Sad ovdje – sad ondje

            Uzalud se Ana trudila misliti na posao – košmar nije popuštao.

            Bojala se sklopiti umorne oči jer joj se tada činilo da je zatočena u nekoj staroj kući kojoj su vrata i prozori su  čvrsto zabravljeni, sve su sobe obojene vapnom, podovi su  daščani, a  u hodniku je automobilski akumulator od kojega grbave žice vode do golih žarulja što svijetle viseći sa stropova  poput nekakvih plodova. Očaj je nadolazio pri pogledu na  kuhinju koju su činili trošni stol i dvije stolice, malo plinsko kuhalo, dvije ulubljene posude, jedan okrnjeni limeni tanjur i sudoper iz kojega vonja. Toalet  “čučavac” još je gore iskustvo. Ipak, najzlokobnije djeluje krevet u sobi: nema pokrivača, ni plahti, samo na njemu poput bolesnika leži jedna madrac,  prašnjav i grbav, opruge prijete da će mu probiti tkaninu. I povrh svega težak, ustajao zrak što miriše na plijesan! Ta je mora bila tako stvarna da je u njoj mogla zatvoriti oči kao na javi, ali time se ništa nije mijenjalo: mirisi i zvuci iz kuće miješali su se s onima iz arhitektonskog ureda. Štoviše, i ured i kuća djelovali su podjednako  opipljivo pa je stolove, fikuse i suradnike uzimala za pravu zbilju samo zato jer se među njima trebala nalaziti, a među bolesno bijelim zidovima nipošto nije.

            A na subotnjem “partyu” nije trebala konzumirati “travu”, sto puta je već to pomislila. Sumnjala je da joj u “jointu” podvaljena i neka druga, tko zna koja supstanca. Uzalud se nadala će joj nedjeljna šetnja i spavanje pročistiti um: kamo god pošla i što god činila, uvijek ju je pratio taj grozan osjećaj da je zatvorena u toj nekakvoj izbi. Imala je dojam da je ponedjeljak dočekala ne samo spavajući u svom krevetu, nego i na podu pored onog groznog u kući u koji nije htjela leći, nego je radije drhtala na podu – toliko je sve to činilo stvarnim. Kajala se neizmjerno što otišla na onu zabavu. Poziv joj se nije čini sumnjivim, a uz to je bila pod navalom samopouzdanja jer je nedavno je dobila stalno posao, unajmila stan i osamostalila se od roditelja. No, da je znala da će ondje sresti Natana, odmah bi odbila!

            Njegova upucavanja nisu imala nikakvog utjecaja na nju i jutros je njezin odnos prema njemu bio ravnodušan kao i uvijek, ali on joj, eno, sa svog radnog mjesta upućuje duge i znakovite poglede, kao da se preksinoć među njima nešto zbilo. Neki ljudi zaista nisu normalni! No, on ipak smireno radi, a vidi nju: rastresena, smušena i stalno griješi. Kolegicama to nije promaklo, ali kako im objasniti da joj se stalno pričinja unutrašnjost nekakve kuće?

            No, tek je počinjalo: vrata kuće se otključaju i u nju uđe  Natan, a Natan za stolom skrene pogled s ekrana računala i pakosno joj se nasmiješi!  

– Pitaš se kakva je ovo halucinacija, je li? – upita je Natan u kući – E, pa ne pričinjava ti se, ovo je stvarnost: ti i ja smo sada ovdje, kao što smo ti i ja sada u uredu. Razlika je u tome što ću ja otići, a ti ćeš ostati ovdje. Kuća je usred šume, možeš lupati i vikati koliko hoćeš, ali nitko te neće čuti. I što je najvažnije: ako te pustim, nitko ti ništa neće vjerovati jer bila si na poslu.

            Naravno da ga je Ana u kući upitala kada će je pustiti.

– Ne znam, možda nikada! No,  ako vrla gospođica arhitektica postane ljubaznija i večeras izađe sa mnom na spoj, postoji mogućnost da o tome razmislim – rekao je Natan u kući, a onaj u uredu se sve zluradije kesio!

– Ne – reče Ana u kući – ovo nije stvarno! Možda ludim, ali još uvijek sam toliko prisebna da znam da ovo izgleda tako užasno stvarno upravo zato što nije!

            On na to izvadi mobitel i utipka neke brojeve. Nekoliko sekundi kasnije njen fiksni telefon u uredu zazvoni! Digla je slušalicu i prinijela je uhu: – Natan je! Imam te pred sobom u kući u šumi i gledam kako mi ne vjeruješ, a imam te pred sobom i u uredu i gledam kako su ti oči sve veće – nemoj da ti ispadnu!

            Natan u kući i Natan u uredu cerekali su se na istovjetan način.

            Zamrzi ga neizmjerno! I tada joj u onoj bespomoćnosti sine zamisao: u kući krene prema njemu gledajući ga ravno u oči, što je njega poprilično zbunilo, pa stigavši na korak do njega, sune nogom u njegovo međunožje! Natan za stolom poskočio na stolici, a onaj u kući ispusti mobitel. Ona dohvati uređaj, istrči iz sobe i potrči prema toaletu. Htjela se ondje zatvoriti i brzo pozvati policiju, ali on joj je već bio za petama. Dograbi je za rame i obori na pod, ali ona ne ispusti telefon nego sve onako poluklečeći, polučežeći stane tipkati. On joj istrgne stvar iz ruku i odmah je udari šakom u lice! Ana u uredu vrisne i trzne glavom unatrag. Sve su se glave okrenule prema njoj: u čudu  su je gledali kako se drži za nos. Nitko nije obraćao pozornost na Natana koji se naglo smrknuo.

– Ovo ti je bilo glupo, ali barem si se uvjerila što te čeka ako ne budeš onakva kakva trebaš biti! – vikao je u kući.

            Naveo je ime restorana u kojemu će je čekati u sedam navečer,  a potom se okrenuo, otključao izlazna vrata, brzo izašao kroz njih i još brže zaključao starinsku bravu čiji su škljocaju zvučali debelo i odrješito. U  uredu se posvetio mišu.

            U kući je Ani iz nosa iscurilo nešto krvi. Vidjevši je kako si ga pipka i kako pri tom drhti, prijateljica u uredu joj reče: – Tebi danas zaista nije dobro, najbolje je da odeš kući.

            Šef se složio, i ona brzo skupi svoje stvari. Natan nije skidao pogleda s računala. Pored njega je prošla izuzetno brzo, upravo plaho, što je bilo glupo jer mogao je primijetiti da tu ima nečega sumnjivoga. Krila je veliku tajnu: pokušavajući utipkati broj policije na zaslonu mobitela pročitala je naziv odašiljača!

            Stigavši u stan, odmah se priključila na Interent. Otkrila je da je odašiljač nazvan po brdašca uz rub grada. Otvorivši kartu vidjela je da se oko njega nalazi dio grada, nekoliko zaselaka i šuma. Pretpostavila je da se kuća nalazi u njoj, ali nikakve oznake nije bilo. Prebacila se ma satelitski snimak. Potrajalo je, ali se isplatilo: otkrila je malu travnatu površinu usred šumskog zelenila i na njenom rubu mali kvadrat. Od ceste do njega vodila je vijugava i zbog krošnji drveća isprekidana tanka pruga kolskog puta. Izmjerila je udaljenost  od   posljednjeg gradskog raskrižja do mjesta skretanja na njega. Imala je sve!

            Ali, što s tim? Što reći policiji, kako im objasniti? Osim toga, je li doista sve to istina? Kako netko može istovremeno biti i ovdje i ondje? Je li problem ipak samo u njenoj glavu? Provela je neko vrijeme pridržavajući je prstima, onako nalakćena na stol, u stanu pred kompjutorom, a u kući pred sudoperom. Odluči otići na spoj i od Natana izvući nekakvu informaciju kojom bi unijela više razuma u to ludilo. Pazit će da ne ostane nasamo s njim, a ako postane prezahtjevan, jednostavno će tipkom za brzo biranje pozvati policiju.

            Dovezla se pred restoran minutu-dvije prije sedam sati. Natan je već bio ondje i čekao naslonjen na auto. Razdragano joj je prišao i poljubio je u obraz, očito mu je bilo stalo da to kroz prozor primijete neki od gostiju restorana i zaključe da mu je to djevojka. Ona je to mučki otrpjela. Konobar ih je odveo do stola za dvoje s dvije nezapaljene svijeće. On odmah počne pričati o svojim hobijima, ali njoj se ništa od toga nije hvatalo za uho, samo je vrebala prigodu da postavi pitanje. Napokon je zastao da si natoči mineralne vode i ona  krajnje ozbiljnim glasom upita: – Reci mi, za Boga miloga, što se događa?!

            Osmjehnuo se tašto. I nastavio se samodopadno smijuljiti još neko vrijeme. 

– Jesi li čula za bilokaciju? – progovori napokon.

            Ponovila je zbunjeno tu riječ, “bilokacija”.

– To je ono kada možeš istovremeno biti na dva mjesta – objasni joj.

– Tu moć imaju neki svećenici – reče ona, a on se nasmije kao da rekla nešto strašno naivno.

– Nekima se to događa, da, ali meni je to urođeno, ja se mnogu “udvojiti” snagom vlastite volje. Otkrio sam to kao klinac kada mi se jednog dana nije dalo u školu. Mislio sam da  u klupi sanjarim kako skićem gradom, a onda sam na povratku kući susreo sam sebe kako se vraćam iz skitnje.  Točnije rečeno, gledao sam se istovremeno kako se vraćam i iz škole i iz skitnje. Jezivo! Obojica smo ispružili ruke i kada smo se dodirnuli, istog smo se časa stopili u jednoga. Na sreću, nitko nije vidio taj prizor pred zgradom, a ja o tome nisam nikome pričao. Ta tko bi mi vjerovao?! Osim toga, shvatio sam kakvu prednost imam. Zamisli, kad bi u školi pisali kakav test, ja bih negdje skrivećki čitao odgovore iz knjige! Isto je bilo i na prijemnom ispitu za fakultet, a i kasnije. Vjerojatno si čula da sam dobitnik rektorove nagrade …

– Ali ja nemam tu moć da se podijelim, rascijepim, preslikam, što li već!

– Nema tu dijeljenja, cijepanja ili kopiranja, radi se o titranju golemom frekvencijom, sad ovdje, sad ondje. Ne znam kako to funkcionira, pretpostavljam na subatomskoj razini, ali koga to briga?  Sa mnom titra sve čega se dotičem: odjeća, nakit, plombe u zubima, pa tako i druga osoba. Tebe sam u subotu našao u toaletu totalno pijanu i napušenu. Izgledala si dražesno! Digao sam te naručje te jednu tebe odnio u kuću, a drugu spustio natrag.

– A što bi bilo ako bi jednog od tebe ubili?

            Ponovo se nasmijao rekao: – Pravo pitanje u pravo vrijeme, zar ne? U trenutku smrti titranje bi prestalo, a tijelo ostalo na jednom od mjesta dok bi na drugom jednostavno nestalo kao da ga nikad nije ni bilo. Izveo sam to s muhama, tako sam i zaključio da je riječ o titranju.

– A kad si jednom udvojen, mogu li se ta dvojica i dalje udvajati, množiti u četiri, osam, šesnaest …  

– U aritmetički niz “en puta dva”?  To bi bila multilokacija, ali ja to ne mogu. Možda netko može, ali nikada nisam upoznao nekoga tko može niti ovo. Možda je nasljedno, ali tko bi o tome pričao svojim potomcima? Ako to imaju, otkrit će, a ako nemaju, bolje da ni ne znaju.

– Ako se jedan presvuče, što se dogodi s odjećom kod spajanja?

– Ostaju obje. Malo je nezgodno ako ti košulja završi preko kaputa …

– A što se događa s odjećom koju si skinuo prije spajanja?

– Sve što izađe iz doticaja sa mnom ili bolje reći iz polja koje me kao aura obavija prestaje titrati na mjestu na kojemu je ostavljeno. Drugim riječima, ako sam se bilocirao u kaputu i poslije jedan kaput odložio, pa se spojio, imat ću dva kaputa. Kao klinac znao sam si udvostručiti džeparac. Udvostručeno se može ponovo udvostručiti i tako unedogled. Bio sam malčice pretjerao i dobro sam se uplašio kad sam saznao čemu služe serijski brojevi. Ipak, uvijek sam se služio razumnim financijskim podebljanjima. Sa živim bićima je drugačije – potaknuta na titranje ona ostaju udvojena sve dok se ne dodirnu. Jednom sam to učinio svom psu. Jadan, bio je užasno zbunjen i stalno je trčkarao amo – tamo. Kad se ugledao, počeo je lajati sam na sebe. Prestalo je kada je odlučio sam sebe ponjušiti pod rep, onda se ujedinio. 

– Ali, dok ste dvojica …

– Ili dvije! – pripomene on.

– Ili dvije; oboje jede, pije i odlazi u toalet …

– Naravno! Jedno tijelo, jedan metabolizam! Nije važno na kojem ćeš se mjestu hraniti. Kao što znaš, ti u kući još nisi ništa pila i jela, ali na spavanje si morala ići istovremeno kad i u stanu. Svijest je također jedna, ali ona se može usredotočiti malo više na jednu ili malo više drugu stranu.  Organski otpad je nešto drugačija priča. Nakon eliminacije iz tijela  on još neko vrijeme ostaje živ i zato nije dobro ujedinjavati se odmah nakon toga jer  se možeš naći u smiješnoj, a i vrlo bolnoj situaciji. Ali, ujedinjavanje nije proces koji će te uskoro zamarati ….

            Stigao je konobar i morala je izabrati meni. Izgovorila je imena nekih jela, tek toliko da nešto kaže, i da ju je odmah potom netko pitao što je naručila, ne bi znala odgovoriti. Bilo joj je odvratno gledati Natna kako se šepuri i guca predloženo vino kako da se strašno razumije u enologiju dok ona u onoj kući hoda iz prostoriji u prostoriju i osjeća se kao hrčak u kavezu. Kad su ponovo ostali sami, reče mu: – Vjerojatno si imao zanimljiv pubertet. Svoju seksualnu radoznalost mogao si lako zadovoljiti: jednostavno si stvorio  drugog takvog i dobio idealnog partnera.

            Nije mu se svidjelo to što je čuo: – Ja nisam gej! A ti možeš nastaviti sa svojom zlobom, ali zapamti da u kući ne moraš dobiti ni vodu, ni sapun, ni štošta drugo, a ni akumulator neće biti vječno pun da ti svijetli. S druge strane, ako izabereš ovakve večere i sve ono  što ide uz njih, bit će ti dobro i u kući.

            Ona se tada nagne preko stola i reče mu šaptom: – Slušaj me dobro! Dok sam držala mobitel u ruci pročitala sam naziv odašiljača. Internetom sam otkrila gdje se kuća nalazi  – u šumi jugoistočno od grada, oko kilometar i pol od ceste. Dovoljan je jedan pritisak na tipku da pozovem policiju. Znanost bi se tome silno radovala, ali ja ne želim da me povijest na ikoji način povezuje s tobom. Zato se lijepo ustani, odi do kuće i oslobodi me, a tvoja će tajna ostati sačuvana.

            Najprije je problijedio, a zatim pocrvenio. Na posljetku stane šutke klimati glavom. Dugo je to činio, a  zatim je pomirljivo rekao: – Dobro, pobijedila si, idem te odmah osloboditi! Ali, molim te da ne odeš odavde! Veselio sam se ovoj večeri i valjda je možemo dovršiti i rastati se, ako ništa drugo, kao dobri znanci s posla?

            Uzdahnula je duboko, u kući je čak sjela na rub kreveta, i rekla: – Večerat ću s tobom, samo me što prije pusti van!                       

            Čekanje joj se činilo kao vječnost. Napokon začuje auto ispred kuće,  a uskoro i otključavanje. Pošla je prema vratima, a u restoranu se rukama uhvatila za stol. Natan bane u kuću i odmah zaključa vrata za sobom. Ništa od one pomirljivosti iz restorana, bio je ljut kao ris!

U trenu se začulo kratkotrajno, ali čudnovato zujanje i pred njom se stvore dva Natana! Kao da je istovremeno učinio korak i lijevo i desno, a na mjestu na kojemu je stajao ostala je praznina kojoj dvojnici drže stražu.   

– Pametni smo, je li? – reče jedan, a drugi doda: – Sada ideš na drugo mjesto!

            Nije ni pokušala pobjeći, od očaja se ukočila. Dvojica su je zgrabila, užetom joj zavezala ruke i noge te metnula povez preko očiju i usta. U restoranu je počela tako naglo kopati po torbici da su je drugi gosti pogledali s čuđenjem, a još su je čudnije pogledali kada  se ukočila izvadivši mobitel iz nje. Naime, jedan je Natan rekao: – Sad zovi koga hoćeš, a drugi je nadopunio: – Sve što ćeš dobiti je luđačka košulja!

            Ponijeli su je, osjetila je svježi zrak otvorenog prostora, a ubrzo i miris auta u koji su je položili. Pretpostavljala je u prtljažnik, a potvrdu je dobila kada je iznad nje bubnuo poklopac nakon čega su svi zvukovi osim onih najbližih postali mukli. Uslijedilo je paljenje motora, ljuljanje, trešnja i vrtoglavo zanošenje. U restoranu je disala s rukom na prsima.

– Oprostite, nije vam dobro? – upita je konobar brižno.

– Imate li čašu vode?

– Naravno!

            Napokon su stali, a motor se ugasio. Iznijeli su je i nakon desetak koraka ponovo negdje unijeli. Sišli su stepenicama i položili na hladan kameni pod. Mirisali su vlaga i gljivice.  Podrum, utamničio ju je u nekakvom podrumu i sada joj doista nitko ne može pomoći! Natani nestanu uz škripu i metalan tresak.

            Suspregnula je suze kada je nekih pola sata kasnije ugledala Natana kako ponovo ulazi u restoran.

– Draga, oprosti što si čekala! – rekao je tako da ga i ostali gosti mogu čuti.

            Konobar ga je uočio i odmah im prišao. Njemu je rekao: – Hitne obveze, što ćete! Ali, sada je sve u redu i možete nam servirati.

– Vidiš – reče joj ispod glasa – Mogao sam te silovati, ali ja sam ipak romantična duša. Naravno, ne mogu biti takav u nedogled …

            Potom je nastavio pričati o sebi i svojim hobijima kao da se ništa nije dogodilo. Ona se gorko osmjehivala i klimala glavom dok se u mraku tamnice napinjala osloboditi ruke. U trenutku kada je uspjela izvući ruku, njen je smijeh postao neobično iskren! Veze na nogama bile su znatno čvršće, ali skinula je povez s očiju. To je joj nije puno pomoglo jer opet gledala u mrak. Onako skakutajući  na obje noge pokuša pipanjem otkriti gdje se nalazi. Katkad bi se za stolom naizgled bezrazložno trgnula, a to je bilo zato jer je naišla na paučinu ili neki nepoznat predmet. Stopu po stopu slijedila je zid i usput na tlu napipala  niz natrulih dasaka i nekoliko rđom nagriženih metalnih šipka. Ta je rđa  imala jednu dobru stranu: stvorila je neku oštrice kojom se dalo kako – tako piliti po konopcu koji joj je sputavao noge. Malo – po malo, stisak je popuštao.

            Konobar koji je u restoranu ponovo prišao njihovom stolu i zapalio svijeće odvukao je Natanovu pozornosti i tako joj nehotice pomogao da prikrije oduševljenje. Miris voska kojega su plamičci topili pomiješa se s mirisom plijesni u podrumu.

            Ta plijesan!

– Oprosti – prekine ga potištenim glasom – Moram u toalet.

– Naravno, draga!

            Ona ustane i pri tom manirom iskusnog džepara pokupi sa stola nož.

            Kako joj je bilo drago što se ta prostorija nalazi na drugoj strani, iza svih onih stolova! Unutra je zadigla kosu da bi izgledala drugačije, a zatim je oprezno izvirila da bi vidjela je li konobar uz njihov stol. Ugleda ga kako ide onamo noseći tanjure i u trenutku kada je zaklonio Natana,  brzo istrči iz restorana ne mareći hoće li tko od gostiju to primijetiti.

Bila je svježa proljetna noć, ali po jaknu se nipošto nije htjela vraćati. Ni u auto nije sjela, otrčala je do postaje i sačekala autobus. Odvezala se u središte grada i otišla u trgovački centar gdje je kupila veliku svjetiljku i baterije. Potom je potražila taksi. Taksist je u životu svašta vidio, ali ipak je zbunjeno gledao za djevojkom koja sama noću izlazi iz auta i odlazi u šumu. 

            Slijedila je kolski put. Kotači Natanova automobila bili su valjda jedini koji su  ga utirali. Išla je što hodajući, što trčeći, a u mraku podruma je nastavljala istraživati. Naišla je na stepenice, popela se njima i onda opipala poklopac. Za poprečnu metalnu konstrukciju držale su se daske. Podići ga, to se, naravno, nije moglo. A onda mlaz svjetla iz njene svjetiljke osvijetli kuću: prizemnica s načetom fasadom, uleknutim krovom i bujnim korovom s prednje strane kao svjedočanstvom o nekadašnjem vrtu.  

            Pođe oko kuće šarajući svjetlom po njoj. Na stražnjoj strani, pri dnu zida ugleda   koso položena podrumska vrata zabravljena zasunom s lokotom. Imala su poprečnu metalnu konstrukciju za koju su se držale daske. Pokuša svjetlom proći između njih i tada  Ana u podrumu ugleda jasnu svjetlu crtu! Kucne po njima izvana – čula je unutra; kucne po njima iznutra – čula je vani! Ona se nalazila s obje strane vrata, što znači da je njena pretpostavka bila točna: Natan nije imao dva mjesta za čuvanje otetih djevojaka – samo ju je malo provozao u prtljažniku,  a zatim vratio u kuću, ali ovaj put u njen podrum. Odao ju je onaj njen poseban miris plijesni!

            Lokot na vratima bio je čvrst, ali zasun se za metalnu konstrukciju držao s četiri zarđale zakovice koje nisu izgledale nesavladivo. U podrumu siđe niz stepenice i odskakuće naprijed u tamu s ispruženim rukama. Tražila je susret s metalnim šipkama. Uskoro ih osjeti pod rukama i odabere jednu s L – profilom. Svjetleći kroz proreze s vanjske strane koliko je mogla, podmetne šipku pod bravu i upre na drugoj strani čineći polugu. Vrata se malčice podignu, a zasun zaškripi. To joj je dalo nade i snage.  

            Posao je ipak bio znatno teži nego što je izgledao. Vrh šipke uspjela je progurati napolje, sve je više svjetla prodiralo u unutrašnjost, zakovice su sve više plesale, ali ipak su sveudilj odolijevale odvajanju od podloge.

            Odjednom je s leđa zaspe obilje svjetlosti i ona ugleda svoju čučeću sjenu na zidu. Okrene se i ugleda auto – Natanov! Prevareni varalica otkrio je prijevaru! Vjerojatno ga je zavarao njen automobil kojega je ostavila ispred restorana, vjerojatno mu je trebalo vremena da se odluči ući ili pošalje nekoga u ženski toalet, ali naposljetku je shvatio da je nema, a prva stvar koja mu je nakon toga pala na um bilo je provjeriti je li otkrila njegovu varku. Sada se uvjerio da jest i lice mu je bilo izobličeno od gnjeva. Nije marila što takav izlazi iz auta i kreće prema njoj, ostala je čučati uz vrata dok se unutra iz petnih žila napinjala da ih otvori. Samo još malo, samo još mrvicu činilo joj se …

            Jedan je Natan zgrabi za lijevu, a drugi za desnu  nadlakticu, pa je podignu tako grubo da joj se svjetiljka ispala iz ruku.

– Pusti me! – zavrištala je – Pusti me ovdje i pusti me uz podruma! Ne možeš me spriječiti da  svima kažem ako hoću!

– Jedan Natan ide u bar i upucavat će se konobarici – reče onaj s desne strane, a onaj s lijeva doda – Tako da ću imati savršen alibi kada forenzičari budu procjenjivali vrijeme.

            Shvativši što te riječi znače, ona krikne i počne se batrgati, ali jedan joj dlanom začepi usta i  drugom je rukom obujmi te pritisne uz sebe, a drugi se sagne da joj ljepljivom trakom zaveže noge. No, u podrumu je mogla vriskati do mile volje, a uz to je stala i bjesomučno upirati polugom. Već su joj vezivali i ruke, kad vrata slobodno odskoče!

            Odgurnula ih je i istrčala u svjetlost automobilskih farova. Dva su Natana vezivala djevojku koja je bila ona, a ta je djevojka vidjela sebe samu kako razbarušene kose, u odjeći u kojoj je izašla u subotu navečer, prilazi s uzdignutom šipkom. Natan koji joj je držao ruke bio joj je bliži. Pustio ju je i odmaknuo se, ali nedovoljno da se izmakne – šipka hukne i pogodi ga po vanjskoj strani koljena! Dva su se Natana srušila istovremeno i isto tako zaurlala. Stereo!

            Nemilosrdno zamahne da ga ponovo udari, ovaj put gdje god bilo, ali on vikne: – Ne, nemoj!

– Oslobodi me! I ne pokušavaj ništa jer ćeš dobiti po glavi! – vikne vezana Ana onome drugome. Brže-bolje, on joj džepnim nožićem prereže trake na rukama i nogama na nogama, a ona odmah ustane i izvadi mobitel iz džepa. Dvojici Natana nije preostalo drugo nego da si sinkronizirano trljaju bolno mjesto i slušaju kako ona objašnjava policiji: taj i taj, pokušaj silovanja i ubojstva, kuća oko kilometar i pol u šumi.

            Kad je prekinula vezu, pogledala je samu sebe. Čudesan prizor! Jedno je vidjeti  sebe u ogledalu, a drugo je gledati se trodimenzionalno i to ne u nekakvom hologramu nego obilaziti živu samu sebe i moći si gledati u leđa ispred sebe!  Natani iskoriste trenutak njene zaokupljenosti da ustanu i zašepaju jedan drugome u susret ispruženih ruku. Kad su se dodirnuli prstima izgledalo je kao da su jedan drugoga privukli magnetskom snagom! Uz kratak pucketavo-zujeći zvuk stopili se u jednoga.

– Kako ćeš im objasniti? – upita je.        

– Bilo mi je loše za stolom, konobar će to potvrditi. Izašla sam iz restorana na zrak jer mi se vrtjelo u glavi, ni to nije posve laž – reče Ana iz restorana, a ona iz podruma doda: – Kad si vidio da me nema, pošao si me tražiti. Našao si me i rekao da ćeš me odvesti kući, a  umjesto toga odveo si me ovamo i pokušao silovati u podrumu. Možda je malo nategnuto, problem je i taksi koji me dovezao, ali ti ćeš potvrditi priču, jel’ da?

            Kratkotrajno zujanje i  pred njom su opet bila dva Natana!

– Ako moram u zatvor – započne jedan,  a drugi dovrši:- Idem polovično!             

– Neka ti bude! – reče ona sa šipkom, a druga odmah doda: – Ali, čekaj!

            Ta ode do svjetiljke u travi, uzme je i pruži Natanu s njene desne strane.

– Ujedini se, pa se ponovo udvoji! Onda mi jednu svjetiljku vrati, a drugu zadrži. Trebat će ti dok budeš bježao kroz šumu – reče mu, a dvojnica doda: – Također bih ti predložila da odmah sjedneš u auto i pričekaš policiju na cesti, pa im onda pobjegneš pred nosom. U međuvremenu ja ću im javiti da si otišao odavde i reći im registracijsku oznaku. Dok te budu gonjali na jednoj strani, na drugoj  ćeš imati dovoljno vremena da umakneš. A i ja ću imati vremena da se skinem odjeću i sakrijem je u šumi. Ne bi volio da policiji moram objašnjavati zašto imam dva sloja različite odjeće na sebi, zar ne? A osim toga – sada ponovo preuzme Ana koja mu je dala svjetiljku: – Voljela bih se još malo gledati …

            Dva Natana sinkronizirano su klimala glavama gledajući dvije Ane. Prvi put se njih dvoje u nečemu slagalo.  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *