Nestrpljivi

Iz magluštine se pojavi čovjek koji mu ni po čemu mu nije bio sličan, osim što je preko usta i nosa imao istu masku. Stane na vrhu oko tri metra visokog nasipa i zagleda se u njega koji je  u podnožju sjedio s ribičkim štapom u rukama i piljio preda se. Nit s vrha štapa vodila je do pet-šest metara udaljenog plovka što je nepomično plutao na prljavozelenoj vodi. Pedalj dalje površina se gubila u gustom,  hladnom smogu. Sivilo je bilo svuda oko njih i činilo se da se nalaze ispod nekog velikog zvona.  

            Pridošlica prikašlja obazrivo. Čuo ga je, ali se nije pomaknuo – i dalje je sjedio onako povijenih ramena i isturenih koljena usredotočen na mjesto gdje plovak ljubi površinu.

– Oprostite … – obrati mu se pojačanim, ali opreznim glasom. Uzalud. Procijenivši da ga je, osim ako nije gluh, morao čuti i da se više ne može prepasti, došljak se ohrabri i reče: – Oprostite, znam da me se ne tiče, ali što mislite da biste mogli upecati u toj vodi?

Polako je okrenuo glavu, pogledao preko ramena i osmotrio ga  od glave do pete: mladić u debelom kaputu, zakopčan do grla jer je nenavikao na otvoreni prostor. A onda je ovlaš podigne okovratnik svoje iznošene jakne i vratio glavu u prijašnji položaj. Kad je pitalac već pomislio da neće čuti odgovora, on prozbori: – Nikad se ne zna.

            Rekao je to dubokim glasom, sebi u bradu.

            Mladić pričeka kojih desetak sekundi, pa se ponovo osmjeli i istim onim poniznim tonom reče: – Oprostite, ali čini mi se da se u ovom slučaju zna: vjerojatnost da vam nešto zagrize je nula. 

Opet ničim nije pokazao da je čuo njegove riječi. Ipak je nakon nekog vremena, sporo i ne pomičući se,  promrmljao: – Strpljenja, strpljenja … Sve je u strpljenju …

            Momak je ovaj put čekao nešto kraće nego prije, a rekao više: – Strpljivost je lijepa osobina, ali ako ima smisla što čekati. A ovdje ga nema! Pa, svi znaju da je sva slobodna voda na Zemlji tako onečišćena da je u njoj sve izumrlo još prije dvadeset godina!

– Uvijek se  nađe organizam koji se prilagodi.

– To su bili oni genetski modificirani. Ali, ti su se međusobno požderali i na kraju uginuli od gladi. Uostalom, neke od onih dvodihalica koje su se mogle seliti iz rijeke u rijeku bile su tako velike da vam ne bih preporučio da ostanete na obali ako vam se zakvači na udicu!

– Valjda je preostala i neka manja.

– Gdje? Čovječe, ovo je anaerobna bara gora od kanalizacije! U ovom tekućem otrovu nema živog virusa!

Naglo se okrene, a mladi čovjek koji se bio uzmahao naglo spusti ruke i umukne. Tišina koja je zavladala bila je dovoljna da sve opet postane kao prije: stariji dolje sjedi i gleda plovak, a mlađi gore stoji i gleda njega.

Procjenjujući da mladac iza njegovih leđa vreba novu prigodu da zapodjene razgovor, odluči preduhitriti ga i počne pričati, ovaj put puno razgovjetnije i brže nego prije:- Sjedi ovako ribič na obali i peca. Dolazi momak i gleda ga. I gleda. Satima tako. Ribiču dojadi, pa mu reče: “Pa, kad te već toliko zanima, zašto i sam ne baciš udicu? Evo, ja ću ti posuditi moju!” A momak će na to:”A, ne! Nemam ja vremena za to!”

Mladić se stane smijati: tijelo mu se treslo, a oko očiju iznad maske stvorile bore. On se svojoj šali nije smijao. Pričeka ga da se ismije do kraja, pa ga upita: – Jesi li možda ti jedan takav koji “nema vremena”?       

– Ne, naprotiv, ja ga danas imam u izobilju. Crkla nam je ventilacija u kupoli, pa ne možemo raditi. U ostale prostore nas ne puštaju jer im smetamo, pa rekoh sebi: “Kad se već trujemo i svejedno je jesmo li vani ili unutra, zašto ne prošetati dok ne poprave sustav?” Ionako nisam bio vani više od godine dana. Ali, već mi je dosta. Što da gledam? Ljigavu mahovinu i lišajeve?  

– A je li ?! 

Došljak je očekivao nastavak konverzacije, ali kad je postalo očito da od toga neće biti ništa, on opet počne: – Nemojte se ljutiti, ali mislim da je vama savršeno jasno da nemate nikakvih izgleda da išta ulovite. Osim ako ste sa sobom donijeli i u vodu pustili ribu androida, ali onda ste mogli pecati i u zaštićenom prostoru.

– Ja ne pecam gumene ribe u kadi! Ja pecam prave, divlje ribe u pravoj, divljoj vodi! –  reče oštro ne mičući se.

– Da, ali kakve bi to divlje ribe trebale biti?

– Kakve? Zar nemaš ni malo mašte? Život je nastao u anaerobnoj okolini, možda se to ovdje ponovo dogodilo. Možda je k tome evolucija bila brža i nije prešla u aerobnu fazu. Rezultat: ovdje ispod površine pliva nešto pristojno veliko što će zagristi na moj mamac.

– Hm, drago mi je da ste obrazovan sugovornik! Jeste li razmatrali mogućnost da su iz svemira stigla neka inteligentna bića i u rijeku pustila neka stvorenja koja na njihovom planetu žive u kiselim tekućinama?

– Ne, ali nadam se da ovdje ispod površine nalazi vremenska rupa kroz koju moja udica propada u prošlost kada je rijeka vrvjela od šarana, somova i štuka!

– Možda mi i svijet oko nas zapravo ne postojimo! Možda smo hologrami sazdani od interaktivnih fotona, a programer ima loš smisao za humor i zato vi pecate u ovoj kaljuži

–  Ako jesmo sazdani od fotona kao i svijet oko nas, onda sami sebi jesmo stvarni. U čemu je onda razlika? A ja mislim da jesmo stvarni, ali nikako ne možemo znati jesmo li samo kopija nečega višega od stvarnosti.

–  Hm, ovo postaje komplicirano… Postoji još jedna mogućnost: da vi jeste stvarni, ali da se ovo događa u vašem mozgu. Sačinili ste program po svojoj zamisli, legli na svoj krevet i  …

– Sinko, zdravije ti je da si onaj kabel gurneš znaš-već- kamo nego u glavu!

– Ne, nema smisla – nastavljao je ne obazirući se  na te riječi – U tom slučaju ne bih postojao ja koji bih vas upozoravao da je sve ovo iluzija. Ali, mislim da se ipak radi o nečemu u vašem umu. Jednostavno, ovo činite samo zato da biste se prisjetili starih dana kada se još uvijek negdje na planetu nešto moglo upecati. No, čak i kad biste imali moć materijalizacije svojih misli, ono što biste stvorili uginulo bi prije nego bi stiglo gricnuti vašu udicu. 

Ustane i podigne štap: iz vode izroni gola udica.

– Eto! Kiselina vam je izgrizla crva!

Bez riječi posegne u kutiju s crvima, izbere jednoga i počne uvijajućeg stvora navlačiti na udicu.

– A možda to činite zbog vjere i nade. Dokle vjerujete i nadate se da se u ovakvoj vodi  nešto može upecati, dotle vam je lakše vjerovati u nešto drugo što vam je doista značajno. Znači, ovo vam dođe nešto kao vjerski obred i psihoterapija u jednom, nezadrživo je govorio mladić..

S crvom na udici on prodorno odmjeri to zanovijetalo na nasipu, pa reče:- Slušaj, ti “sveti psihologu”! Ne zarezujem ja tu nadu, vjeru, ufanje i tomu slično. Ovdje sam zbog strpljivosti, razumiješ? Kad sam bio u tvojim godinama bio sam nestrpljiv, ali s vremenom sam shvatio da se tako ništa ne postiže. Sve ima svoje vrijeme, sve dođe samo od sebe. Valja samo biti spreman i prepoznati trenutak. Kairos, govorili su stari Grci. Uhvatiš li taj trenutak, uskladio si se sa stvarima i dalje putuješ s njima kao na hiper vlaku: udobno sjediš i gledaš kroz prozor kako se sve što stoji vani pretvara se u bezličnu masu. Ali, kome ja to pričam?! Znam da ti to ne razumiješ. Da je bilo više onih koji to razumiju ne bili silovali Geu,  planet nam ne bi bio zatrovan, ne bismo živjeli u kupolama i jeli kloniranu hrani, a nas dvojica se sada ne bi morali gledati preko maska. I  već bi mi odavno nešto zagrizlo!

            Tko zna, možda se mladi čovjek ispod maske i nasmiješio toj filozofiji, ali nabori oko očiju mu nisu bili izraziti. Iz glasa kojim je nakon kratke stanke progovorio dalo se zaključiti da ga se nije osobito dojmila:-  Uostalom, da i nešto ulovite, što biste učinili s tom …ribom, ako bi se to stvorenje moglo tako nazvati? Ukusno sigurno ne bi bilo, a da ga i pojedete – pa umrli biste prije posljednjeg zalogaja!

– Pa, zar ti nikad nisi čuo da se ulovljene ribe vraćaju u more ili rijeku?

– Čuo sam, ali mi nikad nije bilo jasno zašto se onda truditi da riba bude ulovljena?

– Pa, da bismo ih mogli ponovo loviti!

– I ponovo puštati?

– A što se radi u bazenima s umjetnim ribama?

– Da, ali kakvog to smisla ima? Meni je to glupo! A ovo je još gluplje jer ne možete uloviti ništa što biste vratili.

– Drugim riječima, želiš reći da nisam sasvim čist u glavi?

– Ne, ni govora! Znam ja kako luđaci izgledaju – vi niste jedan od tih! Ali, upravo zato ne mogu shvatiti zašto to činite.    

Zamahne štapom, udica poleti i  bućne u masnu vodu nad kojom su se meškoljili slojevi smoga. Nakon toga on ponovo zasjedne kao prije i zagleda se u plovak. Uskoro je sve bilo tiho, mirno i nepomično kao što je bilo prije nego se dosadnjaković pojavio na vrhu nasipa.

Zapravo i nije bio dosadan. Čak mu je i dobro došlo da nakon nekoliko sati samoće se nekim razmjeni mišljenje. Držeći štapu ruci okrenu se napola prema njemu i stao objašnjavati:- Smisao je u lovu. Užitak je u onom trzaju, u titraju kada riba gricne udicu, u suzdržavanju od namjere da trgneš i govorenju samome sebi da treba pričekati da povuče malčice jače jer to znači da joj je udica u ustima; užitak je u onoj razdraganosti kad to napokon učiniš, a ona se ne prestaje divljački trzati što znači da joj se udica zakvačila, da je ulovljena i, napokon, ništa se ne može mjeriti  s onom radošću kad je izvučeš na suho i gledaš kako se nemoćna bacaka pred tvojim nogama. Ali, zapamti, užitak je i u čekanju, u neizvjesnosti kada će se to zbiti!

I dok je izgovarao posljednje riječi, mladić naglo ispruži ruku prema kanalu i vikne: – Maklo se!

Obrve su mu bile uzdignute, a oči okrugle!

Pogleda u tom pravcu, a onda ponovo pogleda momka i reče glasom u kojemu se osjećao prijekor: – Zezaš ti mene, a?

– Ne! Pa, vidite da se stvaraju krugovi oko plovka!

Pogleda pažljivije i potom se kao uboden podigne na noge: – Da, kao da sam vidio onaj posljednji, najslabiji krug!

            Došljak se strmekne niz nasip pazeći da se ne posklizne na lišajeve, stane sasvim blizu njega i zagleda se u crni plovak ispred sive pozadine.

– Zar niste osjetili trzaj?

– Ako je vrlo slab ne uspiješ ga osjetiti. Jesi li siguran da ti se nije učinilo zbog smoga?

– A što sam onda čuo?

– Čuo?!

– Tiho je bućnulo dok ste govorili!

– To se možda kakvi plinovi oslobađaju s dna.

– Onda bi nit učinila gore- dolje, a ne obratno!

– Možda struja nosi komad drva ili truplo ili nešto slično!

– Kakva struja? Ovo je kanal! 

Zamrmlja psovku gledajući ga prijekorno što je trebalo značiti: “Da ti nisi došao ja bih bio šutio i sve čuo i vidio!” Ali, došljak nije mario za to, strastveno je objašnjavao: – Kažem vam, jasno sam vidio kako je plovak potonuo kao da ga je nešto usisalo, a zatim je isplutao kao ispljunut. Zvuk je bio tih, jedva čujan.

Obojica istegnu vratove i stisnu očne kapke gledajući u plovak.  I obojici je na umu bila ista misao: “Ako je doista bilo tako, onda se to mora prije ili kasnije ponoviti!”

– Čovječe ovo je čista znanstvena fantastika! – prošapta mladić uzbuđeno.

I stoje oni tako u gustom smogu kao ispod nekog velikog zvona i zure u plovak.

I zaista, nakon nekog vremena počinju se pitati sanjaju li, hoće li se iznenada probuditi ili doista gledaju kako se plovak uvlači i nestaje ispod površine stvarajući na njoj koncentrične krugove dok se nit napinje, a vrh štapa povija – silno, silnije, zastrašujuće …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *