Imati vjeru

Tamo negdje sredinom osamdesetih, u ona još „ateistička“ vremena i vremena služenja JNA, moj je znanac došao da redovno dopust iz vojske, pa je, kako je to u pravilu bivalo, pripovijedao o čudnovatim stvarima s kojima se u novoj sredini susreo i s kojima se morao saživjeti. Jedan od osebujnih likova s kojim se našao u međudjelovanju bio je i budući svećenik, usput rečeno pravoslavni. Naravno da su tada budućeg popa svi, pa tako i on, pomalo zezali što vjeruje u „te gluposti“ jer gdje su mu dokazi za ovo ili ono.

„Jesi li ti ikad bio u Tokiju?“, upitao ga je budući pop.

Ispostavilo se da nije.

„Pa kako onda znaš da postoji kad ga nisi vidio?“

Zaključak je bio da vjeruješ onome što ti kažu, a poučak da čovjek u većinu stvari koje uzima za stvarne vjeruje bez da se doista uvjeri da postoje jer kamo bi stigao kada bi sve provjeravao? I vjeruje unatoč tome što mu pamet govori da uvijek postoji neka mogućnost da bude prevaren, pa bi tako moglo biti da Tokio ne postoji, nego je, tko zna zašto, vješto smišljena obmana. 

„I uvjerio me!“, kazao je moj znanac oduševljena tom nesvakidašnjom spoznajom. 

Kažu, čovjek je biće vjere.  Moćna je to tvrdnja kojim religiozni izmiču tlo pod nogama nereligioznima. Samo, znači li vjera isto što i religija? Pripadnici triju monoteističkih religija – kršćanstva, islama i judaizma znak jednakosti s vjerom meću samo između te tri religije, pri čemu, razumljivo, svoju smatraju jedino ispravnom. Ono ostalo je praznovjerje, u najboljem slučaju samo slutnja ili naznaka prave vjere. Ne neki su način u pravu,  samo što ono ostalo nije, čin mi se, praznovjerje nego znanje! Ne znanost – samo znanje!

Etnolog Vitomir Belaj putovao je slavenskim zemlja u nastojanju da rekonstruira slavensku mitologiju. Najviše očuvane predaje pronašao je u Ukrajini i to oko Černobila, koji u to vrijeme nije ni slutio što će mu se dogoditi. Kad je tamošnjeg seljaka upitao je li čuo za boga Volosa, on mu ga je živo opisao: ljudske noge, riblja glava, krljušti, a živi tu dolje, u lugu.

„Pa, jesi li ga ti vidio?!“

„Ne!“

„Pa, kako znaš da je takav i da živi u lugu?“

„Znam!“

On nije vjerovao, on je znao da je Volos takav! Zato što je mitologija objašnjenje svijeta oko nas, začetak znanosti. Ljudi su iskustvom shvaćali  da u prirodi postoje pravilnosti koje kao da imaju svoju volju i te su pravilnosti  objašnjavali onime što im je bilo dostupno u prirodi: životinjama, ljudima i njihovim spletovima. Ako bi se našlo kakvo bolje objašnjenje, kakav drugačiji sustav bogova, onda su ga prihvaćali, zašto ne?

Prvaci u tome bili su stari Rimljani – preuzeli su gotovo sva božanstva s kojima došli u dodir i nisu ni pomišljali da bi se neko od onih zapostavljenih moglo uvrijediti zbog nevjernosti i prevrtljivosti. Do dana današnjega u biti isti ostali su hinduisti: imaju vrlo složen sustav božanstava, za svaku ljudsku djelatnost i životne okolnosti jedno, a predstavljaju ih u ljudskom i liku složenom od ljudskoga i životinjskoga. Za njih je to tako, ne dvoje oko toga, pa im vjera nije potrebna.

Monoteističkim religijama vjera je neophodno potrebna jer sve naučavaju o Jednome koje je najbolje, najviše i najjače, koje je neizrecivo, pa i više od toga, a ne može se, dapače, ne smije se predočiti nekim ljudskim likom i, što je još važnije, naučava da to vrhunsko Jedno može biti samo sušta ljubav koja nas voli više od nas samih jer nas odabralo za svoju djecu. Samo što se onda postavlja pitanje zašto onda dopušta da nas pogađaju svakojake muke i nevolje?

„Zašto se dobrim ljudima događaju loše stvari“, naslov je knjige koju je napisao rabin kojemu je umrlo dijete. Zdušno sam prionuo čitati u nadi da ću dobiti odgovor. Odgovor je glasio da odgovora nema. Jedino objašnjenje bilo je da Svemogući , možda, čini to da bismo shvatili koliko smo dobri brinući se o onima što pate. A oni što pate? Priča o Jobu u Starom zavjetu kaže da mu je Jahve pobio svu djecu, ali on ni najmanje nije izgubio vjeru u njega. Bio je nagrađen time što su mu se rodila nova djeca. A jadna pomrla djeca? Tu doista nema pomoći – ili vjeruješ ili ne vjeruješ.

A vjerovati moraš, hoćeš – nećeš. Stari Grci govorili su da je nada posljednje zlo jer  vjerovati da je unatoč svemu moguć povoljan ishod stvara uvijek novu bol i patnju. Najbolje to razumiju osobe čiji su bližnji netragom nestali – stalno vide te ljude u mnoštvu drugih, čuju njihove korake, zvone im na vratima…

„On se stalno vraćao“, rekla mi je majka poginulog branitelja koje se preselila. Do njihove je kuće na osami vodio put i kada god bi vidjela da netko dolazi, ponadala bi se da je to njezin sin. Nikada nije prestala vjerovati da je živ i da će se vratiti. 

Ostaje joj nada da će u nekoj drugoj dimenziji ponovo susresti sina. Meni ostaje  nada da će mi moj Diksi kojega sam morao eutanazirati jednog dana ponovo potrčati u susret preko cvjetne livade, veseo i razigranih  klempavih  ušesa kao i uvijek. Volio bih vjerovati u to, vjera ublažava tugu i bol. Zato su monoteističke religije tako privlačne, obećavaju da će otrti svaku suzu, a sve što treba činiti je čvrsto vjerovati u ono što naučavaju.    

„Vjerujem jer je besmisleno“, kazao je Tertulijan, kasnoantički filozof, jedan od prvih kršćanskih skolastičara.

Da zna da je tako, ne bi trebao vjerovati, a budući da hoće da bude tako, on vjeruje.

Samo, postoji i ona ruska poslovica: „Vjeruj, ali provjeravaj!“.

Vjeruj kada moraš, ali traži načina i iskoristi svaku priliku da provjeriš je li doista tako. U protivnom će tvoje povjerenje biti iskorišteno ili zloupotrebljeno. Bit ćeš glupan, a to nitko ne želi biti. Zato postoji znanost, zato je prije toga nastala mitologija.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *