Tetiva

Nas sedmorica u lovu na mamuta uzalud smo se trudili. Opkolili smo ga,da, ali on se igrao s nama mlatarajući okolo surlom sad prema jednome, sad prema drugome ili dvojici-trojici odjednom trubeći zlokobno. Nitko nije mogao prići dovoljno blizu da mu kopljem probije debelu kožu podstavljenu s još debljim slojem masti. Ono koplje što sam ga bacio, samo ju je malo načelo ispod oštrih dlaka kao u nekog divovskog štakora

A onda se Krezubi dosjetio. Zapravo, možda se nije dosjetio, možda ga je samo obuzelo ludilo zbog očaja…

Kako god bilo, kad se mamut zatrčao prema vođi pokazujući očitu namjeru da stvar s njim konačno riješi, on se ludo hrabro zatrčao za njim i sjekirom ga zasjekao po Ahilovoj tetivi stražnje noge. Ništa mu nije jamčilo da gorostas neće naglo stati i okrenuti se prema njemu, pa dohvatiti sabljastim kljovama, odalamiti surlom ili ga jednostavno zgaziti prije nego uspije pobjeći. Uostalom, mogao je udarac sjekirom biti preslab ili kamena oštrica nedovoljno nabrušena. Ali, sve mu se poklopilo.  

Mamutovo tijelo je umah popustilo ne shvaćajući zapravo što se događa,  a već sljedećeg časa životinja je podigla surlu i pustila krik koji neću nikada zaboraviti, krik koji razumiju sva živa bića, krik neumitnog kraja.

Još je bio opasan svojom surlom nalik na golemu zmijurinu, ali nije mogao posvuda dohvatiti. Van domašaja prišli smo mu blizu i zabijali koplja u meki dio ispod prednjih nogu. Krezubi mu je uz to posjekao i drugu tetivu pa se gorostas zavalio na desnu stranu što u sebe zarivajući, što lomeći, a što oboje već zabodena koplja.

Trava i zemlja oko njega uskoro su se zamastili mirišući prekrasnim mirisom svježe krvi, mirisom pobjede i uspjeha.

Ali životinja je odbijala uginuti, njezino je ugibanje moglo potrajati do sutra. Srećom nije mogla pobjeći,  a u rječici je bilo dovoljno kamenja koje se moglo odvojiti. Birali smo najteže koje smo mogli podići iznad glave i potom ga puštali da mu padne na glavu gurajući ga dodatno prema dolje, da dobije još veće ubrzanje. 

Kamen za kamenom, marljivo i neumoljivo, kosti su krcale kao zelene grane, krv prskala i šikljala kao proljetne bujice, ali mamut se i dalje uvijao i glasao. Bili smo svi okrvavljeni, postalo je opasno takvim rukama dizati kamen iznad glave jer je mogao iskliznuti tebi na glavu. Na kraju sam mu u otvorenu ranu zario preostalo koplje od čega se div još jednom trznuo tako snažno da sam ga morao ispustiti da mi ne slomi ruku.

Moj primjer slijedili su drugi.

Kad je napokon bilo gotovo, kad smo iscrpljeni popadali na tlo, zapravo još nije bilo gotovo jer je pušeća tamnocrvena hrpa kamenja i krvi i dalje lagano drhturila.

I od tog dana, svi bi odmah poput Krezubog sjekirom na mamutovu tetivu! To i činimo. Nekadašnji događaj koji prepričavamo uz vatru postao nam je rutina, mamuta lakše ubijamo, lov traje kraće. Istina, koji put se lovina okrene i onda…

Ali, to se rijetko događa i sve rjeđe  jer sve smo uvježbaniji u tom prilazu kojega je Krezubi prvi izveo.   

Naše je društvo napredovalo.      

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *