Spinosaurusov sartoris

II

            Razočaranje. Kroz prozor do svog ramena ugledao sam granu procvjetale magnolije i ispod nje paprati, oboje s kapljicama jutarnje rose. Magnolija je rasla u parku nedaleko moje zgrade, a paprati sam susretao dok sam kao klinac šetao sa psom rubom grada. Šuma borova ispred nas već je izgledala drukčije nego što sam bio naviknut. Kasnije sam od Profesora saznao da su to araukarije koje u našem vremenu rastu u Južnoj Americi. Iznenađenje je bila planina u daljini čiji je vrh bio raspuknut poput smokve, a iz te je raspukline izlazi tanak, ali gust dim. Vulkan, to je već prava kreda! Pravi osjećaj novine obuhvatio me kada sam otvorio vrata i udahnuo zrak: peckav, pomalo vruć, ispunjen mirisima među kojima sam prepoznavao jedino smolu. Bili smo u nekoj polusjeni, ali Kapo zapovijedi da metnemo šešire i naočale za sunce.

            Prije nego smo krenuli, on je na listu papira na kojoj je bila ucrtana samo mreža okomitih i vodoravnih crta zabilježio naš otklon od sjevera te približno odredio položaj vulkana. Kasnije, tijekom cijelog puta, povremeno smo zastajkivali da bi mjerio i položaj unosio u mapu. Karta krede nije se mogla izraditi jer nikada niste znali na kojem ćete mjestu izaći, a ni u kojem njenom razdoblju, to jest koju desetinu tisuća godina prije ili kasnije. Na jedno ste se ipak mogli osloniti: doba dana koje bi vas dočekalo bilo je isto kao i ono iz kojega ste krenuli, štoviše bio je  isti dan u godini, što se moglo zaključiti iz dužine dana i noći. Geografska točka otvaranja već je bila problem: vrata su se mogla otvoriti u atmosferi i tada kada bi u naše doba prodrlo samo malo svježeg zraka, a kad bi se to dogodilo pod morskom površinom, kroz njih bi šiknuo mlaz vode, katkad i s ponekom ribom. U oba slučaja, sve se prekidalo i postupak je počinjao ispočetka. Ako je otvaranje bilo uspješno, tj. u razini s tlom, onda je lokacija držana pod naponom da bi se ponovo mogla otvoriti kada se ekspedicija vrati. To je trajalo koliko treba, ako se radilo o znanstvenom pothvatu, ali, ako je bila riječ o ilegalnom ulasku, onda su strojevi radili koliko bi netko procijenio da vrijedi čekati. Doduše pričalo se da nikad nitko nije ostavljen, ali …           

            Nisam očekivao da će nakon što pređemo nekoliko metara iz neke guštare provaliti pet metara visoka neman s raljama  velikima poput putnog kovčega, ali bio sam nestrpljiv da ugledam prvog dinosaura. Pogledavao sam u vis ne bi li uočio pterodaktila, ali  nebeska modrina je ostajala prazna. Želja mi se ispunila kada smo se spuštali niz padinu u sjeni visokih araukarija. Bio je to mali dinosaur visok oko metar i dvadeset, koji je zbog crnog perja s bijelim šarama podsjećao na purana. Žvakao je paprat, a kada je opazio da prema njemu idu terenac i kamion, zbunjeno je zastao. Gledao nas je:  te stvari svojom veličinom za njega nisu bile ništa neobično, ali njihovi obrisi, kretnje i zvukovi koje su proizvodile zasigurno nisu bili nalik ničemu što je poznavao. Možda ga je terenac donekle podsjećao na nekog od svoje vrste koji ide na četiri noge, ali kamion s malom dizalicom između kabine i prtljažnika, što bi to bilo?  Brujanje motora, kakvu je poruku odašiljalo? A onda mu je valjda u nosnice dopro miris ispušnih plinova i on s obje noge, poput kengura, odskoči i nestane u rebrastoj bujadi  što je rasla u sjeni oko debala.

            Kroz šumu smo išli oko sat vremena. Nailazili smo na duboke troprste tragove i gomile izmeta , a iz krošanja su se stalno čuli krici i cijukanja nevidljivih životinja. Ne baš posve nevidljivih jer tu i tamo bi između debala projurio neki manji dinosaur. Nisam ga uspijevao uloviti pogledom, činilo se kao da sam vidio stol za glačanje koji je oživio i počeo trčati.

            Napokon smo izašli su na ravnu čistinu od crvenkaste vulkanske zemlje prošaranu tek izraslim cikasima niskih debala čije su grane sličile na palmine. Sunce je udarilo, pa smo odmah na glave vratili svoje stetsone i naočale za sunce. Dospjeli smo do nečega nešto što je nalikovalo cesti, a to je bila utabana staze nekog biljojedskog krda koje je tuda prošlo. Osjećao se vonj, ne samo od još mlakog izmeta, nego i onaj koja su njihova tjelesa ostavila na tlu. Idući dalje nailazili smo na suha, crna stabla; neko povaljeno, a neko stojeće kao da još uvijek raste. Onako, opušteno razgovorljivo ustvrdih da je ovdje zacijelo prije nekoliko godina bjesnio požar, ali Cvijeta kao da nije čula, samo je upravljala bešćutno gledajući ispred sebe. 

            Zaobilazeći oveći cikas čije su grane činile kuglastu krošnju, terenac  bane pored životinju koja je čupkala i žvakala lišće s drugog takvog stabla. Bio je to ceratopsid, dugačak pet metara, a visok kao kamion.. Taj nije ustuknuo,  naprotiv – ugledavši nas, spustio je glavu oboružanu štitom nalik na stražnji dio kacige te rogovima poput klinova od kojih je dva imao na čelu, a jedan na nosu. Krenuo je prema nama, Kapo zakoči, a za njim je morala i Cvijeta.      

            Otvorio sam vrata i znatiželjno izvirio. Životinja je izgledala kao golemi križanac između bika i nosoroga obrastao sivim, tankim perjem, zbog čega se činilo kao da ima dlake. Stala je na tri – četiri metra i nogama počela razgrtati šljunak ispod sebe potkrepljujući te pokrete kratkim i dubokim ispuhivanjem kroz nozdrve. Zvučao je gotovo kao naš kamion.

– Imam ga, Kapo! – reče Điđi ciljajući strojnicom u njega.

– Mladi mužjak nas samo želi zaplašiti. Možemo ga zaobići, neće nas napasti – reče Profesor.

            Ali, Kapo je mislio drukčije:- Điđi, pali!

            Hitac, jedan jedini, ali djelotvorni: tjelesnini pred nama noge umah popuste i ona se skljoka kao da ih nikad nije ni imala. Iz rupe na čelu šikne potok krvi i požuri natopiti tlo. Odnekud se diglo jato prestrašenih pterodaktila veličine jastreba krešteći u sav glas i  kožnim krilima dalo vjetra. Profesor se zabezeknuto okrene prema Kapu.

– Ovo je bilo potpuno nepotrebno! – reče.

– Ovo je bilo potpuno potrebno! – odvrati on smijuljeći se. 

– Možda sam malo dosadan, ali zašto smo upucali ovu životinju? – ubacim se tada ja.

            Iskočivši iz terenca Kapo odgovori glasno da ga svi možemo čuti: – Sada imamo strvinu, po nju će doći strvinari, među njima su prvi pterodaktili, a pterodaktili su, znamo, najdraža spinosaurova lovina. Mi ćemo čekati u zasjedi i upucati ga. Jednostavno, zar ne? Druga stvar je što nije loše vježbati, da nas ne iznenadi kada dođe trenutak.

– Ovo odstupa od propozicija da ćemo se minimalno uplitati u ekosustav! Ako u našem vremenu na Zemlji nije preostalo gotovo ništa što bi se moglo loviti, to ne znači da u kredi možemo pucati na sve što vidimo! Na taj način ćemo istrijebiti i dinosaure! – reče Profesor smrknuto.

            Kapo mu se nasmiješi sa žaljenjem.

– Ma, vidi ti profesora! Zašto si ti uopće pošao s nama kada si toliko zabrinut za ekosustav od prije šezdeset i pet milijuna i koju stotinu tisuća godina?

– Istina, zapao sam u određene financijske teškoće  …!

– “Financijske teškoće” je li?! A, ti Điđi, zašto si ti pošao u lov?

– Zbog love! A i volim pucati – odmumlja mitraljezac smiješeći se sramežljivo.

– A , ti Cvijeto, ljubičice naša, reci nam zašto si ti pošla!

            Vozačica ljutito otvori vrata, izviri  i vikne: – Zbog novca, ali i zato da vama, muškarcima, dokažem da žena to može. I ne zovi me više “ljubičice”, rekla sam ti već! Može?

            Zločesto se smijući zbog njene reakcije, Kapo se obrati meni: – A ti  “Zašto”? Reci nam zašto si ti ovdje?

– Pa, dobra je lova – odgovorih ponosan što me Kapo tako nešto pita i onda, u namjeri da moj odgovor ne bude prekratak i preštur dodah: – A, osim toga, pošao sam … Onako! 

– Eto, vidiš – reče Kapo Profesoru – svatko je pošao i zbog nekog “duhovnog” razloga, ne samo zbog love, a ti, tako pametan i naobražen, imaš samo materijalne razloge koji se zovu kockarski dugovi. Kako bijedno!

– Ne zaboravi da sam već bio ovdje i da se bavim proučavanjem života u kredi. Što se mene tiče, ovo se može smatrati i još jednom znanstvenom ekspedicijom, mada ilegalnom. Uostalom, koji je tvoj nematerijalni razlog?

            Kapo mu se unese u lice: – Volim izazove, volim kada krv vrije! Tako živim čitav život i ne znam drugačije!

– Razumijem tvoje razloge kao  razloge svih vas i, ako hoćete, ja sam najgori među vama, ali morate znati i to da teorija struna još nije posve potvrđena. Smrt ove životinje možda je promijenila tok naše budućnosti i kada se vratimo svijet možda neće biti isti. Istina, do sada se ni zbog jednog lova to nije dogodilo, ali  …

– Boli me briga ako se to dogodi! Bit će to samo još jedan novi izazov! – odbrusi Kapo.

            Potom izvadi svoju mačetu, zarine je do pola u paperjasti trbuh ceratopsida i stane je vući prema stražnjim nogama. Krv je prštala i točila, a za njom su isklizavale iznutrice od kojih sam prepoznao crijeva nalik na brodske konope. I vonj mi se učinio poznatim – kao kad sam jednom slučajno zgazio žabu.

– Ovako će strvinari brže osjetiti miris – reče Kapo brišući pomno sječivo o otkinute listove paprati.

            Utaknuvši je natrag u futrolu, zapovijedi da se odvezemo na brežuljak sa suprotne strane lešine. Cvijeti reče da kamion ugurala u bujad, a on s terencem produžili do usamljene araukarije.  Odatle se ustrijeljena životinja vidjela kao na dlanu, a k tome je drvo pružalo i nešto hlada. 

            Meni reče da motrim iza nas i pazim da nam se nešto ne približi s leđa, Profesoru da gleda desno, a Điđiju lijevo.

– A u mene nemate povjerenja zato što sam žena, je li? – pobuni se Cvijeta.

– Dobro, onda motri ti iza, a ti, Zašto, dođi ovamo!

– Zašto meni ništa?!- pobunih se i ja.

– Mijenjat ćeš nas kada se umorimo. I dosta prigovaranja!

            Bilo je to lijepo zamišljeno, ali događaji su pošli svojim tokom. Okupilo se jato strvinarskih pterodaktila i zubatim kljunovima počelo čupati lešinu. Bili su obrasli perjem perje svuda po tijelu i repu, osobito na njegovom kraju, ali krila su im bila golokoža kao u šišmiša, pa se činilo da nose prsluke. Iznenada su se uzmahali i krešteći vinuli u zrak, a na njihovo mjesto nahrupi čopor dinosaura veličine čovjeka kojima ni profesor nije znao ime.  Samo je rekao da su to nekakvi dromaeosauridi jer imaju dugačke prednje udove koji završavaju oštrim kandžama. Zbog dugačkih pera s njihove donje strane činilo se kao da imaju kratka krila, a dugački tanki repovi završavali su im pernatim metlicama, što ih je činilo gotovo dražesnima. Profesor reče da bi sljedeći trebali doći pojedinačni veći dinosauri, no ništa nije dolazilo da rastjera tu  pohlepnu rulju koja je neumorno grizla, čupala i žderala. Lešina se sve više pretvarala u golema rebra s ostacima kože. A nama je bivalo sve dosadnije: sunce je jačalo, pod stablom je bilo sve manje sjene i više nitko nije motrio svoju stranu, nego su se svi sabili u ono malo hlada i napeto iščekivali da ove dolje konačno rasprši onaj pravi. Ali, taj se nikako nije pojavljivao i sve sam češće pomišljao da je Kapova ideja bila promašaj. Dakako, o tome se nisam usuđivao ni zucnuti.

            Meni je bilo dosadnije nego drugima i više sam pogledom lutao naokolo. A taj mi je pogled neočekivanu zapeo! Na golemoj glavi što je virila između borova iza našeg kamiona. Prema slikama koje su nam na obuci prikazivali, ta glavurda s dugim čeljustima iz kojih zubi vire kao ukrivo zakucani čavli mogla je biti samo spinosaurosova! Kako li se samo takva životinja može nečujno prikrasti?! Mora, da se zemlja trese pod njim ne bi nikada ništa ulovio. Zinuo sam zaprepašteno gledajući u to stvorenje koje je gledalo prema nama, ali nas nije primjećivalo ili nas nije smatralo nečim važnim. Samo ja, nitko ga drugi nije vidio.

            Morao sam ih obavijestiti, ali tako da od iznenađenja ne naprave buku koja zbog koje bi gorostas obratio pozornost na nas. Cimnuo sam Điđija za rame, a on zagunđa da ga ostavim na miru.Cvijeta na isti dodir ciknula: – Ne diraj me! 

            Htjedoh za rame prodrmati i Profesora, ali odustanem od toga i skočim ravno pred Kapa.

– Koji ku… – zausti on, ali tada opazi da mahnito poput nijemog čovjeka pokazujem prstom u stranu.

            Okrene glavu u tom pravcu i mi zajednički ugledamo spinosaora kako iskoračuje iz šume.

            Imao sam dojam da gledam u neku čudovišnu perad, možda genetski modificiranu gusku s kokošjim nogama jer ono što je bilo u visini naših očiju bile su žutim krljuštima prekriveni troprsti čaporci stražnjih nogu. Čudnovato su mu izgledale i “ručice”, kratki prednji udovi nalik na pasje šape s mačjim noktima koje su stajale kao da se spremaju zagrliti nekoga. Trup mu je prošaran sivosmeđim mrljama slično šatorskom krilu i takav se izvrsno stapao s okolišem. Dugi vrat završavao je krljuštavom glavom nalik na krokodilsku, a straga se pružao rep koji se i iz debelog paperjastog konusa naglo svijao u tanki, šiljati završetak obrastao golemim, grubim perima poredanima kao riblja kost. Ono najčudnovatije i naizgled potpuno suvišno na njemu, bila je krijesta nalik na riblju peraju koja mu se polegla duž hrpta. Svako to šareno pero bilo je veličine čovjeka!

            I to je dvonogo čudo bilo fascinirano našim kamionom. Spustivši prednje udove na stranicu prtljažnog prostora, gorostas se iščuđavao nad tom stvari dugačkom približno koliko i on. Gledao ga je sad na jedno, sad na drugo oko, trzajući glavom kao ptica.  Stražnji kraj vozila učinio mu se nekako privlačniji od prednjeg, naročito ispušna cijev koju je stao pomno njuškati kada ju je opazio. Nije primjećivao nas, nijemu publiku ispod drveta tridesetak metara dalje.

– On misli da je naš kamion strvina! – reče Kapo tiho.

– Pa, nisam posve siguran … – odvrati Profesor.

            Što je mislio reći, postalo je jasno nakon nekoliko trenutaka kada je spinosaur pokušao zaskočiti vozilo! Prednji su se kotači podigli i vozilo je škripeći pod ručnom kočnicom krenulo naprijed izmičući se pod njegovim težinom te je na kraju prednji trap tresnuo po svježoj bujadi pred sobom. Bilo je vrlo neugodno za gledanje i slušanje.

– Silovat će mi kamion! Ti, muškarci, svi su isti; učinite nešto! – vikne Cvijeta.

– Điđi, na položaj, ali ne pucaj, mogao bi pogoditi kamion. Ti, Zašto, idi prema njemu i privuci mu pozornost – zapovijedi mi Kapo.

            Dakako da sam pitao zašto ja!       

– Zato što sam ja tako rekao!

            Trgnuo sam se i pošao kao navijen – Kapo je na trenutak bio strašniji od spinosaura!

            I što sam mogao učiniti tom divu? Prišao sam na nekih petnaestak metara, učini još dva koračića bliže i počeo mahati ispruženim rukama: – Iš, iš, iš!

            Ali, gorostas mi nije pridavao nikakvu pozornost, bio je zauzet guranjem njuške u stražnji dio kamiona koji je, na njegovo čuđenje, bio hladan i krut poput kamena.

– Iš, iš, iš – zatoptao sam nogama.

            I tada mi se oči susretnu s dva velika žuta oka. Bio je to prodoran, strelovit i nimalo  glup pogled! U strahu koji me punio kao hladna voda spužvu, učinio sam  neoprezan korak unatrag, spotaknuo se i pao što na stražnjicu, što na laktove. Moji usplahireni pokreti nemoćne žrtve potaknuli bi lovački nagon u svakom predatoru, pa su tako i u ovome. Ostavljajući kamion, spinosaur kroči prema meni spuštajući glavu, pa razjapi čeljusti i ispusti roktaj, glas kao iz dubine groba. Vrisnem, skočim i potrčim natrag nogama koje me nisu osobito slušale. Između vrisaka čuo sam  kako golema masa stupa za mnom, a čuo sam i kako Điđi kaže: – Imam ga, Kapo!

            Trenutak kasnije stupanje je prestalo. Okrenuh se i ugledah dinosaura gdje stoji i gleda prema nama. Odjednom, on podigne svoju krijestu i ona se rastvori u svoj svojoj strahotnoj ljepoti: golema, čvrsta pera sa šarama i “očima” nalik na ona u paunovom repu. Bilo je nedvojbeno da je biće pred nama iznenada promijenilo ideju! Vjerojatno se nikoga nije trebao bojati, ali niz čudnih stvari s kojima se suočio u samo nekoliko trenutaka  bilo je dovoljno da u njemu probudi nagon za samoodržanjem. Jednostavno rečeno, uplašio se!

– Điđi, rokaj!

            Rafal je odjeknuo upravo u trenutku kada se spinosaur demonskom okretnošću dao u bijeg. Nešto je crveno prsnulo na njemu i tjelesna se sruši preko grmlja. Zakratko, jer se istom onom brzinom podigla na noge. U tom trenutku oni opaze da mu prednji desni ud beživotno visi niz okrvavljeni bok.

– Okrznuo si ga! Pucaj, Điđi, pucaj!- vikao je Kapo.

            Browning zagrmi opet, ali njegova zrna samo protresu žbunje jer je lukava odskočila na drugu stranu! Odskočila i pobjegla!

            Kapo uskoči u auto, upali i pojuri za spinosaurom. Vidjevši što mu vođa čini, Profesor se brže – bolje uvali na suvozačevo mjesto, a i Cvijeta je uspjela upasti do Điđijevih nogu, ali ja sam mogao samo nemoćno gledati kako vozilo praši pored mene kao ne postojim. Ostati sam bilo gdje u kredi nije bilo osobito pametno i zato sam potrčao za njima vičući da me čekaju. Nisu se obazirali.  Kapo je na trenutke sumanuto ubrzavao, ali ubrzo bi morao zakočiti i mijenjati smjer, što zbog cikasa koji bi mu se ispriječio na putu, što zbog toga što je lovina promijenila smjer. U tom trzanju i cimanju lijevo – desno svatko se hvatao za što je mogao, a najbolje je prolazio Điđi koji je s obje ruke držao strojnicu iz koje bi povremeno opalio kratki rafal na metu. Uzalud,  jer velika krijesta nikako da potone. Ti kratki zastoji davali su mi vremena da ih sustignem. Trčao sam ne obazirući se što me to šiba po rukama i tijelu  i što su nogavice postaju sve vlažnije od mnoštva preslica koje putem kupim, trgam i obaram.    

            A onda je auto stao i na moju radost nije polazio dalje. Čuo sam kako netko govori da kao da je lovina u zemlju propala. Zastao sam na tridesetak koraka od njih da uhvatim zraka. To mi se činilo dovoljno blizu da se osjetim sigurnim i zaštićenim.   

            A onda se začu urlik tako jezivo dubok da sam smrznuo! Poput torpeda, glavom nisko spuštenom nad tlo, iz raslinja izjuri spinosaur i čelom udari u prednji kraj terenca!

            Uz zveket, vozilo se propne u zrak, u padu okrene na desno, dočeka se na kotače, ponovo se odbije uu vis oko pola metra i, okrenuto u suprotnom smjeru od početnog, svali se na desnu stranu, pa još i napola na nepostojeći krov, odnosno stalak browninga koji je spriječio potpuno prevrtanje. Sve to kao da u njemu nema nikoga. Điđi, koji  je stajao, odletio je najdalje, za njim ispao Kapo, a Cvijeta i Profesor ostali su prikliješteni u oborenom vozilu. Prekoračivši Kapa, dinosaur raljama nalik na neki inkvizicijsko mučilo pođe po Điđija koje je ležao potrbuške. Valjda je primijetio sjenu nad sobom jer se okrenuo na leđa i , vidjevši što mu ide u susret, zagrebao petama po tlu tako hitro da je to u isti mah bilo i užasno i smiješno. Ali, o tom trenu dotrči ludo hrabri Kapo i zabije čudovištu prste u oko!  Bolno se trznuvši, kožnata glavurda ga odbaci dva metra u stranu, a potom se odmah usmjeri na njega. Ali, specijalac se hitro i hrabro otkotrlja pod dinosaurove noge! Beštija je bila potpuno zbunjena jer nikada nije doživjela da se neka lovina kotrlja i kreće prema njoj umjesto da bježi što dalje. Dinosaur je koraknuo unatrag i stao na cikas, od čega mu se ravnoteža poremetila. Morao je učiniti još dva tri -koračića da je povrat, što je popratio bjesomučnom rikom. Kapo je za to vrijeme sa sjedala auta izvukao ručni bacač i u trku ga počeo rasklapati. Trčao je prema meni, ali, naravno, ne zbog mene – zauzimao je razmak da bi gađao zvijer. Procijenivši da se dovoljno odmaknuo, okrenuo se i kleknuo. U tom trenutku Spinosaur već načinio nekoliko užurbanih koraka prema njemu.

            Shvativši što slijedi, bacio sam se i otkotrljao u stranu. Začuo se huk, sukno je plamen čiju sam toplinu čas kasnije i osjetio, Spinosaurus je urliknuo gotovo promijenivši glas. S licem prema tlu slušao sam kako se nešto ruši, a taj je zvuk prekrila eksplozija u daljini. Potom tišina. Dovoljna da se čuje tupi zveket odbačenog ručnog bacača.

            Kad sam se podigao, imao sam što i vidjeti. Sartoris je ležao isplažene jezičine tupo gledajući negdje u stranu, a krv je šumjela liptajući iz rupe koju mu je načinila raketa prošavši kroz njega kao vrući nož kroz maslac. I rasprsnula se udarivši u neko stablo negdje daleko iza. Zvijer je još dva-tri puta trznula svojim stražnjim čaporcima zastrugavši po prašini. Nemoćno, ali ipak zastrašujuće. Krijesta mu se skupila, ali premlitava da bi se do kraja sklopila. I, trebam li reći da okolo lepršajući padalo perje? 

            Ostalo što sam vidio bilo je da Profesor pokušava pomoći Cvijeti da izađe iz auta, ali ona ga, ne prestajući stenjati, lupi po ruci. Bio je to najbolji znak da su oboje dobro. Điđi je stajao i češkao se po glavi, očito se čudio da još živi.

– Mislio sam da sam gotov – reče Kapu kao izraz zahvalnosti.

– Nisi gotov dok sam ja  ovdje! Samo da auto i kompjutor nisu stradali!

– Ne brini, to je ruska mrcina, i dinosaur može skakati po njoj, neće joj ništa biti!

– Zašto ste me ostavili! – upitah Kapa došavši do njega – Moglo me nešto zgrabiti onako samoga!

– Hajde, ne gnjavi! – odbrusi on – Odi s Cvijetom po kamion i onda natovari lovinu!

            Nije da se hvalim, ali svoj sam posao obavio besprijekorno: uglavio hidraulične nogare dizalice u tlo, podigao najprije prednju, pa stražnju stranu spinosaura da bi oni mogli podvući trake pod njega i onda oko pet tona tešku lešinu smjestio u teretni prostor. Pokušao sam dizalicom saviti rep, ali on se pokazao suviše elastičan, pa su smo ga na kraju pustili da viri van i vuče se po tlu.

– Pusti ga, vrh repa ionako nije važan – rekao je Kapo.

            Iskoristio sam priliku da ga upitam: – Zašto mi ono zapravo lovimo spinosaura? Ono s -s – s …

– Sartoris! Ne gnjavi nego donesi konopce da učvrstimo teret!       

            Poslušao sam, ali sam, dok smo radili, prvom prigodom upitah Profesora što je to sartoris. On je imao nešto više razumijevanja od Kapa.

– To je vrlo dugačak i tanak mišić u dinosaurovoj butini. Imaš ga i ti, omogućuje ti da prebaciš nogu preko noge – odgovorio mi je.

– Pa, što je to toliko dobro u tom mišiću?

– Japanci su poludjeli za njim, rade od njega suši i takve neke stvari. Sartoris je svežder, pa njegovo meso ima specifičan okus, a osim toga, kod njega je, za razliku od drugih dinosaura, taj mišić zakržljao, pa je  vrlo mekan i zgodan za rezanje na ploške. Plaćaju ga suhim zlatom.

            Slušajući razgovor, Kapo se osjeti ponukanim da se pohvali svojim poznavanjem tržišta: – Svaki dio dinosaura može se dobro prodati, a pogotovo dobro komadi  velikih: tiranosaura, gigantosaura i spinosaura. Evo, samo njegovim prednjim pandžama možemo pokriti trošak ekspedicije.

– Jeste li kad kušali meso dinosaura? – upitah ga uvjeren da sada neće izdržati da se ne pohvali.

– Kako da ne! Ima okus sličan svinjetini. Obično su im repovi najbolji, ali najbolje što sam probao bile su “ručice” tiranosaura na žaru. Kao pileća krilca, samo golema!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *