Spinosaurusov sartortis

I

            Sjetno se sjećam tih davnih dana kada sam imao dvadeset godina. Em sam ja svijet doživljavao drugačije nego danas, em je on doista bio drugačiji nego što je sada. Vremenska vrata tad su bila senzacionalna novost i kroz taj blještavi krug što je strašno zujao gutajući goleme količine energije moglo se samo u kredu. Znanstvenicima su se ondje prvi put otvorila, a da nisu znali zašto upravo u tom vremenu, odnosno  još nisu informacija o tome kako ih otvoriti negdje drugdje u prošlosti. I samo je njima bio dopušteno prelaziti i donositi nešto u naše vrijeme. Zato se sve mimo toga dobro plaćalo.

            I bilo je užasno opasno, koliko zbog golemih, nepoznatih životinja, toliko zbog našem dobu nepoznatih bakterija i virusa. Blagoglagoljivi tip s kojim sam se slučajno susreo i koji je pričao o svojim poznanstvima s ljudima koji “idu preko” zapravo je vrbovao ljude za taj posao. Prirodno nadaren za psihologiju, stavio mi je bubu u uho. Shvatio sam to poslije nekoliko dana, ali ideja koja mi je sinula nakon našeg razgovora bila je toliko privlačna da sam odbijao startati je ičijom, osim svojom. Htio sam poći u šezdeset i pet milijun godina staru prošlost, vidjeti ono što je do tada vidjelo stotinjak ljudi i pri tom dobro zaraditi. Svaka opasnost i prijetnja zakonom bili su nešto o čemu nisam htio razmišljati.       

            Na navedenoj adresi, točnije u nekom bivšem uredu isto takvog poduzeća za uvoz i izvoz, dočekali su me potpuno ravnodušno, kao da ja trebam njih, a ne oni mene. Da sam primljen, shvatio sam kada su me uputili na obuku na neku napuštenu stočnu farmu izvan grada. Bilo nas je ukupno desetak. Ono što smo prošli bila je u biti vojnička obuka, samo što smo kalašnjikovima pucali u makete raznih dinosaura i uz put učili njihova imena. Učili smo i kako mačetom zasjeći u  slabu točku pet-šest metara visoke zvijeri, što nam se činilo krajnje besmislenim, ali nam je zato ispaljivanje bazuka ulijevalo povjerenje. Naučili smo još i orijentirati se u prostoru, voziti auto i kamion te rukovati dizalicom za utovar ubijenih životinja. Uz cijepljenje čuli smo nekoliko riječi i o kutiji za prvu pomoć. Nakon obuke čekao sam besposleno dva dana, a i onda je uvečer stigla vijest: mene sutra šalju u kredu!

            Pun entuzijazma, došao sam do tajnog postrojenja za otvaranje Vremenskih vrata. Ondje, u velikom zarđalom hangaru čekali su terenac i kamion s dizalicom. Objasnili su mi da će moje biti da upravljam dizalicom, a ostalo po potrebi. Pitao sam  zašto idemo u onamo.

– Lovit ćete spinosaurusa zbog sartotisa -odgovorio mi je kratko ošišani tip sa španjolskom bradom i tamnim naočalama. Samo to je rekao, a onda se okrenuo i otišao svojim poslom.     

            S vremenom sam shvatio da troje ljudi koje se vrzma oko dva vozila čini ekipu kojoj sam ja četvrti član. Tko će upravljati terencem i zapovijedati ekspedicijom bilo je jasno već na prvi pogled: maskirna odora, zbijen stas, široka ramenima, duboke bore oko usana i opak pogled – bivši profesionalni vojnik. Zvali su ga Kapo, a slučajno sam doznao da ima četrdeset i četiri godine i te su mi se dvije četvorke činile tako impresivnima da sam prema njemu osjećao više poštovanja nego da je imao četrdeset i pet ili, što ja znam, četrdeset i devet.

            Njegov suvozač izgledao je kao intelektualac koji si je priuštio safari, ponajviše zato što je upravo u takvo odijelo kaki boje i s mnoštvom džepova bio odjeven. Dojam nije varao jer se radilo o profesoru paleontologije kojega su jednostavno zvali Profesor. 

            Mjesto stražnjeg sjedala terenca, iza pedesetmilimetarskog browninga na stalku, pripadalo je još jednom čovjeku u maskirnoj odori. Zvao se Điđi, bio je krupniji i mlađi od Kapa,  malo je govorio, a  svatko bi ga najprije upamtio po licu koje je podsjećalo na neki lik s indijanskog totema.

            Kamion je vozila Cvijeta, a budući da sam ja sjedio do nje, trebao sam valjda  biti sretan što ću putovati uz curu, ali ta  djevojka pet – šest godina starija od mene kao da se trudila izgledati što manje ženstveno: bila je kratko ošišana, odjevena u jednodijelni jeans s naramenicama i pregačom koji joj je potpuno skrivao figuru, a pokreti su joj bili pokreti iskusnog automehaničara. Užasavao sam se i pomisliti da bih tako nešto ševio.

            Sve u svemu, imao sam dojam da se za mene, onako odjevenog u bijelu majicu kratkih rukava i  traperice te s tenisicama na nogama,  prije može reći da  sam trinaesto prase nego četvrti član ekipe, ali tješio sam se da se s vremenom moramo zbližiti i postati pravi tim.  

            Kada su sve one silne zavojnice zazujale, osjetio sam njihovo djelovanje u glavi, osobito očima. I dok sam se ja pitao je li to opasno po zdravlje, između njih se stvorio blještavi, magloviti krug, a među mnogobrojnim ljudima u bijelim kutama koji su sjedili za nekakvim pultovima, onaj tip sa španjolskom bradu nam mahne rukom da krenemo. Očito smo Cvijeta i ja bili početnici jer je samo nama doviknuo da zatvorimo oči dok prolazimo kroz Vrata. Unatoč tome,  tome imao sam dojam da sam na trenutak oslijepio. Provezli smo se, krug se ugasio, zujanje iščezlo. A onda?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *