i zašto su Mlečani i Habsburgovci vodili ljute bitke oko ovog mjesta te ga na kraju podijelili po pola, podijelili ga tako da je crkva bila na jednoj strani, a župni dvor na drugoj, sve vam to postane jasno kada se popnete do njega i kad pred vama pukne pogled na središnju Istru,  sve tamo do Buzeta i niskih plavih hrptova Ćićarije. Sve da ništa ne znate o vojnoj strategiji, razumjet ćete da je ovo dragocjena točka s koje vidite svaki pokret veće skupine udaljenih ljudi desetine kilometara.  Pogled iz Zamaska ljepši je do pogleda sa zidina razvikanog Motovuna, kojega, odavde, na drugu stranu, gledate u visini koljena. 

U tom pred tim pred vama rasprostrtom krajoliku kojega čine brežuljci, cestica i nakupine kućica pravi dragulj je nepravilna ploha jezera Butoniga. To vam odmah privuče pogled i to poželite pogledati izbliza. Zato smo i mi obavivši posao pošli onamo. 

Morali smo natrag u smjeru Pazina, pa skrenuti lijevo dolje u Kašćergu. Neveliko selo, ali nakon Zamaska izgledalo nam je kao grad. I stare kuće zidane su od pravilnih klesanaca prilično su velike i dobro održavane, ne samo nove. Ovdje nije teško naći čovjeka.

Cesta je bila uska i vijugava i po ravnom dijelu, a pogotovo kada se stala spuštani niz brdo. Lizala je uz flišne obronke po kojima se na osunčanim dijelovima rumenio ruj, grm možda najjesenskiji od svega grmlja; u sjenovitim dijelovima prolazili smo kroz tunele tankog drveća kojemu je s vozačeve strane često virilo korijenje na bujicama podlokanim mjestima.

Sasvim neočekivano naišli smo na ploču koja nam je kazivala da ulazimo u Ukotiće. Kuće između kojih prolazi cesta sliče onima u Kašćergi. A onda shvatimo da Ukotići imaju lijep pogled na Butonigu, koja tu, na dohvat ruke, treba se samo još malo spustiti.

Spustivši se, prešli smo mostićem preko kanala kojim se ispušta voda iz jezera, u daljini smo na kratko vidjeli vozila koja svojim poslom prolaze državnom cestom Buzet – Buje i onda se počeli uspinjati, bacajući pogled desno, da ulovimo što više jezera. I tako smo se kroz Šćulce i Paldine popeli sve do Vrha. Vrh doista zaslužuje taj naziv, on je nekakav suprotni pol Zamasku i pogled mu je raskošan, ali ni približno onakav kao u Zamasku. Ovdje smo se okrenuli i pošli natrag.

Sada smo ljepše vidjeli jezero. S ove strane nije izgledalo zanosno plavo kao iz Zamaska, izgledalo je kao lagano iskrivljena i djelomično ulaštena metalna površina. U plićaku, blatnjavoj površini koja se ovisno o vodostaju plavi i  suši rastu neki usamljenici kratkih debala i kuštravih krošanja.

Vratili smo se na razinu jezera ili točnije koji metar ispod, prešli preko ispusnog kanal i produžili prema Kašćeri.

I tada, trenutak prije nego ćemo opet početi lizati uz obronke

Tikve na njivi;

kroz zlato što se osipa

prolijeće šojka.

Na njivi s desna ugledam naslagane buće, hrpu žutih bucmastih buća! Spremne za udaju, spremne za Halloween!

Cesta mi otrgne pogled s njih i usmjeri ga stabla pored ceste. Bili su to tanki grabovi s kojih se osipalo smežurano lišće, koje se, onako sa suncem u pozadini, činilo zlaćanim. Ali ono što me oduševilo bila je raskriljena šojka u prostoru između tih komadića zlata: s grane na granu ona je kliznula  ne dotakavši ni jednoga od njih, dapače, ne poremetivši ni jednome njegovu vrtložnu silaznu putanju.   

Kako smo se uspinjali zavojima sve me više prožimala spoznaja da je to bio doživljaj po kojemu ću pamtiti jesen koju živimo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *